Hajde, učinit ću to onda javno, tajnovitost mi ionako ne leži. A i javna sam osoba. Ili što već jesam. Evo, pitam: Globere, srećo, zašto se baviš pisanjem?

Uf, sad se trebam i zamisliti - pomisli Glober.

U tom trenutku sam mu prikopčao printer za glavu, čisto da svi skupa odmah imamo i ispis njegove zamišljenosti na uvid.

Ispis:

"Ne znam čitati!"

Kraj ispisa.

Ma, dajte! Kakva je sad ovo glupost!? Pa, očekivali smo jednu dubokoumnu ispovijed pisca i pjesnika koji ima sklonosti i prema filozofiji. Ispada da on ne zna onda ni pročitati ono što je sam napisao, ako mu možemo vjerovati da je baš tolika neznalica. Ako još ima i slabu memoriju, onda taj nema pojma što nam poručuje u svojim tekstovima. Mogli bismo iskoristiti dok mu je još printer prikopčan za glavu da ga pitamo zašto piše baš na Lupigi. Valjda ima neki razlog tome. Evo mu još i to pitanje: Globere, a zašto pišeš baš na Lupigi, ima li neki razlog tome?

Ispis:

"Ima. Dva. Prvi je što mi samo oni hoće išta objaviti, a drugi je što mi uvijek zaheftaju neku sličicu uz tekst, pa gledam fotku i tako skužim o čemu se u tekstu radi."

Kraj ispisa.

No, sad konačno možemo reći da smo kompletno upoznali autora. Zadovoljstvo koje nas ispunja trebalo bi ovjekovječiti u najmanju ruku nekom knjigom utisaka. Dobra ideja! Kad objavimo takvu knjigu i mi ćemo postati pisci. Otkrili smo način kako se postaje književnik i autor, dovoljno je da ne znaš čitati. Ili, ako ipak znaš čitati samo trebaš dobiti i neki suvisli utisak o pročitanome, pa to časkom zabilježiti u knjigu utisaka.

Da nam je još i ostalo nešto papira nakon silnog printanja ispisa Globerovih razmišljanja svoju knjigu bismo mogli objaviti odmah sada, ali kako je sav papir potrošen objavit ćemo ju nekom drugom zgodom. Utisci ionako neće izblijedjeti, prave vrijednosti ostaju zauvijek u nama, a pouku o tome kako se postaje književnik svakako možemo smatrati pravom vrijednošću.

Evo, sad mu mogu i otkopčati taj printer s glave, čisto da se dečko ne nada kako će njegova buduća razmišljanja neki papir opet trpjeti. I ovo je bilo previše. Ne treba uvijek vjerovati poslovicama, a ako im se i vjeruje treba ih shvatiti primjereno novom dobu u koje smo već naveliko zakoračili. Ekran trpi sve! Pitanje je samo kako mi trpimo ekran i ono što nam sa njega upravo stiže završavajući osmijehom. :)