Rade Jarak: Koliko mi je poznato prije nekoliko godina počeo si pisati književne kritike za www.lupiga.com, kasnije si nastavio u riječkom Valu, a sad se tvoji radovi mogu pročitati i na web stranici Nacionala. Dakle, već nekoliko godina marljivo pratiš domaću književnost, pročitao si - pretpostavljam - skoro sve objavljene knjige i na putu si da postaneš značajan kritičar. Pri tome važnu ulogu igra tvoj načelno objektivni stav; pišeš čini mi se samo za ljubav književnosti i ne pripadaš nikakvim klanovima. Stoga, što misliš o trenutnom stanju na našoj književnoj sceni?

Božidar Alajbegović: Najprije da te dopunim, uz navedene medije zadnjih otprilike godinu i pol surađujem i sa književnim časopisima Književna Rijeka, Nova Istra i Svjetlo, i u njima sam dosad objavio 25-30 tekstova, a ne bih volio da ostanu nespomenuti jer za razliku od medija koje u svom pitanju nabrajaš, od ovih književnih časopisa ipak primam kakvu-takvu šuškavu satisfakciju.

Izuzetno mi je drago tvoje zapažanje o mom "načelno objektivnom stavu" i pisanju "za ljubav književnosti" jer precizno pogađa suštinu moga bavljenja književnošću i književnom kritikom. Naime, moja je pozicija (odnosno, intimno doživljavanje iste, jer me mnogi ipak već smatraju dijelom scene) potpuno autsajderska (kako to Đole kaže "ja sa strane samo posmatram taj svet") a proizlazi ponajprije iz moje periferne (da ne kažem provincijske) izmještenosti (Forza Fiume!), ali i free-lancerske udobnosti. Književno-kritičarskim radom već se (gotovo 5 godina) bavim u slobodno vrijeme (nakon odrađene šihte u turističkoj agenciji); nikoga od urednika, kritičara ili pisaca osobno ne poznajem (čak niti ljude iz medija sa kojima surađujem), nemam urednika sa bičem i štopericom u ruci pored sebe i direktivama o kojim sam naslovima obavezan pisati nego pišem isključivo o onim proznim djelima koji me ponesu, koji izazovu iskru i eros te me potaknu na kritičko promišljanje. Takva moja pozicija jednostavno isključuje ikakvu mogućnost pripadnosti "klanovima", a lišenost osobnih kontakata sa ostalim pripadnicima scene isključuje i moj eventualni poriv za nezamjeranjem. Zbog svega toga možda nisam dovoljno upućen (iako se trudim pratiti sve dostupne mi časopise i biti u toku sa knjiškim vijestima), ili sam jednostavno blesav i naivan, ali osobno nisam sklon teorijama zavjera i nisam siguran da "klanovi" na domaćoj književnoj sceni uopće postoje. Istina, događaji oko raskola DHK-a i posljedično stvaranje Društva pisaca u to su vrijeme odista mirisali na zauzimanje strana i podjelu na "klanove", ali mislim da takvog antagonističkog ozračja više nema. Naravno, svjestan sam (pre)čestih primjera sukoba interesa i ponašanja određenih subjekata na sceni koje je daleko od etičnog, ali, pobogu, kod nas još ni vladavina prava nije zaživjela, a vladavini morala teško da se u tek načetom stoljeću uopće možemo nadati (odnosno, nećemo je ni doživjeti).

Živimo u kapitalizmu i to u najprimitivnijem njegovom obliku, a budući da je u odnosu na film ili kazalište, proizvodnja književnosti puno jeftinija, a time i mogućnost zarade (što je alfa i omega kapitalističkog sustava, a što idealisti i puristi vole zaboravljati) izglednija, logično je bilo da će nemilosrdni kapitalistički odnosi u tu granu umjetnosti ponajprije prodrijeti, čega u zadnje vrijeme sve više postajemo svjesni. Čini mi se da nema podjele na klanove već se pojedini akteri scene na različite načine (često i ne poštujući moralne uzuse) dovijaju kako bi u nemilosrdnoj tržišnoj utakmici zauzeli što povoljnije pozicije, odnosno iskoristili svoj položaj radi postizanja interesa. Zakon džungle i borba za opstanak, svatko gleda svoj interes i isfurava ga što je moguće više, a što se mnogima to ne sviđa ili čak gadi, to je druga priča.

