Većina spomenika antifašističkoj borbi koje ćete na ovom mjestu vidjeti podignuta je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mjesta sjećanja, u međuvremenu su postala mjesta zaborava. Spomenici su sagrađeni na lokacijama značajnih povijesnih bitaka iz Drugog svjetskog rata ili na mjestima velikih stradavanja civila i partizana od okupatorske ruke i ruke domaćih izdajnika. Svi su redom djela tada vrsnih domaćih kipara i arhitekata, poput Dušana Džamonje, Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Ivana Sabolića, Svetislava Ličine, Vojina Stojića, Vanje Radauša, Gradimira Medakovića, Miodraga Živkovića, Jovana Grabulovskog, Janeza Lenassija, Petra Krstića, Vuke Bombardellija, Boška Kućanskog ili Marka Mušiča.

„Spomenici: kraj jedne ere“, projekt belgijskog umjetnika, Jana Kempenaersa, inače suradnika Kraljevske akademije u Gentu, zainteresirao je zapadni svijet te je Belgijanac s ovim fotografijama posjetio brojne svjetske galerije. „Zapadnjake“, baš kao i autora, najviše je impresionirala apstraktnost jugoslavenskih spomenika, njihov futuristički izgled i umjetnička kvaliteta netipična za socrealizam kakav je tih godina harao Istočnom Europom.

Govoreći o viđenom jedan nizozemski arhitekt tvrdi da spomenici više izgledaju kao muzejske skulpture na otvorenom, nego uobičajeni ratni spomenici prepuni patetike. „Jedva da je itko izvan bivše Jugoslavije svjestan postojanja ovih spomenika, a u toj zemlji danas nitko ne želi znati da su oni tamo“, piše on. Okrutna statistika jasno će pokazati kako Hrvati posebno vole minirati spomenike antifašizmu, dok njihovi istočni susjedi, Srbi, imaju običaj u cijelu priču uvesti pravoslavlje, dodajući na spomenike krstove, gradeći pored njih crkvice, a nije im stranoniti brisanje imena boraca drugih nacija uklesanih na spomenik.

Fotografije su nastajale u razdoblju od 2006. do 2009. godine, a Kempenaersu je u putovanjima od Ilirske Bistrice u Sloveniji do makedonskog Kruševa društvo pravio njegov zagrebački prijatelj Zlatko Wurzberg. Kažu kako su neke spomenike jedva uspjeli pronaći, iako su ih imali ucrtane na karti. O dobrom dijelu spomenika koje je Kempenaers izabrao danas na internetu, nevjerojatno, ali istinito, nećete pronaći gotovo nikakve informacije. Belgijanca je pomalo šokirala spoznaja kada je pripremajući projekt na neke fotografirane radove naišao u Enciklopediji umjetnosti, stoga mu nije bilo najjasnije kako je netko spreman rušiti takva remekdjela. Iako kaže da zna kako je simbolika vremena koje spomenici ocrtavaju danas davna prošlost, poručuje kako i dalje imaju jak simbol – borbu protiv fašizma.

 

Podgarić je seoce od jedva šezdeset duša, nedaleko Garešnice, nad kojim dominira golemi „Spomenik revolucije“, rad zagrebačkog kipara Dušana Džamonje iz 1967. godine. Ova je lokacija odabrana jer se na tom mjestu dogodio partizanski ustanak 1941. godine, a pokraj njega je i partizansko groblje. Tijekom Drugog svjetskog rata u obližnjim šumama Moslavačke gore nalazilo se nekoliko partizanskih bolnica. Kako je i priličilo, spomenik je otkrio Josip Broz Tito. Kempenaersu je navodno upravo ovaj spomenik dao ideju da krene s ovim projektom.

 

Petrova Gora, čarobno je i slabo naseljeno područje, tridesetak kilometara od Karlovca. Na vrhu Mali Petrovac, 1981. godine svečano je otvorena monumentalna građevina posvećena partizanskim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata, čiji je kamen temeljac položen još 1946. godine. U tom kraju, za vrijeme rata, nalazile su se jake partizanske snage, a kao i u Podgariću i ovdje se nalazilo nekoliko partizanskih bolnica, koje se i danas mogu naći duboko u unutrašnjosti šume. Spomenik je visok 37 metara i u sklopu njega se nalazi i komunikacijski toranj. S vrha puca fantastičan pogled na širu okolicu. Idejno rješenje dao je poznati hrvatski kipar Vojin Bakić. Spomenik su uglavnom podigli Karlovčani, koji su se navodno odrekli po jedne dnevnice kako bi „samodoprinijeli“ gradnji, dok je karlovačka tvornica pribora za jelo poklonila materijal pa je spomenik „presvučen“ nehrđajućim prokromnim pločama. Upravo zbog njih spomenik se često nalazi na meti kradljivaca sekundarne sirovine.

