Laureat nagrade Jutarnjeg lista 2003.
"Petnaestak ljudi u crnim uniformama sjedili su u polukrugu, a la turca, na goloj zemlji. S druge strane vatre dvanaest svirača, nevjerovatno odrpanih, izvodili su pjesmu o slatkoj maloj Marijani. Iza njihovih leđa bila su dvojica crnih s automatskim puškama preko grudi. Trube su se presijavale na vatri i sasvim odudarale od sumračnog prizora. Da nije njih, ljudi bi bili samo sjene, i oni koji sjede, i svirači, i nepomična straža.
Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao brže.
Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooole, šalaj sokole, promuklo je zavijao glas.
Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kao svirači koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i izvadio revolver. Ostali se nisu micali.
A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.
Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje, možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju njegova tijela.
Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi, ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.
Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale su se najmekše kosti glave.
Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo, mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na bok i ostao tako ležati.
Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.
Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave, i nisu najzadovoljniji zbog toga ...
Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač. Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho. Pokušavao ga je isčupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane vatre.
Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo nakon što je ovaj, kad mu se po peti -šesti put uho izmigoljilo između satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo, što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem on, kršteni Hrvat, završio u ciganskom orkestru.
Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnurast, u satniji ima i crnjih mladića, i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne - jest nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga kući. Pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.
Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo, vabio je stanik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino, da ti na vatri vidim lice.
Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren u svoje spasenje.
Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, isčuđavao se Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama pokušavajući se izvući. U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjavi seoski drum.
Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerovatno mu je i vatra prljila ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, to je možda i najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna Hajnriha vjerovatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica, ili svi, osjetiti divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje. Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog ovoga gorjeti!, i neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za domovinu i mir.
Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i više. Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da neko ne pomisli kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van.
Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su posustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini nema partizana."
Miljenko Jergović - Dvori od oraha
(Durieux, 2003. , str. 376.-382.)
Brže sviraj!, dreknula je nepomična prilika pokraj vatre i orkestar je zasvirao brže.
Pjevaj mi, pjevaj, pjevaj, soookooole, šalaj sokole, promuklo je zavijao glas.
Još brže, nemamo mi vremena!, pa su svirali još brže, svaki svirač za sebe i u skladu s vlastitim moćima koje su u svakoga različite, kao što je različit i strah u ljudi pa više nisu zvučali kao orkestar, nego kao svirači koji su u kriva vremena započeli svoju pjesmu, netko jučer, a netko prije deset godina, i slabi su izgledi da se ikada sretnu u istome tonu i taktu.
Stooooooj! Onaj koji je od početka naređivao ustao je sa zemlje i izvadio revolver. Ostali se nisu micali.
A sada ćete polako svirati Širok Dunav, ravan Srijem, ali da zvuči ko u kazalištu, bez falširanja. Ko bude falširao, dobit će metak među oči.
Nastao je muk, očito se nitko nije usuđivao da prvi počne, ruke su se tresle na noćnom povjetarcu. Sa sjevernih strana, iz Panonije i još dalje, možda iz Sibira ili iz tamnih sjevernih mora, stizao je dah koji bi u nekoj drugoj prilici, u istoj ovakvoj noći, malo rastrijeznio akšamlije zanesene lakoćom ljeta, naveo ih da kratko ušute i da s tanjura oslikanog s tri crvene ruže odlome svaki po nokat sira, stave ga u usta i zamisle se nad solju njegova tijela.
Diverzija!, povikao je čovjek s revolverom i netko se nasmijao. Vidi, ćemane se upišalo, rekao je smijač i pokazao prstom na starca s violinom, kojemu se mlaz slijevao niz nogavicu. U isto vrijeme još dva mlaza slijevala su mu se niz obraze. Toliko suza na jednom licu vidi se samo u nijemim filmovima. Crni mu je cijev prislonio na sljepoočnicu.