Upravo su zato neophodno potrebne oaze poput Knjigomata i časopisa u kojima pojedinci imaju priliku, ako već ne mogu mijenjati stvari, onda bar na njih upozoriti i izraziti svoj revolt. Predstojeća zima donijeti će nove pomake koji mnogima neće biti dragi (da spomenem samo najavljeni prodor tzv. kiosk-izdanja u knjižare), ali će zato biti vrlo živahno i biti će zanimljivo sve to pratiti. Evo, samo nekoliko primjera : strpimo se još par mjeseci da vidimo što će biti s nagradom Jutarnjeg lista za najbolju domaću proznu knjigu - hoće li Velimir Visković napustiti žiri, s obzirom da je u međuvremenu postao urednikom u nakladničkoj kući koja je objavila velik broj naslova koji su kandidati za nagradu, ili mu takvo što nije ni na kraj pameti? I što će uopće biti sa tom nagradom budući da je osnivač nagrade postao i izdavač nekoliko naslova koji konkuriraju?

Zaigrajmo se još malo, pa zamislimo situaciju u kojoj autori zastupljeni u biblioteci "Premijera" kolektivno odbijaju konkurirati za nagradu - kakvu će tada uopće težinu imati ta nagrada? Ili će se dodijeliti dvije - jedna za najbolju knjigu iz Biblioteke "Premijera" a druga za "sve ostale" (što bi bilo posebno apsurdno i komično)? Koje će autore Ministarstvo odabrati za stipendije na nedavno raspisanom natječaju (i zašto baš njih)? Hoće li se promijeniti ridikulozan način nominacija za nagradu "Kiklop"? Itd.itd. Gomilu bi se još sličnih pitanja moglo postaviti ali, iako se trudim pratiti sve ono što Dean Duda naziva "javnim životom književnosti", iz moje u početku obrazložene pozicije (da ponovim : strastvena i neizlječiva ljubav prema pisanoj riječi, koja tek kao posljedicu, ima bavljenje književnom kritikom) razumljivo je kako me i od nezavidne pozicije pisca u društvu, i od ugrožene egzistencije nakladnika, i od teškog preživljavanja knjižara, i od svih manipulacija, podmetanja, sukoba interesa i priglupih marketinških poteza puno puno više zanima recentna domaća književna produkcija. A što se toga tiče, uistinu mi je drago što mogu ustvrditi da živimo u vrijeme najživlje i najplodnije produkcije ikad! Iako su protekle dvije godine bile bogate, čini mi se da će 2005. biti godina za pamćenje. Ponavljam, po produktivnosti autora. Uostalom, sjetimo se vremena PAT pozicije (Pavličić-Aralica-Tribuson) od prije deset godina kada je scenom vladala posvemašnja apatija i bonaca, a ukupan broj godišnje objavljenih domaćih proznih knjiga nije prelazio dob đaka-prvašića!

