Život nije bio nježan prema tebi. Prema tebi, u stvari, nitko nije bio nježan. Ni ova, ni ona država. Mnogi su citirali tvoje stihove, niti ne pomišljajući možda koliko se bola, usamljenosti, tuge, ali i prkosa, iza njih krije.

Neki ljudi kažu da se upravo iz boli rađaju najsavršeniji, najuzvišeniji stihovi. Bol je, kažu, pjesnikova najljepša muza.

Od djetinjstva, pa dalje, studiranje, nesretna ljubav, bolesti, tebe bol nikada nije poštedjela niti jedne svoje tamne boje. Iz tih tamnih boja boli, ti si stvarala vatromete duginih boja kojima smo mi, mnogi od nas, a posebno - žene, tješili svoje dane, svoje nesretne ljubavi i svoje bolesti.

Često sam se pitala, čitajući tvoje pjesme, kako je moguće da netko tako velik i tako hrabar, bude skoro pa na margini svega, skoro zaboravljen? O, da, znam, znam da si izbjeglištvo i samoću posljednjih godina izabrala sama. A to opet rađa novu misao: Koliko povrijeđen, koliko izranjavan mora biti netko da bi izabrao samoću i izgnanstvo? Odgovor možda leži u činjenici da si bila jedna od najvećih pjesnikinja ovih otužnih prostora. Biti pjesnik, znači osjećati snažnije, intezivnije, sve boli i sve radosti. Pa kad postane neizdrživo, to se pretoči u pjesme.

Ovo nisu dobri prostori za pjesnike i sanjare. Nikada nisu bili.

Hvala ti za sve poklone tvoje duše koje si nam dala.

Počivaj u miru, i, znaš, ako se mene pita, nitko, nitko nije imao nježnije ruke od tvojih.

e-ćakule