Sviraj! Širok Dunav, ravan Srijem, naredio je, samo ti, a onda će i drugi. Starac je instrument prislonio uz bradu, spustio gudalo na žice i pogledao čovjeka s revolverom. Pred okruglim ustima cijevi razmicale su se najmekše kosti glave.
Zatvorio je oči i povukao gudalom po žici. Čuo se drhtav zvuk, kao da su zaškripala vrata u sobi lutkine kuće, revolveraš se zagrcnuo, mislim da si pogriješio pjesmu!, čuo se pucanj, ne previše glasan, kao da je netko mokrom košuljom udario po potočnom kamenu, eksplodirala je glava, tkivo je zacvrčalo na žaru logorske vatre, čovjek se srušio na bok i ostao tako ležati.
Na plamenu se jasno vidjela otvorena prazna lubanja, kao dno prljave zdjele za čorbu. Iznad su ostali čuperci kose, a u dnu, tamo gdje završava pravilno ocrtan krater, kao izrezan dijamantnim nožem, bila su nedirnuta živa ljudska usta i crni brkovi.
Nitko se nije ni pomaknuo. Ljudi u uniformama sjedili su kao djeca dok gledaju lutkarsku predstavu pa se oni iz zadnjih redova nadviruju da bolje vide. Dvojica s automatima izgledaju razočarano. Iz njihovog ugla prizor je nezanimljiv. To tijelo bi, što se njih tiče, moglo biti tijelo spavača. Ne mogu vidjeti ono što je kuršum načinio od glave, i nisu najzadovoljniji zbog toga ...
Nemojte, satniče, za ime Isusovo!, pao je na koljena trubač. Revolveraš ga je zgrabio za uho, mladić je jauknuo, što reče, govno cigansko?, razjareno će revolveraš, nemojte, Allaha vam!, trubač je krivo shvatio poduku, što je tipa dodatno razgnjevilo pa mu je trgao uho. Pokušavao ga je isčupati, ali nije išlo jer bi mu resica stalno migoljila između kažiprsta i palca, uho se kobeljalo kao jegulja i nije bilo te snage koja bi ga mogla čvrsto zgrabiti. To je zasmijavalo ekipu koja je sjedila s druge strane vatre.
Revolveraš nije mislio da se smiju na trubačev račun, pogotovo nakon što je ovaj, kad mu se po peti -šesti put uho izmigoljilo između satnikovih prstiju, prekrio dlanovima uši i počeo kukati i moliti na sav glas. Ali više ne spominjući Boga ni po ovom, ni po onom imenu, nego Poglavnika, Nezavisnu državu Hrvatsku, svoje čisto katoličko porijeklo, što znaju svi u Pitomači i kanonik Zovko u Novskoj i pukim je slučajem on, kršteni Hrvat, završio u ciganskom orkestru.
Ta dreka je satnika u trenutku pokolebala. Možda Cigo ne laže i možda uopće nije Cigo. Niti je baš tako crnurast, u satniji ima i crnjih mladića, i malo tko bi, osim po odjeći, u ovom drekavcu vidio Ciganina, ali onda je shvatio koja bi i kakva sramota bila ako popusti. Ako rekne - jest nisi ti Cigo, ja sam se prevario!, da mu nogom u guzicu i pošalje ga kući. Pola satnije mislilo bi da je satnik Hajnrih mekušac, a drugo pola da je glupan jer ga je Ciganin uspio uvjeriti da je Hrvat, a samo ćorav čovjek ne vidi razliku između Cigana i Hrvata, čak i ako imaju jednako tamnu put. Čak i ako Ciganin ima plave oči.
Pa što ne kažeš, majka mu stara! Hrvatina! A ja mislio da si firaun. Ama nema problema, sad ćemo mi to provjeriti. Dedera, dođi malo vamo, vabio je stanik Hajnrih trubača da ustane, de se sad nagni, tu, ovako fino, da ti na vatri vidim lice.