Zadnjih nekoliko godina objavljuje se između 40 i 50 knjiga proze godišnje i to je uistinu impresivna brojka, s obzirom na ukupan broj stanovnika. Kvaliteta je, naravno, druga priča… Međutim, i tu imam spremnu utjehu jer u sredinama po ukupnoj populaciji velikim poput nekog osrednjeg svjetskog grada i sa tragikomičnom obrazovnom strukturom poput naše, remek-djela je naprosto bezobrazno i arogantno prečesto očekivati. Premda iz sasvim određenog razloga (kojega neću otkrivati - da ne ureknem!) ove godine marljivije kritički obrađujem prijevodnu prozu od one domaće, to ne znači da vrlo pedantno ne pratim i domaću produkciju . Dapače, što je ona plodnija to se više trudim sveobuhvatnije je sagledati i pročitati što veći broj objavljenih naslova, a na osnovu 20-tak pročitanih ovogodišnjih proznih knjiga zaključak bi bio da uistinu ima svega, ali ipak ponajmanje stvari koje će nadživjeti vrijeme u kojemu nastaju i biti značajne generacijama koje dolaze. Produkcija je žanrovski i tematski vrlo raznolika, romani su i dalje brojniji ali se nesrazmjer u odnosu na kratkometražnu prozu smanjio; dobili smo prvi trash roman, posezanje za fantastikom sve je češće, ali ne manjka niti autobiografskog pisma i povijesnih romana; ratu počinjemo prilaziti i iz humorističnog ugla, a zbilja se u prozu i nadalje vrlo rado i često transferira. Dobili smo i nekoliko vrlo zanimljivih i obečavajućih prvijenaca, kao i nekoliko dojmljivih naslova intimnije tematike; neki autori inzistiraju na suptilnijem izričaju i bijegu od linearnosti fabule, a ima ih i koji se svjesno poigravaju ustaljenim obrascima te posežu za karikiranjem i eksperimentalnim postupcima. No, ipak je teško oteti se dojmu kako su banalnost, površnost i dopadljivost dominantne kategorije, literatura kao da je cijepljena od subverzivnosti te se bojim da će još barem nekoliko godina proći dok prevladavajući žurnalistički diskurs iz proze ne izvjetri. Međutim, cijela je četvrtina godine još pred nama (i to jesenski period u kojem već tradicionalno izlazi najveći broj izdanja) pa se optimistično nadam još ponekom draguljčiću… Ovu bih priliku svakako iskoristio i da skrenem pozornost na iznimno jaku domaću književnu SF scenu koja je u medijima nezasluženo potpuno zanemarena. Udruga Sfera je u suradnji s nakladničkom kućom Mentor u nepune 3 godine objavila već 3 kola s ukupno 12 autorskih zbirki SF priča domaćih autora, a sve odreda su u medijima potpuno prešućene (čast iznimkama poput Davora Šišovića iz Glasa Istre) . Također me čudi inertnost nakladnika koji blogovsku scenu još nisu prepoznali kao pravo rasadište još neobjavljenih a talentiranih autora. Neki od njih na svojim su blogovima objavili već na desetke priča a svakodnevno ih čita 300 - 400 ljudi te me uistinu čudi kako izdavači ne prepoznaju tržišni potencijal koji se tu krije. Posebice stoga što bi eventualno ukoričenje nekog od tih autora ili zbirno objavljivanje više njih u jednoj knjizi na blogovima imalo besplatnu a učinkovitu promociju koja bi mogla posljedovati sasvim lijepom tiražom.
Sve u svemu, moje je mišljenje kako je pred nama sasvim lijepa književna budućnost naprosto zato što imamo velik broj, najskromnije rečeno - zanimljivih književnika, a koji još nisu ili su tek prešli 40.godinu života, i mnoge su još neispisane stranice pred njima…

Rade Jarak: Sukladno s onim što si gore napisao, ispričavam se što sam odmah prešao na "ti", jer se nikad nismo sreli, ali pročitao sam toliko tvojih tekstova na Lupigi, da sam se odlučio za taj potez. (Tko je stariji od nas dvojice, nemam pojma.)
Potpuno shvaćam i poštujem tvoj umjereno optimistički stav kad prilaziš našoj trenutnoj sceni. I sam ga dijelim, ali da budem iskren, sve manje. Zapravo, on je moguć baš zato, jer je tu posrijedi vrlo jeftina produkcija, za razliku od filma, na primjer. Ali, nije li pitanje umjetnosti baš izvan materijalnih interesa? Kao što je rekao Kant, ne bi li tu trebalo biti posrijedi "bezinteresno sviđanje"? Tu priča o tržištu i ne stoji previše, jer to je ipak umjetnost.
Dobro si spomenuo primjer biblioteke "Premijera" i treba li ona ući u nagradu Jutarnjeg? Ali čini mi se da je problem postavljen formalno. Trebaju li oni biti nominirani zato što im je isti izdavač i davatelj nagrade? To uopće nije problem, naravno da trebaju. Pitanje bi trebalo postaviti ovako: koliko su oni kvalitetni, usprkos tome što su objavljeni kod najmoćnijeg izdavača?
I što ako u budućnosti svake godine sedam, osam bivših fakovaca objavi po knjigu, kako će bez njih proći ijedna nominacija? Kako bi to moglo proći bez takvih genijalaca?
No, pustimo sad domaću scenu od koje glava puca. Baš me zanima usporedba sa stranim piscima. Ipak su mi strani pisci pružili najviše radosti čitanja. Trendovi? Tamo i ovamo. Je li to uopće moguće usporediti, je li to uopće moguće obuhvatiti? Kakav je tvoj ukus, koje su ti knjige "evergreenovi"?

