Odmah na početku se ispričavam zbog navoda da su u svim navedenim gradovima bili u pitanju sukobi zbog radničkih prava. Osim radnika danas su se tukli i uvijek spremni za bitku ekolozi, zatim nikad prežaljeni komunisti, koji su naravno odmah za sobom povukli i desne ekstremiste. Osim njih veselju povodom dana rada pridružili su se i ljevičari koji su naravno u dobrim odnosima s antiglobalistima koji pak ne idu bez zaštitnika ljudskih prava i boraca za zdravu hranu.
U Parizu su se skupili oni za Jeana Marie Le Pena, čiji uspjeh drma Francuze i oni protiv njega, a komunistima koji su jedva čekali da izvade svoje poznate crvene zastave pridružili su se protivnici globalizacije i članovi sindikata. Užas blagi, i jedni i drugi ako mene pitate. No u Sydneyu je bilo malo drukčije. Kako tamo nema problema s radnicima, isti su izašli na ulice da malo prisjete vladu da se s izbjeglicama ne postupa dobro. Vlada ih je toplo dočekala na konjima koji se kako je poznato u gužvi vrlo unervoze, tako da je bilo i ozljeđenih. Najviše ozljeđenih bilo je u Berlinu, koji je pokazao visok stupanj policijske spreme. Tamo su u sukobe upali pripadnici neonacističke Nacionalne demokratske stranke i policije. Ovdje na djelu vidimo da jedan uvjetno rečeno "socijalni" praznik ne smeta mladim ćelavcima da se organizirano polemaju s policijom.
Bilo kako bilo, u Zagrebu je lijep i sunčan grad, mlade djevojke se sve skromnije odjevaju i samo onima koji su se već okusili slasno/gorkog okusa vlasti ovakav dan može predstavljati poligon za vježbanje svojih loših ideja. Nama običnim radnicima ostaje čekanje sutrašnjeg dana kada će se svi ekstremisti povući u svoje rupe i pustiti nas na miru da obavljamo svoje radne dužnosti.