 

Kosmaj je planina pedesetak kilometara južno od Beograda. Na njenom vrhu 1971. godine podignut je spomenik poginulim borcima Kosmajsko-posavskog partizanskog odreda. Impozantnih dimenzija, monument se zbog dobrog osvjetljenja za vedrih noći mogao vidjeti i iz nekih dijelova Beograda. Njegovi kraci simboliziraju oštar otpor naroda u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Autori su kipar Vojin Stojić i arhitekt Gradimir Medaković.

 

Tjentište je kotlina u dolini rijeke Sutjeske, na otprilike pola puta između Goražda i Gackog, relativno blizu Foče. Radi se o iznimno nenaseljenom području gdje je 1971. godine niknuo spomenik u čast stradalih u jednoj od najvećih bitaka u povijesti Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije – Bitci na Sutjesci iliti Petoj neprijateljskoj ofenzivi. Djelo je kipara Miodraga Živkovića i sastavni je dio memorijalnog kompleksa Dolina heroja, a u Spomen muzeju upisano je preko 7.000 imena palih boraca. Prije rata obilazilo ga je gotovo milijun ljudi godišnje.

 

Kruševo, osim kao rodni grad Toše Proeskog, poznat je i po vrlo neobičnom spomeniku, koji izgleda onako kako zamišljamo svemirski brod. Podignut je, samo stotinjak metara od prvih kruševskih kuća, u čast slavnom Ilindenskom ustanku te makedonskim borcima poginulim u NOB-u. Jedan od rijetkih sličnih spomenika koji je od pada komunizma doživio tu sreću da bude restauriran i jedini je koji se možda nije trebao naći na Kempnaersovoj listi, iz jednostavnog razloga što niti je zapušten niti je napušten. Djelo je makedonskog kipara Jovana Grabulovskog.

 

Kozara je planina u sjeverozapadnoj Bosni, mjesto na kojem su fašističke snage u Drugom svjetskom ratu pobile na tisuće civila. Na vrhu Mrakovica, nedaleko Prijedora, 1972. godine izgrađen je uistinu golemi spomenik u slavu stradalima. Autor Spomenika slobode je već spomenuti Dušan Džamonja. Tik uz impozantni spomenik, do kojeg vode jednako impozantne stepenice, nalazi se i memorijalni zid u koji je uklesano gotovo deset tisuća imena stradalih.

 

Grmeč, planina tridesetak kilometara južno od Kozare, mjesto je memorijalnog centra Korčanica. Cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata to je područje bilo slobodna partizanska teritorija, koju fašisti nikada nisu zauzeli. Nedaleko od spomenika, nalazio se partizanski aerodrom, odakle su u akcije polijetali Franjo Kluz i Rudi Čajevac.

 

Ilirska Bistrica, gradić u Sloveniji, smješten samo dvadesetak kilometara od Rijeke, mjesto je na kojem se nalazi „Hrib svobode“. Spomenik palim partizanima nalazi se u samom središtu mjesta, a podignut je 1965. godine. Izradio ga je slovenski kipar Janez Lenassi. Iako neupućeni lako mogu pomisliti da se spomeniku ništa nije dogodilo, s obzirom na to da se nalazi u civiliziranoj i neopterećenoj Sloveniji, i „Hrib svobode“ se više puta nalazio na meti vandala. Zadnji put, prošle godine, po njemu su ispisani fašistički simboli.

 

Jasenovac je gradić na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jedva dva kilometra od središta mjesta nalazi se golema skulptura „Kameni cvijet“. Napravljena je 1966. godine, a osmislio ju je prošle godine preminuli srbijanski arhitekt Bogdan Bogdanović, u slavu svih okrutno pobijenih ljudi u najvećem koncentracijskom logoru u ovom dijelu Europe. Spomen područje danas ima čak i službenu web stranicu, a spomenik u koji su uklesani stihovi iz poeme Jama, Ivana Gorana Kovačića, više puta je bio na meti vandala i raznih bombaša.

