Slučaj je hteo da sam se rodio onog dana (11. februara 1944) kada su Nemci ušli u moje rodno mesto Maslinicu na otoku Šolti. Stanovništvo se evakuiralo prema unutrašnjosti - u kuće od kamenih ploča u polju. Bilo je hladno, a budući da se nije smjela paliti vatra, mene su četiri žene, zajedno sa mojom majkom i bakom, čitavu noć grijale svojim dahom, hukanjem, da se ne smrznem. I ostao sam živ. Popa koji je došao u Maslinicu da sahrani jednog čovjeka moja je majka zamolila, misleći da neću ostati živ, da me krsti, da ne umrem nekršten. Budući da sam se rodio na dan Gospe od Lurda, koju na Šolti iskrivljeno zovu Gospom od Lorda, dobio sam ime Lordan, priča u ispovesti za „Blic nedelje“ Lordan Zafranović.

Povratak iz mrtvih

Imao sam samo mesec dana kada me majka Mare u jednoj kutiji ponela na daleki put u El Šat, u partizanski zbijeg, a za ručicu je vodila i mog starijeg brata Zdenka. Danima smo putovali od Šolte do Visa i Barija, a zatim do Aleksandrije i El Šata i pravo je čudo da sam kao tako mala beba na tom putu ostao živ. Ulazeći jednom u brod, Mare je pala preko kutije u kojoj me nosila. Mislila je da sam mrtav, nisam davao nikakve znakove života. Govorili su joj: mali ti je umra, mali ti je umra, no ja sam nakon sat vremena živnuo. Kada smo krenuli sa Šolte temperatura je bila oko nule, a kada smo stigli u Afriku, u El Šat, plus pedeset! Tako se kalio čelik.

Otac Ivan

Moj otac Ivan rodom je iz Šibenika, a potiče iz jedne stare porodice koja je pre više stoljeća došla preko Rusije i Beograda i nastanila se u Šibeniku. Bili su uglavnom inženjeri, brodograditelji. Priča se da su iz Španjolske, iz mjesta Zafra u blizini portugalske granice, stigli u Odesu, na Crno more, odakle su kasnije jedni krenuli prema Beogradu, a drugi prema Makedoniji, gdje su se nazvali Zafranovski. Jedan mi je stari portir iz hotela „Mažestik“ pričao da su Zafranovići sudelovali u izgradnji beogradskih hotela „Moskva“ i „Balkan“. Postoji i druga varijanta priče - da su Zafre (Zafranovići) došli s onom famoznom španjolskom gardom koja je oslobodila Dubrovnik u vrijeme Napoleona…

Majka Mare

S majkom imam poseban odnos. Zovem je imenom i s njom razgovaram ne kao s majkom, nego kao s bliskom prijateljicom. Ima 94 godine i živi u Splitu. Još uvijek kada dođem u Split da je obiđem pripremi sve ono što volim jednako ukusno kao kada je bila mlada. Mare je vrlo mlada, sa 14 godina, došla u Split i počela raditi u bogatijim porodicama, uglavnom talijanskim. Nije se micala iz Splita (osim na Šoltu i u El Šat u vrijeme rata), a živjela je, kako kaže, u osam država, a ko garantira da neće doživeti i devetu - Evropsku uniju.

Prvi filmovi

Otac je poslije rata radio u Obalnoj straži u Splitu. Dobio je stan pa smo se 1947. godine sa Šolte preselili u Split. Budući da je u njegovoj porodici bilo više inženjera, želio je da nastavim tu tradiciju. Ubacio me na brodogradnju, u srednju tehničku školu, koja se kasnije pretvorila u pomorsku. Poznavanje konstrukcije broda pomoglo mi je kasnije u filmskoj konstrukciji. No, nakon toga sam otišao na Pedagošku akademiju i diplomirao slikarstvo i književnost. Filmom sam se počeo baviti još u srednjoj školi. Sa nepunih 18 godina napravio sam prvi kratki igrani film „Nedjelja“ koji je dobio niz nagrada, među ostalim i prvu nagradu na Jugoslavenskom festivalu amaterskog filma u Sarajevu. Prvi profesionalni film („Živjela mladost“) napravio sam 1965. godine. U kratkom igranom filmu „Poslije podne puška“ počeo sam se baviti analizom zla, zločinom bez razloga…

