Noć se nadvila na granični prijelaz Letenye. Još do prije nekoliko godina tu su u kolonama stajali Hrvati željni mađarskih kobasica i sira, a danas nigdje nikoga. Granični prijelaz je potpuno u mraku. Ne gori nijedan display koji bi nas uputio u koju traku da uđemo. Na svim kućicama spuštene su rampe. Zaustavljamo se desetak metara pred prijelazom ne bismo li dokučili gdje da pokažemo dokumente. Nakon pola minute udubljivanja u problematiku ugledamo ruku koja nas kroz prozor kućice lijeno poziva. „Merre jársz” pita graničar. Tek kada dodaje „kuda”, shvaćamo što pita. Od tada komunikacija teče isključivo gestikulacijom.

Posljednji dašak komunizma može se nanjušiti u socrealističkim blokovima predgrađa ili kada naiđete na kakav relikt poput Wartburga ili Trabanta

Možda zbog neznanja mađarskog, a možda zbog toga što smo državljani zemlje koja još nije u Europskoj uniji, graničaru smo opasno sumnjivi. Odlazi s našim dokumentima i vraća se nakon pet minuta. Držeći putovnice u rukama poziva nas da otvorimo prtljažnik, a potom i da dignemo poklopac motora. Tek kada se uvjerio da je i sadržaj pretinca za rukavice potpuno nezanimljiv mađarskim vlastima, predaje nam dokumente i pozdravlja. Mora da je ovako izgledalo i u doba kada je na istom mjestu bila spuštena Željezna zavjesa, razmišljamo stišćući papučicu gasa. Svih tih dvadesetak minuta na granici se nije pojavilo nijedno jedino vozilo. Nema čak ni kamiona koje smo navikli gledati na carinama.

Sve manje Hrvata prelazi granicu i kupuje u pograničnim trgovinama, a kupuju se bezalkoholna pića koja su i dvostruko jeftinija nego s druge strane Drave

Dva dana kasnije, u Harkányu, na drugom kraju zemlje koju ovih dana potresaju politički prosvjedi iz kojih se nazire nezadovoljstvo Mađara Europskom unijom, trgovci će nam se požaliti na promet. „Nekad je bilo puno bolje”, priča nam prodavačica u pograničnom području. Njeno iskustvo kaže kako sve manje Hrvata prelazi granicu i kupuje u dućanima koji su se i otvorili radi tih kupaca. Neke stvari su i dalje znatno jeftinije nego u Hrvatskoj, pa i one iste kobasice i sirevi radi kojih su ljudi i iz Zagreba potezali do Nagykanizse. Dok ćaskamo s vlasnicom trgovine, u pola sata samo su se dva automobila hrvatskih registracija zaustavila na njenom parkingu. Nisu nimalo oduševljeni spoznajom da smo novinari. Uz ispriku da žure, plaćaju kunama i odlaze put Hrvatske. Već na prvi pogled jasno je što Hrvati ovdje kupuju, jer ispred prodavaonica sazidani su zidovi od bezalkoholnih pića, koja su, kažu, skoro dvostruko jeftinija nego u domovini. Pitamo vlasnicu, koja je porijeklom s one druge strane Drave, pa čak i sa druge strane Save, kako je prihvaćena u maloj sredini, gdje su velika većina mještana Mađari. Ni nakon podužeg razmišljanja ne može naći nijednu zamjerku svojim susjedima.

„Što se tiče mentaliteta on je sasvim drugačiji. Ja stotinu puta otvorim nekome kada pokuca iza radnog vremena, a Mađari nema šanse da bi to napravili. Možete crknuti, ali kapija se ne otvara. Nema tu ni onog susjedskog druženja kao kod nas, ni svakodnevnih ispijanja kava”, primijetit će. Neki drugi trgovci boje se da će ulaskom Hrvatske u EU trgovina u ovim krajevima potpuno propasti. Raspitujemo se je li članstvo u Uniji donijelo i poskupljenje robe široke potrošnje, a tvrde nam da se razlika u cijenama ne može primijetiti, jer su visoko skočile neposredno prije nego li će se Mađarska pridružiti Uniji. U međuvremenu su, kažu, neki proizvodi i pojeftinili. Gotovo u istom trenutku stiže i svojevrsni demantij. „Šta je ovo opet poskupilo“, javlja se mušterija iz srednjeg reda prevrćući teglu „nesice“ u rukama. „Malo jeste“, skrušen je odgovor s blagajne.

