„Documenta“ nastavlja s projektom studijskih putovanja mjestima stradavanja i afirmacije kulture sjećanja vezanih uz Drugi svjetski rat. Ovaj put smo upoznali, itekako zaboravljenu prošlost danas i onako u svakom pogledu zapuštene, gotovo i getoizirane, Banovine iliti Banije, hrvatske regije koja se nalazi južno od Zagreba i graniči s Bosnom i Hercegovinom. I ovaj je put brojnim sudionicima, malobrojnim novinarima te domaćim i stranim doktorantima povijesti, ponuđen zanimljiv izbor lokacija i niz kvalitetnih predavača od koji su neki i sami bili sudionicima antifašističke borbe ili su na neki drugi način vezani uz mjesta obilaska.

Prva destinacija težeg putovanja bila je selo Prkos u kojem su 21. prosinca 1941. godine ustaške snage izvršile masovni pokolj nad srpskim stanovništvom i to isključivo nad ženama, djecom i starcima budući su muškarci iz sela čuli za mogući napad i na vrijeme pobjegli u šumu, nadajući se valjda da ustaše neće dirati djecu, žene i nemoćne. Nakon pokolja sam je Ante Pavelić došao do Prkosa izvidjeti situaciju. Prema podacima iz knjige "Prkos u plamenu", autora Dušana Koraća objavljena su 438 imena i prezimena žrtava, dok za 40 ubijenih ne postoje potpuni podaci. Kroz cijelu tematiku proveo nas je poznati publicist Slavko Goldstein, inače autor izuzetne knjige „1941 – godina koja se vraća“. Kod spomenika u Prkosu na kojem se još uvijek mogu vidjeti metci iz ovog zadnjega rata, a koji je koliko toliko saniran brigom Danice Mičić, zamjenice načelnika općine Lasinja, svake se godine na datum pokolja 21. prosinca održava komemoracija. Mičić, čija je obitelj i sama stradala u pokolju, upoznala nas je i s aktualnom situacijom u selu u kojem danas živi svega tridesetak stanovnika, a koja dakako nije svijetla. 

Nakon Prkosa, posjetili smo banijsko središte Glinu. Već dugo nismo imali priliku vidjet toliko tužan grad. Na ulicama nema ljudi, nema djece ... Mali milijun je napuštenih kuća na čijim zidovima zjape brojevi telefona vlasnika, ukoliko kojim slučajem naiđe netko zainteresiran za oronule nekretnine. Razloga zbog kojeg nas je „Documenta“ dovela u Glinu, ima nekoliko. Prije svega to je pokolj u glinskoj crkvi. Na mjestu gdje je nekada bila crkva, izgrađen je spomen dom, a ispred njega postavljen je i spomenik jednog od najvećih hrvatskih kipara, Antuna Augustinčića. U Glini su se 1941. godine dogodila i dva pokolja u pravoslavnoj crkvi, hrama Rođenja Bogorodice. Kako iz Gline, tako i iz svih okolnih sela ustaše su skupile sve muškarce pravoslavne vjeroispovijesti, od 16 do 60 godina starosti. Pod izgovorom da će ih prekrstiti i nakon toga vratiti kućama, kako bi normalno nastavili život, doveli su ih u središte mjesta. Taksu za prijelaz u rimokatoličku crkvu su naplatili, a onda su njihovi životi bili okončani u pravoslavnoj crkvi, na najgori mogući način, klanjem tokom noći, navodno, kako ostali građani ne bi čuli što se zbiva. Crkva je nedugo nakon toga srušena, a na tom se mjestu nekadašnjega spomen-doma napravljenog poslije Drugog svjetskog rata, danas nalazi društveni Hrvatski dom. Ploča pobijenima je uništena 1995. godine.

Osim samog mjesta, posjetili smo i novoizgrađenu pravoslavnu crkvu, kao i ostatke katoličke crkve koja je srušena u periodu od 1991.-1995. godine, te nakon posljednjeg rata izgrađenu katoličku crkvu, koja se nalazi na mjestu bivšeg stočnog sajma. Moramo i spomenuti posjet kući gdje je Josip Runjanin, inače na žalost mnogih Srbin po rođenju, skladao hrvatsku himnu "Lijepa naša Domovino". Priča kaže da je Runjanin glazbu na tekst Antuna Mihanovića „Horvatska domovina“ skladao još 1846. godine, a točno 45 godina kasnije ta je glazba prihvaćena za hrvatsku himnu. Kuća je stara oko dvije stotine godina i 1995. godine je oštećena prilikom pada avionskog projektila u neposrednoj blizini Obnova još uvijek traje.