Odlazak u Prag

Danas je nezamislivo da netko ode na studij na Filmsku akademiju u Prag na način na koji sam ja otišao. U Split je došao čovjek iz Ministarstva kulture i ponudio mi stipendiju za studij režije u Pragu. Prihvatio sam i 1967. godine pojavio se na prijemnom ispitu. Budući da sam već imao diplomu Pedagoške akademije, a i nekoliko snimljenih filmova koji su se svidjeli poznatom profesoru Klosu, on je od Dekanata zatražio da me se odmah upiše na drugu, a ne prvu godinu. Na drugu se godinu odmah upisao i Rajko Grlić, jer je i on već imao snimljene neke dobre amaterske filmove. Na Akademiji smo zatekli Srđana Karanovića i Gorana Markovića, koje smo sustigli preskakanjem prve godine studija. S profesorom Klosom sam ostao u dobrim odnosima i kasnije, pozivao sam ga kada sam snimao neke filmove, a on mi je devedesetih godina pomogao da u Pragu završim film „Testament“. Još je živ profesor Vavra, znamenita ličnost i veliki autoritet. Ima 93 godine. Nedavno je u jednom intervjuu iznio ocjene o svojim nekadašnjim studentima. Bio sam iznenađen i počašćen kada sam pročitao da me stavio na drugo mjesto, odmah iza Formana.

Praško proljeće

U Pragu smo živjeli u vrlo dinamičnom vremenu. Bila se oslobodila neka velika energija, očekivalo se da će pasti Novotni, a Titova Jugoslavija bila je uzor. Došlo je do tzv. Praškog proljeća, ulaska sovjetskih trupa, a onda i Titove osude tog ulaska. Mi smo u to vrijeme bili na ivici da nas istjeraju iz Čehoslovačke. Pomagali smo koliko smo mogli u prebacivanju određenih ljudi, intelektualaca prema Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, ili na Zapad. Mesec dana nakon ulaska sovjetskih trupa na Akademiji je započeo štrajk studenata. Tamo smo se zatvorili i ostali gotovo 20 dana, spavali smo u učionicama i po stepenicama. Sve dok jednog jutra u pet sati netko nije zapucao na veliku portu Akademije i pojavio se jedan mali Rus sa kacigom na glavi. Vrata su se širom otvorila i ispred njih se ukazao jedan tenk s ogromnom cijevi uperenom prema unutra. Za petnaest minuta svi su studenti i profesori izašli iz zgrade. Štrajk je bio gotov.

Isključenje

Iz Praga sam se vratio u Zagreb 1971. godine, opet u jednu vruću atmosferu. U Društvu filmskih radnika Hrvatske raspravljalo se o filmu Krste Škanate „Teroristi“, koji je govorio o ustaškim terorističkim akcijama, a posebno o bombi podmetnutoj u beogradskom kinu „20. oktobar“. Ja sam se zalagao za to da se taj film prikaže, dok je većina bila protiv. Bila je nabrijana atmosfera, na sceni je bio agresivni nacionalizam i ja sam izvukao deblji kraj. Isključili su me iz Društva filmskih radnika. Nisam mogao ući ni u prostorije Društva. Zabranili su mi da dolazim u tamošnji restoran u kojem sam se prije toga hranio. Kasnije sam tu scenu zabrane ulaska u restoran prenio u film „Okupacija u 26 slika“, u onaj Mačevalački klub na čijim vratima piše da je psima i Srbima ulaz u klub zabranjen, da su nova pravila, da se situacija promijenila. Nakon toga više nisam mogao raditi u Zagrebu. A kako se u Beogradu na Televiziji pokretao Drugi program, pozvali su me Filip David i Zora Korać da dođem. Otišao sam i napravio dva filma: „Zov predgrađa“ s Borisom Dvornikom, za koji sam dobio prvu međunarodnu nagradu i 6.000 ondašnjih njemačkih maraka, što je bila fenomenalna lova (smijeh), te film „Ubistvo u noćnom vozu“ s Slobodanom Perovićem i Draganom Nikolićem u glavnim ulogama.

„Okupacija u 26 slika“

Od svih mojih filmova najviše se do današnjih dana spominje „Okupacija u 26 slika“. Na kritike bez ikakvog osnova, politički obojene i vrlo ružne, morao sam odgovoriti posebnim filmom („Slobodna interpretacija - dokumentarni film“) i pokazati da se sve to o čemu govorim u „Okupaciji“ dogodilo, da to nisam izmislio, što neki do danas tvrde. U „izmišljenom“ je autobusu bio i otac velikog glumca Izeta Hajdarhodžića. Izet je kao dječak trčao da traži oca tamo gdje su ubijeni bačeni i našao je samo komad njegove pidžame (u pidžami je odveden iz kuće) i cigarete u džepu. Moji su problemi, dakle, nastali mnogo prije događaja iz početka devedesetih i mog odlaska u emigraciju. Mene je i Tuđman, dok još nije bio na vlasti, napao zbog filma „Krv i pepeo Jasenovca“ (koji nikad nije ni vidio) i kasnije me je stavio u svoje knjige kao neprijatelja hrvatskog naroda.

