Mario Brkljačić je rođen 1966. u Zagrebu, gdje živi i radi. Objavljivao u Godinama novim, Quorumu, Republici, Vijencu, g.a.m.a.d.-i, Konturi. Nagrađen na FAK-ovom natječaju za kratku priču 2001. godine. Nikad nije plesao pogo.

O poeziji Maria Brkljačića prošlogodišnji pobjednik istog SC-ovog natječaja Vlado Bulić, zbori slijedeće:

"Brkljačićev lirski subjekt je onaj čangrizavi pijani tip za šankom što užasno podsjeća na Bukowskog. On ne naslućuje nego ZNA da je sve oko njega u kurcu i da je to što on to zna još više u kurcu. Zato ne sudjeluje. On je promatrač (r)evolucije i samoubojica najgore vrste, one koja se ubija iz dana u dan okružena likovima poput sebe. U ovom slučaju, likovima koji su se zaletjeli prema hrvatskom snu i tamo se sudarili s politikom, a nakon nesreće zaključili da nemaju dovoljno love za spasenje duše i djevojku s jumbo-plakata. On je svjestan da piše poeziju, ali je ona na neki način nesvjesna, ona je jednostavno proizvod takvog stanja (uma) i, kako piše, iluzija da njegov život ipak ima smisla." 

Ovome Rade Jarak još dodaje kako "prema plastičnosti i uvjerljivosti  kojom opisuje beznadnost mladih iz nižih socijalnih slojeva, iz radničkih obitelji koje žive po masovnim spavaonicama u gradskim predgrađima, možemo reći da se ovdje radi o vrsti gotovo novopankerskog senzibiliteta, tvdokuhane socijalno osjetljive i naturalističke poezije.". 

Uostalom, o kakvoj je poeziji riječ prosudite sami na primjeru nekoliko pjesama iz njegove nedavno objavljene zbirke Gledaj me u oči.

* * * * * * *

sjediš u naslonjaču.
piješ pivo.
majka i otac su na trosjedu.
gledate vijesti.
devedeset i prva je godina.
tvojih dvadeset je ništa u usporedbi s hrvatskim snom.
na ekranu ljudi prerezanih vratova.

boca ti klizi iz ruke.

ustaneš.

roditelji ti se čine nekako mali u tom šavrićevom trosjedu.

oblačiš se.

uzimaš osobnu kartu.

nešto novaca.

i,  uh, kako krivo!

stvari u svoje ruke.

* * * * * * *

sjeti se barbara

kako je smrdjelo

iz onog kontejnera

dok smo gađali venu.

unutra se raspadao, barbara

leš džankija

kojeg su dileri izbušili škorpionom.

a mi smo pokušavali dokučiti

sreću ljubav boga ili nešto tome slično.

jebiga, barbara

nismo u tome uspjeli.

i ti si se pametno udala za novac.

a ja sam budala igrao do kraja.

iako već umoran od svega

još imam snage reći

jednostavno, jebem ti mater, barbara.

i još: od početka si mi bila sumnjiva.

* * * * * * *

Kad sam loše volje zabijam čavle u dasku:

DUM!
DUM!
DUM!

Onda pogledam ima li nekog iza mene, izvadim čavao iz usta i zamahnem čekićem:

DUM!
DUM!
DUM!

Ne mogu vam reći koliko me to opušta.

Nemojte se čuditi.

Trebali ste vidjeti moju ženu kad me prvi put uhvatila.

Mislio sam da je otišla na plac i odmah sam krenuo na posao.

Dobrano izbušena daska ležala je već na podu.

U mojoj ruci čekić a u ustima čavli.

Neki bolestan osmijeh navukao sam na lice

Baš kad sam jednim odmjerenim udarcem probio dasku i zakucao čavao u parket

ona se vratila u stan jer je zaboravila novčanik.

Imaš zanimljiv hobi. - rekla je.

Otkud ti?

Zaboravila sam novce - rekla je, podigavši ruku s novčanikom.

Ah, tako.

Na placu ima željezarija. Hoćeš da ti kupim kilu čavli?

Ne treba. Hvala. To ja onako, za dušu. Tu i tamo.

Aha.

Da.

Sad idem. Bok.

Da vam budem iskren, mislio sam da se više neće vratiti.

* * * * * * *

napokon možeš odahnuti :
ona je otišla

i, hvala bogu, ni te jebene mačke nema više.

ne znaš koga si više mrzio:
nju ili tu okatu tupu perzijanku

koja te podsjećala na domaće estradne zvjezdice

političarke u saboru

punicu itsl.

dobro

i ona sad

sigurno govori svojoj mami

da si ti teško đubre

da si lijen

da ne želiš dijete

i da te, na koncu, boli kurac za običan život.

ona sad plače dok ruča sa svojim starcima

i njen otac je odahnuo jer te mrzio

i njena je majka sretna.

(da, ići će zapaliti svijeću na kamenita vrata)

sad sjediš u svom naslonjaču

pušiš jonit

slušaš ramonese.

pomišljaš kako naše veze nisu ljubavne.

samo su udvojen strah od poraza.