Novice

Vrli Lupeži u kišnom Kumrovcu u "kontroli" Titovog spomenika

15.04.2005.

Dva dana nakon vraćanja Titovog kipa, raznesenog u eksploziji otprije skoro tri mjeseca, vrli Lupež odlučio je, čisto onako usput, skočiti do Kumrovca i provjeriti je li Tito još uvijek ispred svoje kuće, tik do potočića Škrnika. I zamislite, tamo je, baš kao i knjiga dojmova u kojoj uvijek ima svježih utisaka koje bi bilo zanimljivo spomenuti. Usput ćemo iskoristiti priliku i reći par riječi o hrvatskoj kontroverzi - Josipu Brozu Titu

Kumrovec, mjestašce udaljeno od Zagreba niti sat vremena vožnje, tik pored slovensko-hrvatske granice, prekjučer je bilo pusto i okupano kišom, baš kao i rodno dvorište Josipa Broza Tita, osobe koja je postala i već godinama jeste hrvatska kontroverza.

Dok ga jedni neopisivo štuju i dižu nebu pod oblake, drugi ga patološki mrze, a neki idu toliko daleko da ruše njegov spomenik ili skidaju ploču s nazivom ulice, kao što se nedavno dogodilo na jednom zagrebačkom trgu, koji nosi upravo ime starog bravara. Katkad ga se iskoristi za kakvu provokaciju, kakva je ona otprije mjesec dana kada su Slovenci "obnovili" natpis "Naš Tito" na brdu Sabotin, nedaleko od slovensko-talijanske granice, a koji se, jasna stvar, najbolje vidi iz Italije. Kad se dobrosusjedski odnosi s Talijanima dignu na zadovoljavajući nivo, natpis će opet zarasti u šipražje. U stvari, eksploatiranje lika i djela Josipa Broza Tita otkako je ove države ušlo je u treću fazu.

Tko je Tito

Josip Broz Tito rođen je 1892. godine u tipičnoj seljačkoj obitelji u Hrvatskom zagorju, a o točnom datumu njegovo rođenja postoje brojne varijante. Samo s majčine strane (Marija Javeršek) imao je 14 tetki i ujaka. Bravarski zanat završava u Sisku, a nakon toga radi diljem Austro-Ugarske imperije. Jedan od najzanimljivijih poslova koje je Tito obavljao pozicija je probnog vozača u automobilskoj tvornici Daimler u Bečkom Novom Mjestu. Dok je služio redovni vojni rok, zatekao ga je Prvi svjetski rat, a njegovi ratni "drugovi" tvrde kako je prilikom puta na bojišnicu završio u zatvoru petrovaradinske tvrđave zbog propagiranja antimilitarizma. Potom je ratovao na Karpatima, gdje je zarobljen i teško ranjen prilikom naleta Kozačko-čečenske konjičke divizije. Rešetke i bolnički krevet gledao je dugih 13 mjeseci. S trunkom zdravlja upućen je kao dobrovoljac, ali odbio je otići tvrdeći kako je "Dobrovoljački korpus" oruđe velikosrpske politike, te je s još nekoliko vojnika odbio dati prisegu srpskom kralju, čime je zaslužio novu robiju. Potom postaje članom Internacionalne crvene garde i Boljševičke partije s ciljem sudjelovanja u Oktobarskoj revoluciji. Završetkom ratnih događanja vraća se strojarskim poslovima, a sve se više aktivira kao dužnosnik Komunističke Partije Jugoslavije. S aktiviranjem dolazi i do sve učestalijih uhićenja i suđenja, među kojima je svakako najveće ono oko tzv. Bombaške afere nakon koje je dobio 5 godina, prvo u Lepoglavi, pa u Mariboru. Izlaskom iz zatvora prebacuje se u ilegalu, kada i uzima kodno ime Tito. Godine 1935. nalazimo ga u Moskvi gdje radi u Kominterni, te predaje na Međunarodnoj lenjinističkoj školi. Već 1937. godine počinje obavljati vodeće funkcije u partiji, prvo kao generalni sekretar, a četiri godine poslije i kao zapovjednik Vrhovnog štaba NOVJ. Funkciju po kojoj će ga pamtiti brojne generacije pionira, dobio je na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, "kobnog" 29. studenog 1943. kada postaje maršalom. Završetkom rata postaje mandatar za sastav Vlade novostvorene države, a potom se baca u politiku nesvrstanih i raskidanje s realsocijalizmom, što puni kaznionicu najstrožeg tipa na Golom otoku. Od 1953. godine Josip Broz Tito postaje predsjednikom SFRJ i to ostaje sve do 2. svibnja 1980. godine kada umire u ljubljanskom bolničkom centru. Da li po svojoj, ili po želji drugih pokopan je u beogradskoj Kući cvijeća.

