Nema tome tri do četiri dana, na vratima stana pojavila mi se sredovječna žena s nekakvim papirom u ruci. Vidno uznemirena, pitala je: Jeste li vi zadovoljni kako ja čistim stepenice? Rekoh, jesmo gospođo – zadovoljni smo. Ona upita: Pa hoćete li potpisati? Gledam u ženu, nikad je vidio nisam, ni nju ni stepenice. Odem ujutro, vratim se navečer. Liftom. Da me nećete gurnuti za jamca, pokušam se našaliti, ali ona nestrpljivo podviknu: Dobro, hoćete li vi potpisati ili nećete? Gledam u ženu, gledam u papir u njezinoj ruci. Trese joj se ruka. Dobro gospođo, o čemu se radi? Hoće da me zamijene, odgovori ona, a brada joj igra kao da će svakog trenutka briznuti u plač. Smirite se, velim, dodat ću vam čašu vode. Ne treba meni voda, odvrati ona, meni treba potpis. Kakav potpis? Riječ po riječ, gospođa mi ispriča ovu priču. 
 
Sastao se početkom tjedna u zajedničkim prostorijama zgrade kućni savjet, koji se, inače, sastaje češće nego što se kod Tuđmana na Pantovčaku sastajao VONS. A kapaciteta za raspravu kod mojih susjeda, hvala bogu, ima barem koliko ga je bilo i kod Tuđmana, ako ne i nešto više. Imaju bogme i vremena, s obzirom da je uglavnom riječ o umirovljenim braniteljima koji su u ovoj zgradi dobili stanove zbog ratnih rana i zasluga.  Neprestano se nešto dogovaraju: jedan mjesec lift ofarban u plavo, drugi u žuto. Netko nacrtao petokraku, pa se, kažu, moralo farbati. Neprestano nešto farbaju: boja u liftu nije se ni osušila – farbaju se ulazna vrata. Nakon vrata farbala se ograda, a nakon ograde – ormarići protupožarnih uređaja. Iz crvenog u svježije crveno. 

I ovaj put VONS je imao nekoliko točaka dnevnog reda, ali najžešća rasprava povela se kod točke razno, pri kojoj je susjed iz prizemlja iznio zahtjev da čistačica stavi mandat na raspolaganje. Kao glavni razlog – ni pet ni šest – istaknuo je kandidaturu svoje supruge za rečenu poziciju. Kao biva, zašto bi nama netko sa strane čistio stubište, kad moja žena nigdje ne radi. 

Uvaženo tijelo već je bilo gotovo da donese odluku o smjeni, ali predstavnik upravitelja zgrade, častan i simpatičan čovac, tad je odlučio uložiti veto, pa se iz nadmudrivanja skrenulo u nadvikivanje. Donošenje odluke odgođeno je za iduću sjednicu, pa sad nesretna žena lobira u deset sati uvečer, kad je sigurna da su svi kod kuće. Hoda od vrata do vrata i skuplja naše potpise, koji bi je imali ostaviti na radnom mjestu. 

Onog s prvog kata što se nameračio uzeti joj posao poznajem samo iz viđenja, baš prije nekoliko dana vidio sam ga gdje farba vrata. Bi mi žao žene, pa stavim potpis na njezinu peticiju i još je malo ohrabrim. Kao, gospođo, bit će sve u redu, nemojte brinuti, stepenice su stvarno čiste, svi će vam dati potpis. 
 
Već sutra ujutro nabasah na predstavnika zgrade, a on me upita: Susjed, jeste li potpisali čistačici. Jesam, rekoh.  Ovom iz prizemlja to neće biti drago, upozori me on. Zatim mi sve još jednom ispriča, pa dodade i malo svoje muke. Otjerali ga, kaže, stanari na rub živaca. Posjećuje psihijatra i pije tablete za smirenje. 

– Moj susjed, da vi znate čega sve tu ima. Ovaj prije mene ostavio mi je 60 tisuća kuna duga. Nedavno, opet, dođe čovjek da zamijeni nešto crijepa. Zamijenio je 14 crjepova i ispostavio fakturu od devet tisuća kuna. I ovo što farbaju – farbaju zato jer se ovih par najglasnijih između sebe nagode, pa jedan farba lift, drugi ogradu, treći vrata, a ja im na kraju to platim iz pričuve. To sve na kućnom savjetu izglasavaju, a ja im ne mogu ništa. Ma da vam ja sve ispričam, imali bi vi šta pisati barem deset dana. Krv mi na slamku piju, zaključi on. Taman da će nastaviti, ja rekoh da žurim i brže bolje pružih korak. 
 
Hodam i mislim, ništa me pod bogom milim više neće začuditi niti iznenaditi. Nisu ti Barišići, Sanaderi, Kalmete, Milinovići i njima slični pali s neba. Kakav narod, takva i vlast. Svi gledaju da ugrabe, bez obzira koga će zgaziti. Udružuju se pa jedni drugima namještaju farbanje. Farbaju liftove, ograde, vrata, tunele. Farba li se farba, samo što nebo nisu ofarbali. Ovi nemoćni skupljaju peticije, posjećuju psihijatre i piju tablete za smirenje.

Tko nije obolio od PTSP-a, obolio je od »politike«. VONS moje zgrade je gotovo u potpunosti kontaminiran. Mislim da je ovaj iz prizemlja kliconoša. Čudilo bi me ako nije član neke stranke. Čistačici ne dajem velike izglede za posao. Za nju sam siguran da nije stranački aktivna. Vjerujem da je do sad skupila većinu potpisa, ali sve mi se čini da će joj slabo koristiti. Nagledao sam se već tih priča.

Ladislav Tomičić (www.novilist.hr)