Dakle, organizacija Documenta koja potiče proces suočavanja s prošlošću u lijepoj našoj, nastavila je s putovanjima službeno nazvanim "Kultura sjećanja", a koja su prije svega osmišljena za studente povijesti, ali i za ostale građane.

Ovaj put, za razliku od prošle prilike, prošli smo bitno duži put. Prva postaja na našem putu ukazala se u Gudovcu, malenom selu pokraj Bjelovara, svekolikoj hrvatskoj javnosti poznatoj po održavanju poljoprivrednog sajma, najveće agrarne manifestacije u državi. No, ono što je danas manje poznato je činjenica da su upravo nadomak Gudovca, u travnju 1941. godine ustaše strijeljale gotovo dvije stotine Srba. U sjećanje na taj događaj podignuto je 1955. godine spomen obilježje - kosturnica. Potom je tu postavljen i spomenik “Gudovčan - pred strijeljanje”, autora Vojina Bakića. S početkom turbolentnih devedesetih ta je kosturnica minirana, ploče porazbijene, a kosti žrtava razbacane uokolo. Kao predavač je bio pozvan gospodin Filip Škiljan iz Srpskog narodnog vijeće i Viktor Vekić iz Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.

Samo mjesto izgleda prestrašno, potpuno zaraslo u šikaru. Na moj upit gospodinu Škiljanu, zašto bar Srpska pravoslavna crkva ne pomogne oko uređenja samog mjesta, budući ipak oni imaju novaca, a od Hrvatske vlade teško da se može očekivat za taj potez, jer ne brine ni o svojim živim građanima, a kamoli o pobijenim Srbima u Drugom svjetskom ratu, dobila sam odgovor da svake godine i Pravoslavna crkva i Srpsko vijeće organiziraju komemoraciju u obližnjoj crkvi, a da spomenik jednostavno nije nađen. Svaki daljnji komentar je suvišan.

Nakon Gudovca iduće odredište bio je zloglasni logor “Danica”, koji se nalazi nalazio tri kilometra od Koprivnice uz cestu Koprivnica - Drnje na prostoru i u objektima „Tvornice kemijskih proizvoda Danica“, po kojoj je i dobio ime. Bio je to prvi logor u NDH, a osnovan je 15. travnja 1941. godine i, na sreću, postojao je samo do 1. rujna 1942. godine. Možda je bitan datum samog osnivanja logora s obzirom da je država NDH-a bila proglašena 10. travnja 1941. godine. U čast 40. obljetnice početka narodnooslobodilačke borbe (NOB) i „socijalističke revolucije naših naroda i narodnosti“, dakle 1985. godine, na tom je mjestu otvoreno i uređeno Spomen područje „Danica“.

Područje se sastoji od:
   - konjušnice (adaptirana u spomen muzej sa stalnim postavom o međuratnom radničkom pokretu i NOB),
   - vodotornja,
   - spomenika „Vješala“ autora L. Pleštine, koji simbolizira ulaz logoraša u logor,
   - spomen zid logora i staza žrtava fašizma s arh. elementima koji sadrže spomen-ploče s imenima logoraša
   - ulaznog platoa u logor, parterna arhitektura (mini amfiteatar za predavanja djeci ...)
   - lokomotive s dva vagona (izvorna koja je logoraše dovozila u logor)
   - ostataka ind. arhitekture – zid hale
   - stambenih objekata za više i niže službenike (3 objekta)

Godine 1991. spomen područje je zatvoreno. Parna lokomotiva s dva vagona koja je prevozila logoraše 1992. prebačena je na zagrebački glavni kolodvor gdje se i danas nalazi i pored koje se svakog ljeta fotografiraju nasmijani turisti ni ne sluteći kakvu strašnu priču krije. Kasnih devedestih pojavljuje se inicijativa g. Ante Sorića o uključivanju Spomen područja „Danica“ u međunarodnu „Zakladu Zlatke Price“, a 1998. godine inicijativi se pridružuju Muzej grada Koprivnice i Grad Koprivnica na čelu s gradonačelnikom Zvonimirom Mršićem koji snažno podupire tu ideju i angažirano ju promiče. Devet godina kasnije počinje sanacija divljeg raslinja, a potom se uređuje i osvjetljenje. Trenutno je u pripremi monografija čije se objavljivanje očekuje sljedeće godine.