Božidar Alajbegović: Ja sam taj koji bi se zbog "tikanja" trebao ispričavati (ja sam 1972., a ti 1968. godište), ali pročitao sam toliko tvojih tekstova (što kritika, što pjesama, što proze)…
Slažem se, pitanje umjetnosti svakako bi trebalo biti, I JESTE, izvan materijalnih interesa, ali ipak nam se događa restrukturiranje tržišta uslijed promjena ekonomskih odnosa, čemu se cijela scena mora prilagoditi. Autori bi ponajmanje o tome trebali brinuti, ali, nažalost, u zadnje se vrijeme ta prilagodba osjeća i u autorskim poetikama; pisci sve više streme dopadljivosti, igraju na prvu loptu i posežu za pojednostavljivanjem kako bi svoja djela učinili prihvatljivim što većem broju recipijenata… Čine li to svjesno ili ne, ne znam, ali to je činjenica pred kojom ne možemo zatvarati oči (i odgovor na tvoje pitanje o trendovima).

Što se tiče tzv. fakovaca primjećujem da ih i ti poistovjećuješ sa Jutarnjim, odnosno EPH-om. Nikoga ne želim braniti niti ikome izigravati advokata, međutim činjenica je da je kroz FAK prošlo ukupno nekih 30-tak autora, a od njih tek nekolicina, odnosno preciznije: samo Pavičić, Jergović i Tomić redovito pišu za EPH-ova izdanja, Radaković i Popović tek sporadično, a Perišić je davno digao ruke od FAK-a. Slažem se, biblioteka "Premijera" svakako treba ući u trku za nagradu Jutarnjeg, a koliko su kvalitetni, odnosno ima li kvalitetnijih izvan te biblioteke, vidjet ćemo do kraja godine kada dobijemo uvid u cjelogodišnju produkciju. Na osnovu prvih 5 knjiga iz biblioteke "Premijera" mogu reći da sam zadovoljan kvalitetom koja je u potpunosti u rangu sa očekivanjima - ni bolje ni lošije od očekivanog. Ti su nas autori već navikli na, u najmanju ruku, dobru prozu, i može se reći da je Jutarnji "igrao na sigurno" te se usuđujem prognozirati da će od prvih 5 objavljenih iz biblioteke, trojica sigurno ući u najboljih 12 (Jergović, Dežulović, Brešan).

No, da odgovorim i na tvoju ironiju: o kvaliteti budućih knjiga tzv. fakovaca ovisi hoće li "bez njih proći ijedna nominacija". Tvoju poziciju razumijem i shvaćam zašto sve to s puno više emocija primaš, ipak si ti osobno involviran u sve to… Što se mene tiče, moram ponoviti kako "ja sa strane samo posmatram taj svet" i nimalo nisam sklon teorijama zavjera; od svih događaja na sceni najvažnija mi je produkcija. Svjestan sam da je zakulisnih igara uvijek bilo, a bit će ih i dalje, ali one su za mene sporedna stvar. Ja sve gledam kroz optiku zaljubljenika u pisanu riječ i najvažnije mi je da je produkcija iz godine u godinu sve brojnija, jer samim time rastu i izgledi da će kvalitetnih djela biti više. Imaš pravo, pustimo domaću scenu jer od nje glava puca…

Što se tiče stranaca, naravno da su i meni pružili više radosti i užitka, što je sasvim razumljivo, ali ponudiš li mi na čitanje podjednako kvalitetne romane našeg i stranog pisca, najprije ću posegnuti za domaćicom, ali ni strani ni u kom slučaju neće ostati nepročitan.
Iako u zadnje vrijeme dobijamo strašno puno prijevodne beletristike ipak su to tek ostaci ostataka i tek mikroskopski djelić svega što se u svijetu objavi, pa je zato jako teško govoriti o trendovima. Jednostavno nemamo uvid u cjelokupnu produkciju da bismo se uopće mogli usuditi donositi ozbiljnije zaključke. Mi čak nemamo uvid ni u cjelokupne bibliografije najznačajnijih suvremenih svjetskih književnih imena, veliki dijelovi opusa tek trebaju biti prevedeni (a pitanje je hoće li uopće). Osobno uživam u praćenju "uredničkih opusa" te na osnovu stranih naslova koje pojedini domaći urednik objavljuje pokušavam stvoriti sliku o osobnosti te nepoznate mi persone: netko je skloniji suptilnijem pismu, drugi nastoji stvoriti trendove, treći se fura na rockersku spiku i urbanost, četvrti inzistira na političkom kontekstu, peti preferira moderne klasike, a šesta progurava kič i sladunjavost… dok je najviše onih koji svaštare i stječe se dojam da knjige otkupljuju u paketu - dam ti jedan razvikani hit uz kojeg moraš uzeti još tri bezvezarije, inače ništa od posla.