 

Sanski Most grad je u kojem je otvoren Memorijalni kompleks Šušnjar, u sklopu kojeg se nalazi i veliki spomenik žrtvama fašističkog terora i borcima NOR-a grada Sanskog Mosta  i okoline. Sagrađen je 1971. godine, i u samo tridesetak kilometara zračne linije, treći je spomenik ovakvog tipa (Kozara i Grmeč ostala su dva). Prije nekoliko godina Memorijalni centar je proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, a za rata je pretrpio razne devastacije. Tako je početkom rata na spomeniku sazidan betonski križ, uz objašnjenje da pokopani nisu bili ateisti nego vjernici, a istovremeno su uklonjene pločice s natpisima poginulih boraca muslimana. Zanimljivo je kako je zagrebački kipar Vanja Radauš predložio ideju da spomenik bude napravljen od formi u vidu ljudskih kostiju, ali je taj prijedlog odbačen pod obrazloženjem da bi posjetitelje kompleksa takva kompozicija stalno podsjećala na mržnju prema onima koji su to učinili, što nije bio željeni učinak. Projekt je na koncu osmislio sarajevski kipar Petar Krstić.

 

Niš je također bio mjesto gdje je u Drugom svjetskom ratu osnovan koncentracijski logor. Na periferiji grada, na uzvišenju Bubanj, izgrađena je jedna od prvih monumentalnih skulptura ovoga tipa u Jugoslaviji. Otkrivanje se dogodilo 1963. godine, a spomenik je rad kipara Ivana Sabolića. Spomenik simbolizira uzdignute ruke sa stisnutom šakom, kao znak otpora i konačne pobjede. Prije par godina u memorijalni park ugurala se i kapela, a početkom ovog mjeseca organizirana je akcija čišćenja i uređenja Bubnja.

 

Košute, poznato partizansko uporište u splitskom zaleđu, mjesto je gdje je 1961. godine postavljen spomenik poginulim borcima Splitskog partizanskog odreda. Rad je kipara Vuke Bombardellija, visok 17 metara u obliku trokrilnog obeliska. U kolovozu 1992. godine pod spomenik je postavljena velika količina eksploziva, nakon čega je dodatno ukrašen i više nego znakovitim simbolom slova U.

 

Korenica je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila još jedno jako partizansko uporište. Nakon rata podno Plješivice niknuo je spomenik narodnooslobodilačkoj borbi. Uz njega je kasnije bilo postavljeno i šest brončanih skulptura iz ciklusa „Tifusari“, već spomenutog kipara Vanje Radauša. Za vrijeme okupacije pod vlašću takozvane SAO Krajine, netragom je nestalo svih šest umjetnina.

 

Knin je od fašističke vlasti oslobođen 1944. godine i u to ime na brdu spas ponad grada podignut je spomenik iznimnih dimenzija. Visok 25 metara, stropoštao se na tlo u godinama nakon što je Knin 51 godinu kasnije ponovno oslobođen. Naravno, nije se stropoštao sam od sebe, nego u detonaciji eksploziva postavljenog pod njega.

 

Makljen, planinski prijevoj na dijelu magistralne ceste između Bugojna i Prozora, poprište je zasigurno najuništenijeg spomenika iz ove serije belgijskog fotografa. Izgrađen je 1978. godine u znak sjećanja na Bitku za ranjenike („Prozor noćas mora pasti“). Autor je kipar Boško Kućanski, a iako su mnogi mislili da je spomenik predstavljao stisnutu Titovu šaku, sam autor je rekao da se radi o cvjetnoj formi vanzemaljskih dimenzija, budući se na putove heroja polaže cvijeće. Pet godina nakon što je zadnji rat okončan, nepoznati fašistički nastrojeni barbari stavili su ogromnu količinu eksploziva pod spomenik i digli ga u zrak. Danas sablasno stoji tek betonska konstrukcija, a da stvari budu još bizarnije skulptura je prije nekoliko godina proglašena nacionalnim spomenikom.