Samo područje malo bolje izgleda od Gudovca, iako boja zidova nikako ne odgovara „Danici“, budući je roza, ali gospodin Dražen Ernečić iz Muzeja Grada Koprivnice nam je rekao da je namjerno ostavljena ta boja, jer je takva bila od početka.

Nakon Koprivnice otišli smo u Lepoglavu. Moram priznat da sam prvi put bila tamo i pomalo se iznenadila. Najčešće gradovi u središtu imaju trgove ili barem nešto slično, a u svom središtu Lepoglava ima kaznionicu. Lepoglavski samostanski kompleks pretvoren je u zatvor 1855. godine. Taj je status zatvora zadržala i u Kraljevini SHS te Kraljevini Jugoslaviji.

Tijekom dvadesetih i početkom tridesetih u zatvor u Lepoglavi zatvarani su i prvi komunisti među kojima je bio i sam Josip Broz Tito. Jedinice NOV-e oslobodile su Lepoglavu 14.07.1943. (prvi put) i tom prilikom iz zatvora oslobodili više od stotinu političkih zatvorenika osuđenih na smrtne kazne ili doživotnu robiju. Ponovnim zauzimanjem Lepoglave, ustaške vlasti su zatvor pretvorile u koncentracioni logor. Nakon Drugog svjetskog rata logor je pretvoren u Kazneno-popravni zavod. Tu je tamnovao i kardinal Alojzije Stepinac. Sedamdesetih godina u zatvoru su bili zatočeni hrvatski „prolječari“ Vlado Gotovac, Dražen Budiša i Ivan Zvonimir Čičak. Antifašisti su žrtvama ustaških zločina izgradili spomen-kosturnicu, a na bunar (u kojem su pronađene žrtve nakon Drugog svjetskog rata) postavili spomen-ploču. U Lepoglavi su poslije 1990. godine oskvrnute grobnice i spomen-ploča na bunaru, uništene su biste i promijenjeni nazivi trgova i ulica. Vrlo je zanimljivo i kako je 2005. godine na ulazu u kaznionicu Hrvatsko društvo političkih zatvorenika postavilo spomenik žrtvama komunističke Jugoslavije, koji prikazuje golubicu mira u kavezu. Mnoge građane Lepoglave to ne bi zasmetalo da sam spomenik ne sadrži stilizirano slovo "U". Čelnici antifašista zatražili su od grada da se makne sa spomenika i odluka je na koncu i donesena, međutim do sada to nije napravljano i postavlja se pitanje u kojoj ladici odobrenje čeka dan kada će se i provesti.

Zadnja destinacija ovoga puta je pitomo zagorsko selo, poznati Kumrovec. Ideja da se stara jezgra naselja Kumrovec obuhvati mjerama spomeničke zaštite bila je prisutna još 1947. godine. Stručnjaci Muzeja za umjetnost i obrt iz Zagreba rodnu kuću Josipa Broza Tita doveli su u prvobitno stanje, uređena je okućnica, a 1948. godine u dvorištu je postavljen spomenik "Josip Broz Tito", rad akademskog kipara Antuna Augustinčića. Godine 1953. osnovan je i Memorijalni muzej maršala Tita koji je djelovao pod upravom Etnografskog muzeja iz Zagreba.

Od 1969. godine "Staro selo" je, kao zaštićena ruralna cjelina, uvršteno u Registar spomenika kulture I. kategorije. Titov spomenik, djelo hrvatskog kipara Augusta Augustinčića, srušen je u noći 27. prosinca 2004. godine, a na svoje postolje ispred Titove rodne kuće u Kumrovcu je vraćen tri i pol mjeseca nakon što je srušen. Restauracija tada uništene glave i poprsja obavljena je u ljevaonici Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Predavanje je održao gospodin Tvrtko Jakovina, sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Njegovo izlaganje ujedno je bilo i najzanimljivije predavanje na ovom putovanju. Novo ruho Kumrovca svakako nas je osvojilo, a Documenta je novo putovanje planirala za rujan.