(...) Dođe polako i novo doba, milenijsko, ratni i domoljubni pokliči nisu više u špici, odmijenio ih je europski internacionalizam. U ovom lijepom, novom kozmopolitskom kontekstu, gospodin redatelj koji je svojedobno i Krležu htio učiti što su njegovi literarni junaci htjeli reći, a nisu znali, objavljuje se u javnosti umjetničkim projektom. Osnova farizejskog umijeća svakako je žongliranje stavovima i prilagodba, ali ona zadana metafora u glavi, osnovni kotač mentalnog sklopa, ne zna ishlapjeti i vragolasto čeka svoju priliku da se otjelovi. Naslov joj je Duga, mračna noć. Dok se ubrzano brišu i posljednji tragovi tuđmanizma, Vrdoljak je epskim zamahom posegao za još anakroničnijim sustavom povijesne ropotarnice, iz koje se ni duhovi više ne čuju. Blazirana i ušminkana priča o čestitom slavonskom seljaku, Židovu i nesretnim folksdojčerima, sudbinski isprepletenim kroz linearnost Drugoga svjetskog rata, može zavarati neuku i površnu publiku koja će povijesnu dramu odgledati istom koncentracijom kao i jeftini ljubić. Jer, ovaj pompozno i dugo najavljivani filmski događaj, zapravo je Vrdoljakov životni projekt kojim je digao spomenik svojoj do sada nerealiziranoj frustraciji zvanoj komunizam. I vlastitoj dogmatici na tragu istoga. Zato su likovi plošni i crno-bijeli, nacisti blesavi i zli ekscentrici, partizani komičniji od Prleta i Tihija, a potom maligniji od najgorih staljinističkih isljednika, slavonska polja zlatna i rodna, seljaci u blještavo-bijeloj čipki, tamburice skladne i snaše erotične. Mladi pukovnik, redateljev zet na radu u Hollywoodu, iz partizana se vraća neokaljanih ruku, valjda je čin zaradio moleći se Bogu. Nije mi, međutim, namjera ovdje pisati fenomenološki o filmu, nego o likovima iz petparačkih scenarija za horror zvan život, koji su svjesno i egoistično gazili slobodu građana i ove zemlje svojim blebetanjem o apokalipsama, vizijama i retrospektivama. Na to me naveo razgovor s frendovima prije nekoliko dana u kojem smo svoje frustracije o ratu tematski odradili kao da se sve dogodilo jučer. I rečenica Ace Dragaša u recenziji novoga albuma Ede Maajke u kojoj je naglasio kako je nama, dvadeset i trideset i nešto godišnjacima oduzeto desetljeće života, bez obzira na koji način. U istome tjednu uletjela mi je u ruke davno pročitana knjiga Alemke Mirković o Vukovaru Glasom protiv topova i sjebala me kao i prvi put kad sam ju čitala. Na posljednjim stranicama Siniša Glavašević brižno savjetuje prijateljima da je krajnji čas da napuste grad apokalipse i spase svoj život, ali i mirno odlučuje da on ostaje. Osjećala sam se kao da prisustvujem potpisivanju smrtne kazne uživo. A Antun Vrdoljak isprsio se u Vijencu pod naslovom za interview - Ne prihvaćam ruganje životu.
Hej, gospodine, ni mi isto!