Mjesto gdje je skladana hrvatska himna

Nedaleko od Gline nalazi se i osobito lijepo malo groblje na brdu na kojem je i kosturnica svih poklanih ljudi iz glinske crkve, ali tek odnedavno ponovno se održava parastos 8. kolovoza kao znak sjećanja na taj događaj. Glas Koncila je 2007. godine objavio feljton od punih 14. nastavaka, gdje raspravlja o istinitosti zločina i grubo licitira s mrtvima. Do sada im zbog toga nitko nije uputio tužbu. Kroz priče o Glini, kao i kroz samu Glinu proveo nas je prof. dr. Drago Roksandić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a koji je svoje izlaganje obogatio brojnim detaljima poput onoga da su u obližnjim Majskim poljanama rođeni osnivači pokreta Zenit. Devedesetih je čak postojala inicijativa da se Majske poljane preimenuju u Svibanjske livade, iako je mjesto zapravo nazvano po rijeci, a ne mjesecu u godini.

U selu Banski Grabovac u 23. srpnja 1941. pod vodstvom Vasilja Gaćeše, izvedena je prva partizanska akcija na Baniji, što je bio razlog da posjetimo i to područje. Ubrzo nakon toga slijedila je ustaška odmazda gdje je pobijeno oko 1.200 civila. Na tom području nalaze se dva spomenika - Spomenik ustanka i žrtvama fašizma, autora Petra Salopeka, na kojem su uklesani stihovi Jure Kaštelana. Govor nam je održao drug i gospodin Adam Dupalo iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, koji je napisao popriličan broj radova na temu ustaškog terora na Baniji. Kako bi zahvalili „Documenti“ i svim sudionicima koji su došli na ovo mjesto članovi SABH-a napravili su mali domjenak na pravi banijski način uz kolače, kavu i rakiju.

Banski Grabovac

Zadnja, ali meni sigurno, iz osobnih razloga, vrlo posebna destinacija bila je Petrova gora. Zanimljivo,  u razgovoru sa suputnicima iz Zagreba, mnogi su me pitali je li Petrova gora u Bosni, tako da sam došla do saznanja da putovanja "Documente" nisu samo povijesnog, već, čini se, i zemljopisnog značaja. Petrova gora, inače je dobila ime po legendi o smrti hrvatskog kralja Petra Svačića, a ranije se zvala Gvozd, kako se zove mjesto ispod nje, nekadašnji Vrginmost (ime promijenjeno 1995. godine).

Pogled na Petrovu goru

Za vrijeme Drugog svjetskog rata Petrova je gora imala veliki značaj jer su na njoj formirani prvi Banijski i Kordunaški partizanski odredi, točnije njih 15, a već u listopadu 1941. godine počinje s radom i prva partizanska bolnica. U spomen tomu na vrhu Petrove gore 4. listopada 1981. godine izgrađen je spomenik Bjelovarca Vojina Bakića.

Otišlo u sekundarnu sirovinu

U sklopu muzeja nalazila se kino dvorana, muzej, sale za konferenciju, a pored spomenika i kosturnica sa sahranjenih 72 partizana i civila. Nedaleko spomenika nalazila se i partizanska bolnica sa zemunicama i partizanskim grobljem. U periodu od 1991.-1995. godine memorijalni park nalazio se u okupiranom području Hrvatske.

Cijeli prostor potpuno je devastiran

Nakon 1995. godine unutrašnjost spomenika u potpunosti je devastirana, kao i vanjski dio gdje je u većoj količini poskidan metal kako bi se pojeftino prodao kao sekundarna sirovina. Oni koji pamte taj vrh iz nekih prošlih vremena, kada je bio savršeno uređen, danas će ostati šokiranim zatečenim. Sadašnje stanje spomenika je izrazito loše, a služi samo Hrvatskoj radio televiziji i T-comu, kao mjesto za ilegalno postavljanje odašiljača.

Samo se održavaju bespravno postavljeni odašiljači

Ovom prilikom valjalo bi ih upozoriti da kad već ne plaćaju koncesiju za postavljanje odašiljača ne bi bilo loše da ulože novac za obnavljanje ovog izuzetnog objekta. Slično im poručuju i posjetitelji, ostavljajući im na vratima svoja promišljanja.

Poruke posjetitelja HRT-u

Putovanje "Documente" uskoro se nastavlja posjetima jednom od najvećih ustaških logora, Jadovnom, nedaleko Gospića te zloglasnoj kaznionici - Golom otoku. Izvještaje s prijašnjih studijskih putovanja u organizaciji "Documente" objavljene na Lupigi možete pročitati na sljedećim linkovima:

Upoznavanje nepoznatog Zagreba

Lepoglava, Gudovec, Kumrovec ...