U onoj prvoj fazi, za vrijeme one parlamentarne autokracije Franje Tuđmana, Tito i njegovo nasljeđe bilo je prešućivano koliko se moglo, ali ne i totalno devastirano, uglavnom zahvaljujući samo Tuđmanovim osobnim simpatijama prema tom, drugom najpoznatijem Zagorcu. Među nekoliko tisuća (preciznije oko 3.000 komada) partizanskih spomenika koji su uklonjeni između 1990. i 1999. godine, nije bio nijedan posvećen Brozu, ako se ne računa stradanje u ratnim i "ratnim" djelovanjima. Nije čak promijenjen niti naziv jednog od najljepših zagrebačkih trgova.

Za vakta Ivice Račana, partizanska borba došla je do prava glasa, pa se tako službena politika sjetila i Broza. Važniji Vladini dužnosnici prvi put su posjećivali poneko okupljanje antifašista, kao i sam predsjednik Republike.

Ivo Sanader, preuzevši vlast, baštini i taj dio Račanove politike, no rušenje Titovog spomenika u Kumrovcu dokaz je da ta tranzicija Josipa Broza Tita iz prešućenog u zaslužnog lika ovdašnje povijesti nije obavljena. I sad smo tu gdje jesmo, rekli bi stoici. Josip Broz Tito, prema stajalištu službene politike čije su stavove povjesničari uvijek uzimali u obzir, jest persona grata u nacionalnoj povijesti, ali to ne znači da njegov spomenik neće sutra odletjeti u zrak, ili da, recimo, na reviju filmova o "titoizmu" neće upasti pedeset huligana s palicama i premlatiti publiku. Braniti druga Tita svim sredstvima, međutim, ne može se, jer je poduža lista njegovih promašaja. Slavoj Žižek, recimo, smatra da je Tito zaslužan za uspon Miloševića. Da ne navodimo neke primjere osporavanja onih koji mu nisu ni do koljena, i koji se žele uzdići unizujući ga. Isto tako, to nije samo pitanje za povjesničare i nevažni upitnik za "današnje generacije" kako se često natače. Pitanje Tita je sasvim važno pitanje povijesnog mentaliteta ovog naroda, koji se za razliku od povijesti, može mijenjati. I mijenja se, među ostalim, i eksplozivom.

Takva eksplozija se i dogodila prije nešto više od tri mjeseca ispred Titove rodne kuće u kumrovečkom Starom selu. U njoj je, tog 27. prosinca gotovo potpuno uništen kip Josipa Broza Tita, djelo slavnog kipara Antuna Augustinčića. Iako je policijska stanica udaljena od mjesta događaja tek stotinu metara, počinitelji nikada nisu uhvaćeni, a obavijesni razgovori vođeni su s otprilike 700 osoba. U međuvremenu je knjiga dojmova u Titovoj kući dobro popunjena, a neke od njih nismo mogli ne spomenuti. Pa tako, jedan od njih, napisan od strane nepoznati udarnik u svoje omladinsko doba, kaže: "Nakon 37 godina ispunila mi se želja da posjetim rodnu kuću najvećeg sina jugoslovenskih prostora. Bio si i ostaćeš najbolji i najveći predsjednik i čovjek. S poštovanjem radni akcijaš '81. Kotor, 82. Sarajevo." Uglavnom je, u velikoj većini riječ o pozitivnim dojmovima, nerijetko vrlo smiješnima ili gramatički nejasnima.

Vraćanje kipa Kumrovčani su dočekali sa zadovoljstvom nadajući se kako će se turisti opet vratiti u njihov grad. No, turista u Kumrovcu nema, tu je samo poneki novinari koji već par dana za redom, otkako je spomenik vraćen na svoje mjesto, navraćaju u malo mjestašce na rijeci Sutli, u potrazi za kakvom dobrom pričom i fotografijom. Najčešća pojava na malim uličicama u centru mjesta su osnovnoškolci s torbama većima od samih njih. S jednim od mališana, koji po svoj prilici pohađa drugi ili treći razred, vodili smo sljedeći dijalog:

- Znaš li ti 'ko je Josip Broz Tito?
- Znam, on je bio predsjednik SFRJ od 1953. do 1980. godine, a rodio se tu u ovoj kući!
- A je li on bio dobar?
- Valjda, s dječjim smiješkom govori nam veseli mališan.
- A je li mu trebalo srušiti spomenik?
- Nije, to su uradili neki zločesti ljudi.

Ode, poskakujući s noge na nogu, učenik kumrovačke osnovne škole, doduše ne one koju je pohađao najpoznatiji potomak sa Sutle, jer ta je škola već desetljećima spomenik. "Što manje dijete znaš, to si manje nesretan ..." stihovi su vrlo primjenjivi u ovom slučaju, a čiji potpisnik je jedan bend koji je upravo imao određenih problema zbog riječi "Crk'o Maršal", koje su se, naravno, odnosile na pojačalo, a ne na kumrovečkog sina.