Umjesto životopisa

Draga Cvito,

Tvoj se dida rodio 1947. godine u Zagrebu, gdje je išao u "špilšul" kod frau Borić, pa u osnovnu školu u Filipovićevoj, na Laščini kod druga Bolte Auera i druga Jurina, pa u sedmu gimnaziju u Križanićevoj ulici kod mnogih. Dida Ti je, draga Cvito, bio kao dijete divlji, neukrotiv i nježan. Dobivao je često i vrlo zasluženo batine, ali je pritom bio i odličan pa potom i neloš učenik. Najveći problem bila mu je nezasitna radoznalost, koja ga je gonila u najčudnovatija istraživanja. Nema toga što nije kušao ili pokušavao isprobati već u ranome djetinjstvu. Znao bi ležati na podu i satima crtati, igrati nogomet od 8 do 22, izazivati vršnjake na tučnjavu, pikulati se i gumbati, odlaziti na kazališne i glazbene pokuse, šalabajzati po Sljemenu i kupati se u Maksimirskim jezerima i na Šalati, lunjati po čagama u Brešću i na Ribnjaku, markirati i za vrijeme nastave sunčati se na Džamiji…

Tvoj se dida, draga Cvito, nije puno promijenio ni uozbiljio na Filozofskom faksu, samo su u život upale djevojke, pa planinarenje, pa ozbiljno bavljenje kazalištem i Tvoja baka! Onda je došao brak, pa Tvoja mama, moja Mejra, pa Tvoja teta, moja mila i za mene uvijek mala Maja.

Tvoj se dida, draga Cvito, uz sve to i zaposlio, te šljakao 30 godina odlazeći svako jutro, kao pripadnik radničke klase, u Institut za strane jezike, pa u Vjesnik i VPA, pa u ZeKaeM, pa u AGM, pa u Egmont i na kraju u Zagreb film. Tvoja mama Mejrica rekla je za didu, kada je imala samo četiri godine, da je prije podne "normalan muškarac, jer radi u uredu". Ali i za nju i za sve druge Tvoj dida je poslije podne bio "nenormalan", jer je pisao, režirao, slikao, stvarao kostime, scene i lutke… Tvoj dida je, Cvito draga, imao dane koji su trajali i po 34 sata. Ali imao je tada vremena i za Mejru i Maju i Sanju i prijatelje i neprijatelje, za ljubavi i mržnje, za roditelje i stvoritelje… Tvoj dida je oduvijek bio mladi starac i stari mladić, ali i dijete kao što si sada Ti!

Roditelji pri odlasku obično ostavljaju nešto svojim potomcima. Kako tko... Tajkuni nekretnine, zlato, dionice, tvornice, vozne parkove... Poljoprivrednici seoska gospodarstva... Slikari kolekcije... Glumci isječke iz novina s kritikama, plakate i kazališne cedulje... A pisci... Pisci ono nešto pisano i tiskano. Tako je i ovaj pisac (prem bi se rada samo zvao književnikom!) odlučio svojoj prvoj unuci (ali i kćerima!) ostaviti baš ovu zbirčicu, koja (vješto-nevješto) pokušava na sentimentalno-humoran, ozbiljno-neobvezujući, ali i sudbonosan način progovoriti o onom najljepšem u ljudskom životu. O vječnom odnosu žene i muškarca. Ali o odnosu kakav ih uistinu i čeka! Onom od sastanaka i rastanaka. Ljubavi i neljubavi. Rata i mira privremenog i vječnog. O odnosu žene i muškarca u kojem se sve rađa i događa. O "ljepoti ružnih riječi" i "ružnoći lijepih". Jer uprav ta ljepota, ponajveća koja postoji jest u maglovitoj nedokučivosti, neizvjesnosti, u iščekivanjima... Jer sve je prolazno, pa i ljubav. Ali s time da iza nje skoro uvijek dolazi neka druga, nova, možda ljepša... Iz koje će se dogoditi sve. Pa i mi sami.

No, netko će se mudar upitati: "Zar je to knjiga koju bi ozbiljan djed trebao ostaviti svojoj malenoj unuci?" Nije li prikladnija kakva pop-up slikovnica s medekima i pužekima, barbikama i simbama? Zašto baš ovo i ovakva knjiga? Odgovor je... Djed-dida je neozbiljan, ali ne baš toliko da bi bio i infantilan. On samo ozbiljno voli. I drži da će njegova unuka kada odraste bolje shvatiti smisao ove ukoričene pjesmarice nego što je shvaćaju i njegovi vršnjaci. A smisao je primarno u relativizaciji, desakralizaciji i demistifikaciji tih svetih odnosa muško - žensko. O ljepoti koju može pružiti samo opuštanje uz ljubav. Koliko trajala da trajala. Pa makar u mrvicama koje od nje dobivamo. Čak i u uzaludnom doživotnom čekanju.

I zato ovaj 101 mini monolog, ovu malenu monodramu u božanskom pjesničkom obliku... U zvonjelici, glasinki, rumorki iliti sonetu, treba shvatiti kao iskreni samokritični i samoodajnički muški kut sagledavanja te vječne i božanske teme... Kao rakurs jednoga djeda...

No, mila moja Cvito, što je Tvoj dida odlučio ostaviti Tebi osim ove knjige, koju ćeš početi čitati vjerujem tek kao gimnazijalka?!? Ostavlja Ti vječnu ovozemaljsku, ali i ljubav sa svijeta na koji će neminovno poći. I ostavlja Ti svoju Mejru i Maju, pa batu i tatu Joju, pa Lida i… ono manje važno! Četrdesetak dramskih tekstova napisanih šesteroručno, četveroručno i dvoručno… Desetak knjiga te previše dobrih, osrednjih i loših pjesama… Video kasete sa svojim predstavama, audio kasete s radio dramama, CD-ove sa (svojim) rockom, svoje musicale, operete, operice, cabarete, lutkarske predstave, farse, burleske i… I nažalost, ne mnogo od onoga što ovo vrijeme i vremena koja dolaze daleko više cijene! Dida Ti, Cvito moja draga, želi ostaviti i sjećanje na sebe. Ne zato što želi biti zapamćen, već zato što želi da u Tebi živi njegova "didina" ljubav.

Ali da ovaj "životopis" ne izgleda kao kakav tugaljivi i pekmezasti rastanak, znaj Cvito draga, dida te čeka svaki dan. A Ti znaš gdje Te čeka. U Podolju i u Borićima, u našem Starom Gradu, na našem Hvaru.

Cvito draga, voli Te Tvoj dida i didulica.

I to je, eto, nekakav, ali didin životopis.

P. S.
A budeš li, moja Cvito, u današnjim mojim godinama i Ti pisala svoje sonete, iz dišpeta napiši 101 sonet iz svog ženskog rakursa. Kao baka. I kao unuka.