Gospodine Haliloviću, nedavno se pojavila Vaša peta knjiga "Kapilarne pojave". Po čemu se ona razlikuje od Vaše prethodne pripovedačke knjige "Potomci odbijenih prosaca"?

Razlikuje se po tome što su u "Kapilarnim pojavama" kratke priče, vrlo kratke, čak kraće od kratkih priča u "Potomcima". U "Kapilarnim pojavama" je 77 kratkih priča koje su izložene u pet ciklusa. Mislim da su "Kapilarne pojave" drugačiji tekst od "Potomaka", ali se nadam da je u obje knjige prepoznatljiv moj rukopis.

Zbog čega pišete kratku priču?

Tako mi dodje. Kratka priča je vrlo teška forma, to znaju oni koji su je skoljavali, opkoljavali i osvajali. Ne pišem kratku priču zato što je to neka moda ili da bih pridobio čitaoce koji danas, očigledno je to, imaju sve manje vremena za čitanje. Jednostavno, mislim da tema traži korito kojim će da poteče. Teme u "Kapilarnim pojavama" su se spontano našle u kratkoj formi. Pisanje je nagon, taj nagon nije sadržan samo u potrebi da se piše već on diktira vrijeme pisanja, formu, ugao posmatranja...

Vi ste u književnost ušli kao pjesnik, a danas pišete prozu i dramu. Da li to znači da ste pobjegli od poezije?

Pobjegao bih od poezije kad bih mogao. Jednom ko se u njene zakone uprede teško njemu. Pišem poeziju, pripremam knjigu stihova, već dvije godina promišljam tu knjigu i trudim se da je opkolim onako kako želim. Poezija je bit književnosti. Ona je temelj iz koga se granaju svi izrazi. Još uvijek ne znam kako će se zvati zbirka poezije koju pripremam, jedno je sigurno - brusiću je dok nas štamparija ne rastavi. To brušenje nije samo tehničko brušenje, jednostavno gledamo se moje strofe i ja. Treba da sam ja siguran da mogu da ih pustim u svijet, a treba one da su sigurne da mogu mene da ostave.

Da li će u narednoj knjizi Vaše poezije biti soneti, kao u "Bludnom paripu"?

Ne, neće biti soneta. Imam u računaru nekih neobjavljenih soneta, ali ne mogu da ih uklopim u igru koju igraju stihovi koje namjeravam da objavim. Ti soneti će malo pričekati. A šta ima bolje za književne tekstove nego da čekaju objavljivanje?

I Vaša prethodna knjiga "In vivo" sadrži kraktu formu, tj. kratku dramu, pa nam recite da li ste Vi opsjednuti kratkom formom?

Pa ne znam, mislim da nisam. Napisao sam i jedan roman prije pet godina, ali ga još uvijek brusim. Kažem Vam, jednostavno teme traže korita kojima će pronaći svoja ušća. Svašta čovjeku pada na pamet, nosim jednu temu za koju će mi možda trebati 400 stranica proze. Pisanje je jedna dokolica, neka pisci pišu ono što im na um padne, tako je najbolje i za pisanje i za pisce. Sloboda pisca podrazumijeva da se osloni na različite mogućnosti izraza. Mislim da je dobro za pisca ako svoj rukopis pretače iz forme u formu.

U jednom intervjuu za neki dnevni listi najavili ste i objavljivanje zagonetki koje ste sakupili.

Da, mislim da sam okončao taj posao, mada, nikad se ne zna. Uvijek mogu zapisati neku zagonetku, samo ako naletim na nju. Od 1997.godine posvetio sam se tom poslu. Prikupio sam i neke izreke koje sam dao Ismetu Rebronji. On ih je, za života, objavio u knjizi "Budi nešto da ne budeš ništa" koju je štampao zajedno sa Medisom Kolaković. Izreke sam uzgred bilježio, a više sam se posvetio zagonetkama kojih je znatno manje. Sakupio sam više od 150 zagonetki. Neke od njih su literarna čudesa. Mnoge od zagonetki koje sam sakupio su unikatne, nisu došle iz nekih drugih jezika ili naroda. Možda će to nekome biti nevjerovatno, ali će uskoro stručna javnost moći da se uvjeri u to. Zanimljivo će biti, prije svega onima koji se bave narodnom književnošću, da vide koliko ima preplitanja raznih jezika i kultura kroz zagonetke. Koliko narodni komuniciraju kroz zagonetke, začešljavaju ih, popravljaju, dotjeravaju. zabilježio sam i neke zagonetke o savremenim predmetima kao što su antena ili fotoaparat. To je dokaz da zagonetanje traje. Još uvijek se zagoneta.

