Roland Barthes: „Zadovoljstvo u tekstu“,  tanka, uzbudljiva knjižica podučava užicima i bolestima u aktu pisanja. Doduše, tih godina  kada je knjižica stigla u Hrvatsku – osamdesetih prošloga stoljeća – nije se slutilo da će tadašnje francusko iskustvo sa podivljalom birokracijom pomoći u prepoznavanju sitnoga antikorupcijskoga veza Mladena Bajića.

Zanimljivo, u jednoj drugoj knjizi Barthes afirmira sintagmu „nulti stepen pisma“; bivši ministar Ivan Šimonović u domaći pravosudni žargon sa silnom je gordošću inaugurirao „nultu stopu tolerancije prema korupciji“. Premda potpuna besmislica, Šimonovićev verbalni izum upozorava: čim je u istom govornom lancu nazočna tolerancija, bez korupcije se ne može, pa bila ona svedena na vlastitu nultu stopu. Zato lijepo pokazuje koliko je koruptivni talog neophodan nultom stupnju našega pravosuđa.

Tvorac sitnog antikorupcijskoga veza

Zadovoljstvo u tekstu prije svega podučava da riječ „tekst“ vuče  korijen iz grčkoga tkanja, tkiva ili tijela. Zato se od pisma može proizvesti tijelo koje nudi nasladu, kao što postoji proizvodnja vampirskoga teksta, koje dosadom muči i inkvizicijski mrcvari. U pojam ubija vlastite čitatelje. Treća je stvar pismo kao kukavički nadomjestak za sredstvo egzekucije. U Hrvatskoj je kukavno herojstvo birokrata dokazano brisanjem Ive Sanadera iz HDZ-ovoga članstva. U stvarnosti, reduciranoj na ured, njima se pričinilo da su Sanadera živoga oderali. 
     
No, koliko je tekst tkanje i koliko je tkanje tekst, moglo bi se reći da je paučica Penelopa stvorila pramustru zapadnoeuropske civilizacije, po kojoj se još danas tkaju i heklaju pokrivači i  prekrivači, zavjese i velovi, svekolike forme kojima se kamuflira manjak smisla. Tek što su Penelopin vlastoručni posao uzurpirali osrednje opismenjeni. Potom, u modernoj Hrvatskoj, žensko-grčka vještina usavršila se do maglovita pravosudnoga tkiva koje lebdi u zraku poput carevog novog ruha. Tobože, svi su zadivljeni njegovim boss odijelom, a car je zapravo goluždravo pile zapleteno u kučine. Mladen Bajić dostigao je navlastitu razinu izvrsnosti, kako je na Lupigi zamijećeno, u optužnici od jedne rečenice, pa nadalje, u rečenici od 3.153 zakučastih znakova, gustih poput očica pletiva.

Kukavno herojstvo birokrata dokazano brisanjem Ive Sanadera iz HDZ-ovoga članstva

Budući da izumi nastaju u velikoj potrebi, nešto je Bajića natjeralo da tananu nit provlači kroz svoj cijeli optužni proizvod, bez kraja i konca. Zato se ne čini slučajnim da je nakon tolikoga razvlačenja završio u nagodbi s obranom Damira Polančeca. Naime, nit samo jedne-jedine rečenice pokriva izlizano značenje medijski napuhane anti-korupcijske akcije, prilično točno nazivane „afera reflektor“. Primjereno imenu, afera je smještena na nogometnom igralištu Polančecovog rodnoga Đelekovca.
    
Je li Polančec opljačkao tuđu imovinu? Nije. Je li plijen spremio u vlastiti džep? Nije. Pa u čemu je onda Polančecovo zlodjelo dostojno istrage koja je počela u rujnu 2009., pa potrošila silnu količinu kompjuterskih bajta, gomilu novinskih naslovnica i iscrpljujuću količinu vremena cjelokupne pismene Hrvatske? Koga je povrijedio, nanio bol i štetu?

Nakon tolikog razvlačenja završio se u nagodbi s obranom Damira Polančeca

Tko uspije provariti beskonačnu Bajićevu nit, krimen može skratiti na nekoliko redaka: ogriješio se Damir Polančec o proceduru, skupljao je i donirao novce bržim i poprečnim putem, uvrijedivši sveti proizvod  birokratske profesionalnosti. Jedan pravo, jedan krivo – mrmljala je skamenjena Penelopa ispunjavajući svojih praznih 20 godina, dok je Odisej zbog tako dosadne i namrgođene pletilje lutao po Mediteranu, ševio boginje i smrtnice, sijao djecu, živom silom tamanio čudovišta.
   
Ni jedno čudovište Bajić neće potamaniti. Iza njega ostat će samo optužnice, koje nitko ne želi čitati.