 

Kolašin, gradić u središtu Crne Gore, mjesto je gdje je po prvi puta zasjedalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke. Projektirao ga je slovenski arhitekt Marko Mušič. Procijenjuje se da je oko 400 partizana iz Kolašinskog kraja poginulo oslobađajući zemlju. Mjesto je dalo nekoliko heroja, a njihove biste postavljene su oko ovogo spomen doma.

 

Kadinjača je još jedna destinacija zaboravljenih spomenika, petnaestak kilometara udaljena od Užica u smjeru BiH. Gradnja kompleksa započela je još 1952. godine, a konačno je dovršena 1979. godine kada je kompleks svečano otvorio Josip Broz Tito. Podignut je u čast partizana koji su 1941. godine pali braneći teritorij slobodne Užičke republike. Kadinjači, odnosno poginulim partizanima, pjesmu je svojevremeno posvetio i Đorđe Balašević.

 

Kosovska Mitrovica je dobila impozantni spomenik u sjećanje na rudare koji su se NOB-u priključili 1941. godine. Spomenik je djelo već spomenutog Bogdana Bogdanovića, a svečano otvorenje upriličeno je 1973. godine. Na spomeniku danas stoji grafit „Ovo je Srbija“.

 

Kamenska, seoce kraj Požege, nekada je imala „Spomenik pobjedi naroda Slavonije“, struka će reći remek djelo. Osmislio ga je Vojin Bakić, a čak deset godina, do 1968., trajao je rad na spomeniku sfernih trokuta, da bi sav taj trud otišao u prah i pepeo početkom Domovinskog rata, kada su ga, navodno, pripadnici HV-a digli u zrak. Naravno prije miniranja, s njega su skinute skupocjene ploče. Na mjestu spomenika danas gotovo da nema ništa.

 

Ostra, nedaleko Čačka, u srpnju 1969. godine bila je okupirana uglednom svitom. Naime, tada je svečano otkriven „Spomenik hrabrima“, u slavu Čačanskog partizanskog odreda, koji je na tom mjestu 26 godina ranije izvojevao veliku bitku. Spomenik je djelo kipara Miodraga Živkovića i arhitekta Svetislava Ličine. U gradnji je korišten takozvani dur aluminij, s oštro odsječenim površinama u kojima se nalaze figure boraca. Tik uz spomenik nakon rata počela je gradnja pravoslavne crkve. Preživjeli borci bili su protiv, ali …

 

Brezovica je šuma kraj Siska gdje se zadnjih godina 22. lipnja obilježava Dan antifašističkog ustanka. Spomenik napravljen usred šume više puta se nalazio na meti vandala, kao i cijelo spomen područje, ali ipak nitko se nije dosjetio podmetnuti pod njega eksploziv.

 

Trebjesa je planina ponad Nikšića, ispod koje i danas stoji spomenik podignut poginulim rodoljubima. Njih su 1942. godine na tom mjestu strijeljali talijanski okupatori. Na golemi spomenik uklesano je „Vašem junaštvu vjekovima će pokoljena da se dive“. Uz taj natpis danas stoje, ispisana „sprejem“, imena stanovitih Vlade i Fite. Otkako je izgrađen novi spomenik u njega nije uloženo niti dinara, niti bilo koja druga konvertibilna valuta.

 

Ruduša, kraj Sinja, mjesto je gdje su, među ostalima stradali, borci mobilizirani iz Radničkog kluba Split, istog onog koji je u četiri sezone iz četvrte nogometne lige dogurao do trećem mjesta „elitnog“ razreda hrvatskog nogometa. Iz tog razloga spomenik su prije dvije godine obnovili braća Jozo i Slaven Žužul, vlasnici iste one Skladgradnje koja je skupo obojala hrvatske tunele. Spomenik se morao obnavljati jer se neprestano nalazio na meti kojekakvih barbara.

 

Smetovi, nekada vrlo popularno izletište Zeničana, mjesto je na kojem se nalazi danas zahrđali spomenik Zeničkom partizanskom odredu. “I ne pitaj jesu li se mogli vratiti, i ne pitaj je li se moglo natrag, dok je posljednji put, crven kao komunizam gorio horizont njihovih želja…”, stih je Izeta Sarajlića koji stoji na spomeniku. Izgrađen je 1968. godine, a na metalnu konstrukciju bile su položene aluminijske ploče, koje su za rata nestale, pa je sada spomenik podložan hrđanju.

Lupiga.Com

FOTO: Jan Kempenaers