"Kapilarne pojave" su objavljene u "Trećem trgu" koji je nedavno objavio i antologiju kratkih priča sa ex-yu prostora. Koliko Vama znači povezivanje sa piscima nekadašnje zajedničke države?

Pa znate šta, ja se nisam ni odvezivao od bilo koga. Ja smatram da je normalno da čitam poeziju Slavka Mihalića ili priče Milisava Savića. To je nešto normalno, stalno moram da pričam o tome kako je normalno da se svi na Balkanu čitaju. Jednostavno, na ovom svijetu postoje pisci koji pišu i postoje čitaoci medju kojima su i pisci. Ja kada čitam Akutagavu iz Japana uživam, ali uživam i kada čitam Ranka Marinkovića. E sad, ja ne mogu manje da uživam čitajući Marinkovića zato što se desilo sve ovo što se desilo. Treba da se čitaju svi na Balkanu, kao što se čitaju svi u svijetu, mislim na narode i prave pisce u tim narodima. I nedavno sam rekao za "Danas" to što Vama kažem - toliko je bilo zla na Balkanu da se danas stvari koje su normalne moraju proglašavati za velike. Čuj, kao da je nešto neobično čitati dobrog pisca iz bilo kog naroda. On je poželjan za oči i u ratu i u miru, ako je dobro to što je napisao.

Već četiri godine izlazi književni list "Sent" čiji ste urednik. Mislimo da je "Sent" jedno od glasila koje je davalo prostor piscima svih balkanskih naroda i šire. Da li ste nailazili na neke neprijatnosti zbog toga?

Ne, mada znam da je bilo nekih zlih komenatara, ali su mi to prenijeli neki koji vole da prenose šta ko priča. Bolje da mi to nisu rekli, jer me ne zanima. Naravno, mnogo je bilo pohvalnih komentara. "Sent" je srušio neke granice koje su bile u glavama ljudi, siguran sam u to.

Većina književnih časopisa kuburi sa finansijama, da li je tako i u "Sentu"?

Jeste. Naravno da smo u krizi, jer nikada od loklane samouprave u Novom Pazaru nismo dobili ni jedan dinar za "Sent" To su ljudi koji uništavaju sve što je vezano za kulturu. Prije neki dan su ukinuli Kulturni centar u Tutinu, ta ista partija koja šoderiše i po Novom Pazaru. Uništavaju i željni su uništavanja. Ruše sve što je vezano za kulturu, srećom osnivač "Senta" je nevladina organizacija pa nju ne mogu ukinuti, mada ako bih ih palo i to bi učinili. Ne treba da Vaši čitaoci misle da ovo govorim zato što sam za neku partiju ili protiv neke. Jednostavno, istina se mora reći, a ona je i provjerljiva pa je provjerite. "Sent" nikada nije dobio ni dinar od grada Novog Pazara. Volio bih, pravo da Vam kažem, da "Sent" stavim nekom drugom na pleća. Da nekom drugom piscu povjerim uredjivanje i opstanak ovog književnog lista, ali niko ga neće - znaju koliko je teško nabaviti novac. Ako ima neko ko ga hoće, evo javno pozivam, neka se javi da bude glavni urednik "Senta" i da nabavlja novac. Naravno, treba da ga prihvati redakcija kao nekoga kome književnost nije strana. Ovi iz redakcije neće da preuzmu "Sent", da budu glavni urednici, jer takodje nisu sigurni da mogu nabavljati novac. Jedva bih čekao da neko od njih dodje do nekog položaja ili do velikih para, odmah bih mu uvalio "Sent".

Šta mislite o casopisima koji danas izlaze na Balkanu? Koliko znače piscima?

Manje nego što pisci znače njima. Časopisi postoje zbog pisaca, valjda treba da je tako. Uglavnom se sve redakcije snalaze za novac. Ima i stabilnih časopisa. Moram Vam reći da sam nedavno u Zagrebu došao do časopisa koji se zove "Fantom slobode". Odličan je.

Recite našim čitaocima nešto što ne znaju o Vama?

Ne znaju mnogo toga što i ne treba da znaju, i to je dobro. A šta bi to trebali da znaju o meni, a da im može biti od koristi ili da im bude bar zabavno? E možda im ovo bude od koristi. Ja sam svoju suprugu Elmu našao u biblioteci, tu smo se upoznali. Za mladog pisca koji je neoženjen moj savjet glasi - nadjite ženu koja radi u biblioteci, jer poslije Vam ona može iznajmljivati knjige na svoje ime. Uštedećete i vrijeme i novac.

Razgovarao Veroljub Pavlović

www.eckermann.org.yu