Ivan Herceg rođen je 1970. godine u Krapini, a zbirka naslovljena Anđeli u koroti, koju je Meandar objavio istovremeno sa jučer vam na istom ovom mjestu predstavljenom zbirkom Lidije Bajuk, Hecegova je već četvrta po redu poetska zbirka.

Inače o dotičnoj je zbirci Ivica Prtenjača rekao slijedeće:

"Ivan Herceg svojom četvrtom zbirkom pjesama obznanjuje svoju pjesničku i ljudsku zrelost na radost samoga sebe, ali i na našu čitateljsku. U novim pjesmama Herceg nije odustao od svoga mekog lirizma, toliko različitog od generacijskog pisma koje ga okružuje ,nego mu je dodao notu ravnodušnosti, cinizma, pa čak i prkosa prema svijetu i njegovim nepravdama, kako općim tako i strogo privatnim. Čitati Hercega znači osuditi sebe na želju za lijepim ma koliko to riskantno ponekad bilo."

dok ga Ervin Jahić nadopunjuje riječima, kako se

"svojom pjesničkom zbirkom Anđeli u koroti Ivan Herceg radikalno udaljuje od stihovnog evidentiranja stvarnosti, dominantne paradigme mlađeg hrvatskog poetskog mišljenja, te  poetski mistificira jednu po mnogočemu drugotniju realnost onostrana podrijetla i motivacije u kojoj provjerava vlastiti i status objekta o kojem pjeva".

No, o pjesničkom postignuću Ivana Hercega mi vam dajemo priliku da prosudite i sami, na temelju dvije pjesme iz rečene najnovije zbirke Anđeli u koroti, a koje vam donosimo, evo, upravo sada i baš ovdje, nešto malo niže, dolje.

Pipo gleda utičnicu,
ja brzu cestu kraj zgrade,
ti svoje blijede ruke.
Svatko na svojoj strani svijeta.
I čini se kao da smo
na svjetioniku usred mora.
Pred nama je uski prolaz
za koji ne znamo kamo vodi:
gore, dolje, lijevo, desno -
ili u nas same.
Ti se bojiš pera, kišobrana i kuće,
a ja djeda, šume i zida.
Pipo će jednog dana biti čovjek.
A što ćemo biti mi

***************** 
 
ŽENA SA STAKLENIM TRBUHOM
 
Danas moraš biti daleko
moraš biti tužna,
obavezno zaspati sama,
zgrčena kao fetus.
Moraš piti viski, lomiti CD-e,
gola moraš paliti knjige,
kao u dobro opremljenoj ludnici.

Sutra moraš biti nježna,
moraš biti lijepa,
svakako zadovoljiti
prijatelja koji te obožava.
Moraš pozdraviti poštara,
na nebu gledati pustinju,
u beskrajnoj čistoći šutjeti,
kao da si nestala.

Preksutra moraš u grad,
moraš malo lutati,
smijati se i baciti opušak
u kiosk s novinama.
Moraš sjesti nasred trga,
moraš raširiti noge,
pred zbunjenim šetačima
pojesti naranču,
za djecu oblizati prste.
 
Za tjedan dana moraš se
skijati u bolesnim Alpama,
kući sretna dovući yetija,
na leđima crveni iglu.
Moraš pustiti, pristati da
maltretiraju te prvi susjedi,
uhvate i izlože pred zgradom,
kao čudo, vješticu s Biblijom,
trudnicu sa staklenim trbuhom.
 
Za mjesec dana moraš se
ponovo roditi na dnu oceana,
u mračni mjehur kliznuti
kao nož, krvavi anđeo.
Moraš ostati zarobljena u pijesku
barem jednu riblju noć,
dok ti otac i majka
ne navuku ronilačka odijela,
dođu po tebe i odvedu te kući.
 
Za godinu dana moraš se
konačno odjenuti i izići kroz zidove,
prstima po sjećanju nacrtati autoakt
i obožavati ga kao fetiš.
Moraš zaboraviti, sakriti dijete u sebi,
zaplakati svaki put
kad netko te poljubi u pupak.
Netko tko vidi stvari između zvijezda
i zna koji je sutra dan.
 
Za deset godina moraš
posjetiti astrologe i čarobnjake,
umorno sama, u letećoj stolici,
sa skorenim mlijekom pod košuljom.
Moraš im priznati sve :
kako more nam je noću
lizalo nožne prste, a joint bio
od stakla, razmrvljene šminke
i pramenova Gundulićeve kose.
 
Za sto godina Bog će
rastopiti tvoju čokoladnu dušu
i njome premazati nevidljivi svemir.
Morat ćeš se rastati
sa svakim svojim atomom,
i opet biti daleko, i lutati,
iznad tijela koja traže lica,
iznad snijega što pada u more,
iznad mene koji čuvam
ravnotežu tišine i svih demona.