- Čitao sam ovih dana o sve većem pogoršavanju sigurnosne situacije u zemlji, to je odnedavno postala prava top-tema, iako ni ranije situacija nije bila sjajna. Znao sam da je stanje loše, međutim da je toliko loše i beznadno nisam vjerovao. Naravno, sve je podnošljivo dok to ne osjetite na vlastitoj koži. A to se upravo meni dogodilo i osjećao sam se kao kakav kafkijanski junak, bez odgovora na ijedno pitanje - kazao je Mlakić u uvodu.

- Sve se odigralo rano ujutro, 16. kolovoza, desetak minuta prije sedam sati. Pokušao sam prijeći ulicu na uobičajenom mjestu. Na udaljenosti od otprilike pedesetak metara ugledao sam automobil koji se sporo kretao tom istom ulicom. U trenutku kad sam stupio na cestu automobil je povećao brzinu i jureći nasrnuo na mene. Uspio sam se u posljednji trenutak zakloniti u ruševine pored ceste. Automobil nijednog trenutka nije smanjivao brzinu niti je mijenjao smjer. Ne znam kako to nazvati osim pokušajem ubojstva. U trenucima dok mi se automobil približavao uočio sam lice vozača. Radilo se o mlađem muškarcu kojeg nikada u životu nisam susreo, niti sam znao o kome se radi. Taj isti tip me pričekao desetak minuta kasnije na kiosku gdje svako jutro kupujem novine i prijetio mi smrću i dizanjem kuće u zrak. Tada mi je dao do znanja da zna o meni jako puno detalja do kojih je došao tko zna kako. Zbog čega je to napravio i za čiji račun, pojma nisam imao, čisti Kafka. Tek kasnije sam doznao da se radi o Daliboru Nikoliću, zvanom Daćo, sitnom kriminalcu i provalniku, klasičnom kokošaru koji pokatkad odradi za nekoga kakav prljavi posao. Sljedećih nekoliko dana pokušavao sam složiti cijelu priču. Ono što me najviše zaprepastilo je činjenica da sam vrlo brzo shvatio da su kokošari u našem gradu svojevrsna povlaštena klasa. Taj tip je priveden da dâ izjavu i pušten na slobodu. Saznao sam da je protiv toga istog Dalibora dosad pokrenuto jako puno prijava, ali tip očito ima svoje zaštitnike. Također sam saznao da se druži s mnogim "viđenijim" ljudima u gradu, koji na taj način, tom neprirodnom simbiozom, kupuju za sebe sigurnost, dok je sav drugi normalan svijet prepušten na milost i nemilost Daći i sličnima. Jedni caruju danju, a drugi "od sumraka do zore", kad je ulicama grada gotovo opasno prolaziti od vidno alkoholiziranih i drogiranih zombija s automobilima ili motociklima. Bio sam svjedokom kada je mladić s motociklom ušao u park među predškolsku djecu i propinjao motor na zadnje kotače. Žalosno je, ali Uskoplje, "od sumraka do zore", definitivno ne pripada normalnim ljudima. Noćni koncerti po kafićima do u sitne sate, "Plava ciganko" i slično, utrke motociklima ulicama grada, natjecanja u vožnji motocikala na zadnjem kotaču, sve je to naša svakidašnjica. Situacija nepodnošljivo podsjeća na gradiće iz westerna u koje upadne banda i terorizira sve oko sebe. Takvo stanje traje jako dugo i, što je najsimptomatičnije, policija nije ni najmanje kriva. Jednostavno, tim ljudima su vezane ruke. O tome najbolje govori činjenica da je u Gornjem Vakufu sigurnosno stanje neusporedivo bolje nego u Uskoplju, iako red održavaju isti ljudi. U Gornjem Vakufu jednostavno ne žele štititi vlastiti ološ, "naše momke". Slučajno znam da upravo policajce najviše frustrira takva situacija i na te ljude nemam zaista nikakvih primjedbi.

U razgovoru s mnogim ljudima nakon toga događaja postalo mi je jasno da jedino što mogu napraviti, ako to želim, jest da uzmem oružje i poput usamljenog revolveraša tražim pravdu. Neki su to i napravili, jer su znali ono što ja nisam znao. Znam za slučaj kada je toga istog Daću dva mjeseca štitila policija od bijesa nekih normalnih i časnih ljudi, kojima je jednostavno pukao film. Sve da je i to rješenje, međutim, živjeti na početku 21. stoljeća u Gotham Cityju ili Tombstonu strahovito je frustrirajuće.

Što preostaje? Logikom Tombstona ili Gotham Cityja, preostaje nam čekati nekakvog Wyata Earpa ili Batmana, ili, o čemu se već razmišlja u nekim sredinama, nekakvo samoorganiziranje, kada normalni ljudi shvate da ih terorizira šačica kokošara. Ja kao pojedinac jedino što mogu, a tako ću i napraviti, je da ću prestati komunicirati sa svakim koji ima bilo kakve veze s tim ljudima, bez obzira na to koliko bili "viđeni" i "ugledni". Znam da se nitko od njih neće nasekirati zbog toga, ali ne činim to zbog njih, nego zbog sebe. Jednostavno da se barem malo bolje osjećam.

Zanimljivo je predvečer stati kod gradske fontane, gdje je otprilike neformalna crta koja dijeli Gornji Vakuf i Uskoplje. U Gornjem Vakufu sve vrvi od života, ulice su prepune šetača, dok u donjem dijelu grada, Uskoplju, "šetaju" samo oni motorizirani.

Na kraju sam povezao neke konce i saznao moguće razloge za napad, kao i ime osobe koja je Daći napunila uši o meni. Ono što uistinu zaprepašćuje je banalnost tih razloga, koji čak i nemaju izravne veze sa mnom, opet Kafka. Znači, razlozi nisu važni, nego jednostavno Daćo i slični znaju da mogu nekažnjeno raditi što hoće, ali da su stigli do te granice da misle da mogu odlučivati o životu i smrti, to je već znak za sveopći alarm. Odabran sam iz jednostavnog razloga što ne pripadam onoj maloj skupini zaštićenih, jer se ne bavim politikom, nisam bogataš, ne ispijam kave s Daćom i sličnima, niti sam dio glasačke mašinerije vladajuće koalicije (HDZ-SDA). Ali ako ništa, aktualna vlast je po nekoj nakaradnoj logici dužna zaštititi one koje to jesu, odnosno opredijeliti se ili za njih ili za "Daće", jer što je dvadesetak glasova u odnosu na pet-šest tisuća. Sjedenje na dva stolca, odnosno konformizam, a to nije samo uskopaljski slučaj, vodi samo u još dublju agoniju - zaključuje Mlakić.