Potukao Amerikance

„Okupacija“ je obišla čitav svijet. Film je prodat u 30 zemalja. U Kanu je bio je uvršten u konkurenciju među dvadeset najboljih filmova, i to u godini u kojoj su za nagrade konkurirala i tako velika imena kao što su Felini, Kopola, Končalovski. U Parizu je, na primjer, film u udarnim kinima igrao šest mjeseci. U Beogradu ga je gledalo 700.000 ljudi, a u Zagrebu 250.000. U ondašnjoj Čehoslovačkoj po gledanosti je potukao sve američke filmove i ja sam dobio nagradu za najgledaniji film godine. U vezi s popularnošću filma u toj zemlji ispričat ću jedan događaj. Kada sam jednom u emigrantskim danima putovao s prijateljem i suradnikom Vojom (Vojdragom) Berčićem vozom iz Praga u Beč drugim razredom, u istom je kupeu putovala i jedna češka porodica. Kada se razgovor poveo i o „jugoslavenskom filmu“, oni su počeli hvaliti „Okupaciju“, na što im je Vojo rekao da sam ja režiser tog filma. Odgovorili su da to nije moguće, jer da sam ja režiser toga filma da ne bih putovao vozom, i to drugim razredom, već se vozio mercedesom. Čak su se naljutili i prestali s nama razgovarati, jer su mislili da ih zezamo. Mislim da je film toliko čvrst, da se i danas gleda kao u vreme kada je napravljen (1978), ništa nije izgubio na nekoj udarnosti, aktuelnosti, na upozoravanju što se događalo i što se opet može dogoditi. Nažalost, i neki drugi moji filmovi, s kojima sam također imao problema, ponovo su se dogodili, po istom scenariju, i ja nisam nimalo sretan zbog toga.

Poslednji film

Bilo mi je jako drago kada sam čuo da je „Okupacija“ bila posljednji film koji je u KBC u Ljubljani prije smrti gledao Tito, i to dva puta. Nakon Titove smrti pozvao me je da mi to kaže ondašnji šef Vojne bolnice u Zagrebu prof. dr. Hajduković, član Titovog konzilija, uz napomenu da vjeruje da će mi ta informacija nešto značiti.

„Testament“

Kada je HDZ došao na vlast i postavio novog direktora Televizije, on je odmah zaustavio montažu mog filma „Testament - sumrak stoljeća“ (koji sam radio u koprodukciji sa dotadašnjom Televizijom Zagreb) i naredio da smjesta napustim zgradu, jer će mi, ako to ne učinim, poslati policiju. To mi je bio dovoljan znak da pod hitno izvučem materijal i u nekoj drugoj zemlji završim film. Nije išlo lako. Najprije sam bio u Sloveniji, pa u Beču, pa Parizu i, na kraju, u Pragu, gdje sam ga konačno završio. Dok sam bio u Beču dosta mi je pomogao biznismen Ćane Koprivica. On je jedan od zaslužnih što je „Testament“ ugledao svjetlo dana.

Brat i sin

Za mog brata Andriju kažu da je „doktor koji liječi bolesne filmove“, pravi iznenađenja i za same režisere takvih filmova. Filmsku je montažu završio na Filmskoj akademiji u Pragu i razvio se u jednog od najboljih filmskih montažera u Evropi. Iz prvog braka imam 33-godišnjeg sina Ivana, koji je zbog mene devedesetih godina imao dosta problema. Bio sam ga povukao u Prag da studira filmsku montažu, ali se nakon nekoliko mjeseci vratio u Zagreb. Završio je Likovnu akademiju i dobar je slikar. Intenzivno se bavi i sportom, predstavnik je za Tradicionalni aikido u Hrvatskoj i vodi jedan klub u Zagrebu za tu japansku borilačku vještinu. S njim sam u vrlo prisnim odnosima. Od njegove sam se majke rastao nekoliko godina nakon što sam emigrirao iz Zagreba. Mislio sam da se više nikada neću vratiti.

Ljubavi

Radeći na filmu upoznao sam mnogo prekrasnih ljudi i žena i time mnogo profitirao, obogatio svoj život. Bio sam član i nekih uglednih žirija u svijetu. Imao sam bogat ljubavni život jer sam bio na izvoru (smijeh).

Blic