Jergović o sebi, "Sarajevskom Marlboru" i svom pisanju
Osvrćući se na brojne strane prijevode Sarajevskog Marlbora i promocije tih izdanja u inozemstvu Miljenko Jergović kaže kako je "zahvaljujući toj knjizi proputovao Italiju uzduž i poprijeko, vozio se po beskrajnim njemačkim autocestama, udomaćio se na frankfurtskome aerodromu, uživao u melankoliji željezničkih kolodvora na kojima su auslenderi svih zemalja živi spomenici Karlu Marxu, i bio sam sretan jer u džepu imam papirić sa zapisanom adresom hotela. Spavao sam u malenoj sobi najskupljeg venecijanskog hotela, s pogledom kakav je u svoje vrijeme imao mletački dužd. Spavao sam u apartmanu od dvjestotinjak kvadrata, među namještajem njemačke aristokracije, dok je u kupaonici visio kućni ogrtač s izvezenim mojim imenom i prezimenom. Nisu zaboravili staviti kvačicu na Jergović. A u Rimu uopće nisam spavao. Proveo sam noć na skalinama Španjolskoga trga, i gledao ljude. U mnoge gradove u koje sam pozivan nisam otišao, jer mi se nije dalo praviti izlete iz vlastitog života, koji se toliko od njega razlikuju."
"Zahvaljujući Sarajevskom Marlboru upoznao sam Claudia Magrisa i Gregora von Rezzorija, i slušao ih kako govore o mojim pričama. Rekao sam sebi, dobro, čuo si to i odmah ćeš zaboraviti. Da sam povjerovao u vlastitu veličinu, a lako je to dok te u dvorcu iz šesnaestog stoljeća hvali čovjek u čiji razbor ne možeš sumnjati, opet ne bih napisao neke druge knjige, ne bih radio intervjue s nogometašima i estradnim zvijezdama, i ne bih se veselio vožnji do Sarajeva. Knjiga nije dobra ako nije pametnija i veća od svoga pisca, ali je tužno kad mu ona promijeni život, jer ga nužno mijenja nagore".
"Nakon Sarajevskog Marlbora rekli su da ću ostati pisac jedne knjige. Što ću kad prođe rat, ili se poželim odmaknuti od ratnih tema? Nešto slično sam čuo i poslije Mama Leone. Dobro, sad si opisao djetinjstvo, pa što ti ostaje? Zatim Dvori od oraha. Ispada da sam tu knjigu napisao da bih nekoga uplašio, ili da bih se oklasičio i pretvorio u debeli prašnjavi tom. Nisu to ljudi govorili i pisali sa zlobom, nego su, mislim, vjerovali da sam previše sličan pojedinoj knjizi ili temi. Ili su život u književnosti i razloge za pisanje doživljavali drukčije nego što ih ja doživljavam. Takve i slične primjedbe nisu me zabrinjavale. Ne sudjelujem u autotrkama, ne natječem se i ne nadmašujem. Pišem, i jako se trudim oko toga da uvijek zadržim osjećaj kako je to moja prva i najvažnija knjiga. Ona nikada nije napisana da bi mi promijenila život, ili - ne daj Bože - moj doživljaj sebe. Uzvisiš li se, do tebe neće doprijeti poniženja, ali ćeš ostati bez većine onoga što te u životu raduje. I bez teme za priču. Tako se meni čini, ali ne bih mudrovao, i nipošto drugima savjetovao isto. Možda samo prijateljima, da bi mi ostali prijatelji."