Strana ulaganja vidljiva su na svakom koraku, ponajviše u trgovačkim lancima koji su, baš kao i Hrvatsku, okupirali i Mađarsku

Strani kapital je itekako ušao u Mađarsku. Na svakom koraku, baš kao i u Hrvatskoj, putokazi su za strane trgovačke lance, poput britanskog Tesca ili njemačkog Lidla, Metroa i Pennyja. Neki veći domaći brend ne može se primijetiti. U Pečuhu smo čak naletjeli i na Konzum, ali naš domaćin objasnit će nam da to nije neka akvizicija Ivice Todorića, za kojeg se govorilo da namjerava na velika vrata ući i na ovo tržište, već kineski dućan s gotovo identičnim logotipom, koji bi mogao stvarati određene probleme u trenutku kada Agrokor krene u najavljeni probor na mađarsko tržište. Ni Mol nije što je nekada bio. Konkurencija mu je otela veliki zalogaj tržišta. O tome na svakom koraku svjedoče raskošne pumpe talijanskog Agipa, nizozemskog Shella, ruskog Lukoila, austrijskog OMV-a ili multinacionalne Avie. Dok šetamo ulicama Pečuha, jednog od najvećih mađarskih gradova koji je 2010. godine proglašen europskom prijestolnicom kulture, u jednoj od ulica primjećujemo niz praznih poslovnih prostora. „Recesija“, pitamo našeg domaćina Istvána Blazsetina, profesora na Filozofskom fakultetu tamošnjeg sveučilišta. „Ne, malim trgovinama nije presudila recesija, već trgovački centar otvoren u samom središtu grada“, kaže Blazsetin.

Domišljati Kinezi preduhitrili su Ivicu Todorića pa se zanimljiv logo već vrti Mađarskom

No, sve to Mađarskoj nije donijela EU. Takvo je stanje bilo i prije pristupanja. Ipak malo koji razgovor završit će bez spominjanja Unije. Dvojicu starijih građana Pečuha upitat ćemo što im je donijela EU. I dok jedan, koji će se odmah legitimirati kao pristaša Viktora Orbána i vladajućeg Fidesza, konzervativne stranke desnog centra, spominjući „izgradnju i ulaganja“, pokazuje uređenu pješačku zonu, drugi će reći da pogledamo šire područje grada i tada ćemo shvatiti da je gotovo sva industrija koju je Pečuh imao danas ugašena. „Mađarska je ostala samo na poljoprivredi“, kaže on i pojašnjava da u poljoprivredi ima pozitivnih strana, jer su ljudi dobili poticaje za razvoj proizvodnje i kupovinu novih strojeva. Na pitanje gdje sada rade svi ti ljudi, samo sliježe ramenima.

Pečuh su zaobišli nedavni masovni prosvjedi. Nigdje se nije prosvjedovalo osim u Budimpešti, a i taj je Marš mira, koji se dogodio u jeku prosvjeda koji su kritizirali Orbánovu vladavinu, izazvao mnoge kontroverze. Vladajući procjenjuju da se okupilo i do 400.000 ljudi kako bi dalo podršku premijeru. Tu brojku ispalili su i iz policije, dok su neki stručnjaci izračunali da na kvadraturu na kojoj su bili prosvjedi, ne može stati više od 130.000 ljudi. „To nije prava slika onoga što većina Mađara misli. Fidesz je plaćao autobuse da se dođe u Budimpeštu. Doveli su ljude čak i iz Rumunjske samo da izokrenu stvarnost i demantiraju ankete prema kojima je podrška Fideszu pala na 18 posto. Uporno dovlače Mađare iz susjednih zemalja kako bi se pokrio loš natalitet i kako bi sebi osigurali odano biračko tijelo, a za sve što pogrešno naprave pravdaju se dvotrećinskom većinom. Takva demokracija se meni ne sviđa“, uvjerava nas Karóly Kovács dok pijemo kavu u Kapošvaru. Ističe da je nastala paradoksalna situacija u kojoj Orbán njeguje izvrsne odnose s EU, a dobar dio njegovih pristaša se protivi Uniji i smatra da je posljednje upozorenje iz Bruxellesa direktan napad na mađarski suverenitet.

Središte Pečuha kojim dominira turska džamija što je danas u funkciji katoličke crkve

Upozorit će nas i na medijsku scenu, gdje suvereno vlada Fidesz, jer samo jedna ili dvije TV kuće ne zastupaju provladine stavove. „Stvara se atmosfera u kojoj se čini da netko cijelo vrijeme napada jadnu Mađarsku, a to nije tako, jer neovisnosti središnje banke mora postajati, kao i Ustavnog suda. Vi u Hrvatskoj možete pogledati slovenski ili srpski dnevnik, pa dobiti malo širu sliku. A što da Mađari gledaju?“, žesti se Kovács i kao breme mađarske sadašnjosti ističe povijesnu činjenicu da je ta država u 20. stoljeću izgubila dvije trećine svog teritorija, na kojem Mađari, doduše, i nisu bili većina. Njegov prijatelj sa susjednog će stola dobaciti da je najbolja stvar u EU to što nema granica, jer on pamti vremena kad su granice čuvali strojnicama naoružani stražari. Od ulaska EU brojni njegovi sunarodnjaci su se otisnuli diljem Europe, najviše u Veliku Britaniju, Irsku, Belgiju i Norvešku, ali, kaže, tamo rade najgore poslove. „Vi ćete puno bolje proći, vidjet ćete“, smatra on i napominje kako Mađarska pri pristupanju nije imalo problem koji većina zemalja ima – zbog egzotičnog jezika i ne baš sjajne ekonomije – nije morala strahovati da će se u nju smjesta sliti more imigranata.

