Ivo Sanader pojavio se u ponedjeljak na relativno nevažnom političkom forumu u jednom tirolskom mjestašcu. Govorilo se o aktualnoj situaciji u balkanskoj regiji, a bivši je hrvatski premijer o Bosni i Hercegovini pročitao nakupinu ispraznih općenitosti, jer za drugo nije ni sposoban: poznato je da njega Bosna i Hercegovina nikad nije zanimala, osim u vrijeme hrvatskih parlamentarnih izbora, kao što ga nije zanimala ni tzv. regija, izuzev kad je trebalo skupljati jeftine političke bodove na patriotskoj tematici. Zašto onda odjednom intelektualno naprezanje u vezi s problemima koji ga nisu interesirali i koje nikad nije ni pokušao razumjeti?

Sanaderu je trebalo da se konačno pojavi u društvu nosilaca zvučnih titula i funkcija. Trebalo mu je da se konačno izmjesti iz konteksta kriminalnih istraga, nezakonitih provizija, crnih fondova i namještenih poslova. Trebalo mu je to zbog udovoljavanja vlastitoj taštini, ali pravi smisao tirolskog ukazanja jesu nervozni obrambeni manevri za čiji je centar bivši premijer izabrao Austriju. Ondje je angažirao PR-agenticu, komunicira samo s tamošnjim medijima i jedino u krugovima austrijskih konzervativaca ima odane političke prijatelje. Oni su ostali jedini koji pokušavaju stvoriti privid da je Ivo Sanader i dalje čovjek kojemu je mjesto u političkim rubrikama, a ne na stranicama crne kronike.

Hoćeš jednu zapalit'?

Paljenje ili uništavanje nacionalne zastave odavno nije čin umjetničke inovativnosti, ali itekako ima smisla i opravdanja u zemlji kao što je Hrvatska. Ima smisla u zemljama u kojima taj izlizani umjetnički postupak izaziva bijesne reakcije. Riječanin Krešo Mustać, kojeg se titulira hrvatskim braniteljem i umjetnikom, podnio je kaznenu prijavu protiv svih povezanih s performansom/izložbom slovenskog umjetnika Janeza Janše, nekoć Emila Hrvatina, u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti. Janšin koncept, pored ostalog, podrazumijeva intervenciju škarama na hrvatsku zastavu.

„Uzet ću pištolj, izaći na Korzo, ubiti čovjeka i reći da je to umjetnički čin. Potpuno ista stvar“, argumentirao je Mustać poduzimanje pravne akcije protiv slovenskog umjetnika. Ubiti čovjeka i iskasapiti zastavu, dakle, potpuno je ista stvar. Jer naša zastava nije komad tkanine, nego najviša vrijednost koja služi tome da za nju i pod njezinim svetim okriljem ginemo i ubijamo. Tko nam dirne u zastavu, makar i iz umjetničkih poriva, dirnuo je u svakoga od nas, pa trebamo uzvratiti svim raspoloživim sredstvima. Zbog Mustaća i onih koji misle poput njega, a takvih nije malo, valja pozdraviti akcije kao što je Janšina. Jer oni kojima je zastava svetinja nisu zaslužili da je imaju.

Utjerivanje optimizma u kosti

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks gostovao je u Slatini, u Podravini, gdje je širio optimizam. „Nema razloga za pesimizam i crne slutnje, a oni koji siju nevjericu u sposobnost i kreativnost gradske uprave, županije i Vlade čine to bez realne osnove, zbog zlovolje. Ne žele zračiti pozitivnim vibracijama“, konstatirao je Šeks. On, pak, želi zračiti pozitivnim vibracijama, samo to što on čini nije emitiranje pozitivnih vibracija nego najobičnije obmanjivanje javnosti. Da, deficit proračuna je golem, BDP je u kontinuiranom padu, vojska nezaposlenih sve je brojnija, cifra onih koji rade a ne primaju plaću veća je nego ikad, zemlja se guši u dugovima i traži način da se još zaduži, ali to nije realna osnova za pesimizam.

Vlada ne poduzima ništa, ili ništa efikasno, da preokrene ekonomske trendove i da suštinski promijeni karakter domaće privrede, ali to nije dovoljno za „nevjericu u sposobnost i kreativnost“. Treba biti optimist, staviti ružičasti povez preko očiju, slijepo vjerovati u nevidljivu mudrost vlast i lišiti se zlovolje koja je, ničim izazvana, dohvatila široke slojeve hrvatskih građana. Sijači nevjerice i pesimizma očito su odbacili vječnu poruku Isusa Krista: „Blago onima koji povjerovaše, a ne vidješe.“

U dogovoru s autorom tekst prenosimo iz Novog lista