"U vrijeme kada sam na pisaćem stroju, u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije, pisao priče Sarajevskog Marlbora trajao je rat i meni se činilo da će opustošiti sve ono što jesam i što mi pripada. Moju sobu u roditeljskom domu u Sarajevu, ulicu, kvart i grad, zemlju u kojoj sam rođen, i da na kraju neće ostati ništa. Pokušavao sam pisati priče koje će spasiti moj svijet, u koje ću se preseliti kad ničeg više ne bude. Na kraju sam, ipak, imao sreću da ne budem jedan od onih koji su doživjeli potpuno uništenje. Ostala je soba o kojoj sam mislio, ostali su moji bližnji, i grad. Velik je to dobitak u životu, i to je najveći razlog što Sarajevski Marlboro za mene nema cijenu. Naravno, u smislu niza pouka koje su tako jednostavne da se nerado izgovaraju, pa ih se čovjek nedovoljno drži. Lako zaboraviš na prijatelje kad ugledaš vlastito ime i prezime na kućnome ogrtaču skupoga njemačkog hotela. Diviš se kvačici."
Jutarnji list, 28.06.2004, str. 35.
"Zahvaljujući Sarajevskom Marlboru upoznao sam Claudia Magrisa i Gregora von Rezzorija, i slušao ih kako govore o mojim pričama. Rekao sam sebi, dobro, čuo si to i odmah ćeš zaboraviti. Da sam povjerovao u vlastitu veličinu, a lako je to dok te u dvorcu iz šesnaestog stoljeća hvali čovjek u čiji razbor ne možeš sumnjati, opet ne bih napisao neke druge knjige, ne bih radio intervjue s nogometašima i estradnim zvijezdama, i ne bih se veselio vožnji do Sarajeva. Knjiga nije dobra ako nije pametnija i veća od svoga pisca, ali je tužno kad mu ona promijeni život, jer ga nužno mijenja nagore".
"Nakon Sarajevskog Marlbora rekli su da ću ostati pisac jedne knjige. Što ću kad prođe rat, ili se poželim odmaknuti od ratnih tema? Nešto slično sam čuo i poslije Mama Leone. Dobro, sad si opisao djetinjstvo, pa što ti ostaje? Zatim Dvori od oraha. Ispada da sam tu knjigu napisao da bih nekoga uplašio, ili da bih se oklasičio i pretvorio u debeli prašnjavi tom. Nisu to ljudi govorili i pisali sa zlobom, nego su, mislim, vjerovali da sam previše sličan pojedinoj knjizi ili temi. Ili su život u književnosti i razloge za pisanje doživljavali drukčije nego što ih ja doživljavam. Takve i slične primjedbe nisu me zabrinjavale. Ne sudjelujem u autotrkama, ne natječem se i ne nadmašujem. Pišem, i jako se trudim oko toga da uvijek zadržim osjećaj kako je to moja prva i najvažnija knjiga. Ona nikada nije napisana da bi mi promijenila život, ili - ne daj Bože - moj doživljaj sebe. Uzvisiš li se, do tebe neće doprijeti poniženja, ali ćeš ostati bez većine onoga što te u životu raduje. I bez teme za priču. Tako se meni čini, ali ne bih mudrovao, i nipošto drugima savjetovao isto. Možda samo prijateljima, da bi mi ostali prijatelji."
"U vrijeme kada sam na pisaćem stroju, u zagrebačkom dopisništvu Nedjeljne Dalmacije, pisao priče Sarajevskog Marlbora trajao je rat i meni se činilo da će opustošiti sve ono što jesam i što mi pripada. Moju sobu u roditeljskom domu u Sarajevu, ulicu, kvart i grad, zemlju u kojoj sam rođen, i da na kraju neće ostati ništa. Pokušavao sam pisati priče koje će spasiti moj svijet, u koje ću se preseliti kad ničeg više ne bude. Na kraju sam, ipak, imao sreću da ne budem jedan od onih koji su doživjeli potpuno uništenje. Ostala je soba o kojoj sam mislio, ostali su moji bližnji, i grad. Velik je to dobitak u životu, i to je najveći razlog što Sarajevski Marlboro za mene nema cijenu. Naravno, u smislu niza pouka koje su tako jednostavne da se nerado izgovaraju, pa ih se čovjek nedovoljno drži. Lako zaboraviš na prijatelje kad ugledaš vlastito ime i prezime na kućnome ogrtaču skupoga njemačkog hotela. Diviš se kvačici."
Jutarnji list, 28.06.2004, str. 35.