O vlastitom ukusu teško mi je govoriti, jednostavno volim ono što mi se čini kvalitetnim; svakoj ću knjizi dići palac ako osjetim stvaralački eros, ako vidim da je pisac unio sebe i piše sa strašću pa makar bilo rupa u fabuli i klimavosti u konstrukciji, ali također uživam i u suptilnim rečeničnim sklopovima, u melodioznosti i emotivnosti, u verbalnim igrarijama, a važna mi je psihološka profiliranost likova i uvid u motivaciju postupaka; ne volim površnost, formulaičnost, dociranje, beskrvnost, a u posljednje vrijeme sve me više privlači monološka proza, romani lika i struje svijesti.

"Evergreenove" mi je blesavo nabrajati, podrazumijeva se da svi uvijek ponavljaju ista imena koju ja mogu samo ponoviti: Čehov, Kafka, Kiš, Bulgakov, Selimović, Vian, od novijih svakako Saramago, Kundera, McEwan, Barnes, G.G.Marquez, itd. Međutim, na moje je formiranje puno više utjecala rock glazba nego književnost i zato ne mogu a da ne spomenem Waitsa, Smithse, Lou Reeda, Štulića, Byrnea, Patti Smith, Sachera (ne Rundek - Sacher!), Cavea, Cohena, Neil Younga, Pixies, Walkaboutse i Cowboy Junkies, Becka i Eelse, Morphine, Wilco, Marka Eitzela, i da ne nabrajam dalje… ali prije svih i na prvom mjestu zauvijek i uvijek Bob Dylan!

Rade Jarak: Kao čovjek koji je pročitao toliko knjiga, jesi li ikad poželio nešto napisati?

Božidar Alajbegović: Pa pišem, čovječe, svakodnevno, jagodice mi na prstima prokrvariše te se nekima već popeh na vrh glave, a kao što vidiš, i u ovim odgovorima raspisah se preko svake mjere (ali Valentu ipak nisam ni do koljena). Šalu na stranu, odgovor je negativan; nemam spisateljskih ambicija, te se nikako ne slažem sa onom kako je svaki kritičar ustvari frustrirani nerealizirani književnik. Svojih sam ograničenja svjestan i priznajem kako mi je mašta preoskudna (da ne kažem: nepostojeća) da bi imalo zanimljivu fikciju iznjedrila (za svjedoke pozivam svoje profe hrvatskog iz škole). Uostalom, i književnom kritikom baviti se počeh sasvim slučajno, na nagovor prijateljice (B.B. svemu si ovome ti kriva i osveta će biti oštra i nemilosrdna!) koja je u spoju moje analitičnosti i čitateljske strasti prepoznala recenzentski potencijal.

Pisati poželim jedino u slučajevima kad mi se ne sviđa nešto u prozi koju trenutno čitam pa mi sine ideja na koji bi se način to moglo prepraviti i eventualno poboljšati, ali taj poriv izvjetri već sa sljedećim (boljim) pasusom. Eto, možda se kakav uredničić u meni skriva, autor sigurno ne.
Iskreno, ni do svog recenzentskog rada ne držim previše i ne mogu se načuditi odobravanju na koje moje piskaranje nailazi, ali koje mi daje povoljan vjetar u jedra da nastavim.
Književno-kritičarskim piskaranjem namjeravam se baviti sve dok mi to bude predstavljalo užitak, čim se to pretvori u otaljavanje obaveze i prestane donositi zadovoljstvo i radost - Adios amigos! Zasada, odustajanje je u sferi fantastike i, kako se čini, dugo ćete me još morati trpjeti. Eto, da zaključim, skroman sam i tu nema lijeka, pa su mi jedine ambicije: angažman u mediju s redovitijim i izdašnijim honorarima… i eventualno ukoričenje dosadašnjeg recenzentskog truda.