Trubač je stao na pola metra od ognja, smješkao se prijazno uvjeren u svoje spasenje.
Dobro, evo, ama kako sam tako mogo pogriješiti, isčuđavao se Hajnrih i lupkao trubača po zatiljku, kao da miluje dobroga lovačkog psa, a onda ga je naglo zgrabio za kosu, pokretom hrvačkoga asa izmaknuo mu nogu, trubač je potrbuške tresnuo o ledinu, s licem ravno u žar. Hajnrih ga je držao za kosu i gurao mu glavu dublje među sagorjele hrastove cjepanice, trubač je udarao rukama i nogama pokušavajući se izvući. U grobnoj tišini čuo se samo topot po travi i prašini. Kao da veliki medvjed upravo prelazi prašnjavi seoski drum.
Hajnrih se preznojavao od napora, a vjerovatno mu je i vatra prljila ruku. U nekoliko navrata činilo se da će popustiti i da će trubač izvući glavu iz žara, ali tada bi satnik odnekud izvukao još malo snage pa bi ga jače pritisnuo. To je ona snaga za koju čovjek ne zna dok se ne nađe u životnoj opasnosti ili prilici da spašava bližnje ili da, to je možda i najjači motiv, dokazuje svoju snagu pred masom ljudi. Da ne odustane i ne popusti pred vatrom i očajničkim koprcanjem žrtve, satnika Antuna Hajnriha vjerovatno je najviše motivirala misao da će ljudi iz njegove satnije, barem jedan među njima, dvojica, sedmorica, ili svi, osjetiti divljenje pred njegovom moći, da će shvatiti kakvu ljudinu upravo gledaju kroz plamen logorske vatre, dok se znoji i muči, ali ne odustaje. Jer pravi ustaša nikada ne odustaje, pravi muškarac koji ne zazire od vukova i divljih zvijeri, od paklenoga ognja, neprijatelja i straha, od srca koje drhti u grudima i pita: što to činiš, crni Antune, u paklu ćeš zbog ovoga gorjeti!, i neka pakla, i neka sav svijet u pakao ode, ali prije toga valja provesti ono po čemu će nas naša djeca i djeca naše djece pamtiti i biti nam zahvalna dok se nad našim grobovima budu molila za domovinu i mir.
Držao se Antun Hajnrih duže nego što bi itko mogao pomisliti. Koprcalo se i opiralo trubačevo tijelo čitavih deset minuta. Možda i više. Ili se samo tako činilo onima koji gledaju. Možda je glavu gurao preduboko i možda je trubačevim licem zagasio žar, ali tijelo je bilo živo taman onoliko koliko treba krumpiru da se ispeče. A nakon što se konačno smirilo, satnik je još malo držao glavu, da neko ne pomisli kako on više ne može izdržati, a onda ju je izvadio van.
Prije nego što su pijevci drugi put kukuriknuli, od noža, ognja i metka stradao je cijeli ciganski orkestar. Satnik Hajnrih svojom je rukom ubio devetoricu, a harmonikaša, dječaka koji je svirao berde i drugog trubača prepustio je stražarima. Oni su posao obavili bez imalo strasti. Naredili su svoj trojici da kleknu i lovačkim noževima prerezali im grkljane. Tako je, negdje prije pola tri, teferič došao kraju. Momci su posustajali sa zemlje stenjući od bolova u koljenima i teškoga soldatskog života gdje nemaš ni stolice, ni postelje. Rasprostrli su sive vojničke deke i ubrzo pozaspali među razbacanim instrumentima, nekoliko metara dalje od mrtvih tijela. Satnik Hajnrih nikoga nije odredio za stražu. Ili je od silnoga zora i umora zaboravio na to, ili je znao da u blizini nema partizana."
Miljenko Jergović - Dvori od oraha
(Durieux, 2003. , str. 376.-382.)
Predvidljiv pobjednik, pih. Kad će prava konkurencija ...