Naš domaćin, István Blazsetin, pred spomenikom Lajosu Kossuthu, mađarskom nacionalnom junaku s kojim je veliko neprijateljstvo gajio ban Josip Jelačić

Kovácsev prijatelj koji se nije želio predstaviti ljuti se na europske medije koji su donosili vijest kako je u nedavnim promjenama mađarska ostala bez prefiksa „republika“. „Pa mi smo i dalje po državnom uređenju republika. Nismo sad postali kraljevina, iako, izgleda, imamo pretendenta na krunu. Ime mu je Viktor“, zaključuje. Za kraj pitamo žali li danas itko za takozvanim „gulaš komunizmom“, a on negira da takvih ima, iako je, kaže, Orbán ozbiljno udario na standard, dirajući mirovine, poskupivši gorivo i dignuvši porez na rekordnih 27 posto. Te će činjenice upotrijebiti kao dodatni argument kako danas u Mađarskoj nacionalna retorika sve pokriva. „Nego jeste li vi gledali kako smo razbili Francuze“, prebacuje napokon priču na rukomet.

Inače, u Mađarskoj će kao jedan od najvećih problema navesti Rome, kojih prema nekim procjenama ima oko milijun, a posebno ih je velik udio u mlađoj populaciji. Neki ne simpatiziraju ni Slovake i Rumunje, s čijim državama također postoje određeni problemi, ponajviše zbog velike mađarske manjine u tim zemljama, ali ipak Rome apostrofiraju na prvo mjesto. Sugovornici će vam tvrditi kako se Romi nikako ne uklapaju u društvo, ne uspijevaju se iškolovati i često ogrizu u kriminal. S druge strane nova mađarska politika trudi se poraditi na natalitetu, pa tako država daje, za tamošnje prilike, vrlo visoke dječje doplatke. Naime, prosječna plaća u Mađarskoj je otprilike 200.000 forinti, odnosno oko 5.100 kuna, dok je minimalac oko 2.300 kuna, sve bruto, a obitelj s dvoje djece dobije doplatak od oko 340 kuna po djetetu. Što je veći broj djece, povećava se i stopa doplatka. Ono što je vrlo povoljno u Mađarskoj su stanovi.

Nacionalne manjine koriste pravo na samouprave, a polča na gradskoj vjećnici govori tko sve to pravo koristi

Dvosobni stan od pedesetak kvadrata u Pečuhu se može kupiti već za 20.000 eura. Ukoliko se radi o novogradnji u prestižnim dijelovima grada cijena je i dvostruko veća. Niti u Budimpešti, kažu nam, stambeni kvadrati nisu puno skuplji. „Švicarski franak je napravio kaos na tržištu nekretnina. Kupovna moć je slaba, a ponuda vrlo velika“, ocjenjuje naš domaćin, Blazsetin. Pitamo ga kakva je situacija sa zdravstvom, a on smijući se govori „dok ste zdravi, dobra je“. I kod susjeda su liste čekanja iznimno duge. Na ultrazvuk se zna čekati i po dva mjeseca. „Ukoliko imate vezu, doći ćete na red isti dan. Korupcija je ovdje najveći problem“, otkriva nam. No, policajce, koje, isključimo li granicu, u tri dana uopće nismo vidjeli, nipošto se ne smije pokušati podmititi. Kod njih gotovine više nema, imaju samo uplatnice, ali zato u mnogim drugim sektorima, korupcija je, kaže nam sugovornik, gorući problem.

Socrealistički blokovi kod susjeda su dobili živopisne fasade i izgledaju prigodnije za život nego li je to slučaj s ove strane Željezne zavjese

Prometna kultura kod Mađara, nismo mogli ne primijetiti, na vrlo je visokom nivou. Svi se uglavnom pridržavaju ograničenja, pogotovo u naseljima. Međutim, imaju neobičnu naviku da na otvorenoj cesti automobile bez ikakvog upozorenja ostavljaju parkirane tako da dobrim dijelom zauzimaju kolnik. Mreža autocesta i nije toliko velika, ali „obične“ ceste u vrlo su dobrom stanju, dok je svako veće raskrižje regulirano kružnim tokom. Gorivo je nešto skuplje nego u Hrvatskoj, ali su zato cigarete bitno jeftinije, baš kao i hrvatska voda Jana. To je ujedno i jedini hrvatski proizvod koji smo vidjeli na policama mađarskih trgovina. Nema čak ni Vegete. Posljednji dašak komunizma može se nanjušiti u socrealističkim blokovima predgrađa ili kada naiđete na kakav relikt poput Wartburga ili Trabanta, poprilično rijetku pojavu na cestama. No, i takvi su blokovi dobili nove fasade životopisnih boja, za razliku od sličnih zdanja u Hrvatskoj.

Nastavlja se ...

Lupiga.Com