Ustaše do 1940. godine

Famozna i zloglasna pojava u povijesti Hrvatske. Da se razumijemo, riječ ustaša se do 30-ih godina prošloga stoljeća normalno koristila kako u hrvatskome, tako i  u srpskome jeziku. Ustaša je bio ustanik, a ustaški pridjev od riječi ustanak i ustaša.

U Balkanskim ratovima, postojale su, ni manje ni više, nego "četničko-ustaške" jedinice, a rezerva originalnog Domobranstva iz 1868. zvala se "Pučko-ustaški sbor", a njezine jedinice "pučko-ustaške". 1914. srpskim ubojstvom Franza Ferdinanda i izbijanjem Prvog svjetskog rata, u Hrvatskoj-Slavoniji je proglašen službeno "Pučki ustanak" i stvorene su 4 domobranske pučko-ustaške pukovnije. Uvertira u stvaranje ustaškog pokreta atentat je na Stjepana Radića, lidera hrvatskog naroda u Kraljevini SHS u lipnju 1928. Kako je Radić ubrzo nakon toga umro, HSS je preuzeo Maček, a na scenu se istovremeno gura jedan od najvećih štetočina u povijesti Hrvatske, Ante Pavelić. Riječ je o tvrdoglavom i tvrdokornom pravašu i to ne starčevićancu, već frankovcu, što u prijevodu znači glavom kroz zid, a da se prethodno ne razmišlja tom istom glavom. Dotični 1929. prelazi u ilegalu kad je jugoslavenski kralj Aleksandar proglasio diktaturu. Nešto putuje po Europi, sastaje s VMRO-evcima, da bi 1930. završio u Italiji gdje ga fašisti objeručke prihvaćaju.

Misli se da je "Ustaša-hrvatska revolucionarna organizacija" (UHRO) nastala 1930 u Italiji . Prvi vojni ustaški vojni logor formiran je 1931. u Bovegnu. Kasnije tijekom godina, bilo je formirano više ustaških logora po Italiji, gdje su skupljani hrvatski emigranti koji su željeli nasilnim putem riješiti problem Hrvatske u Jugoslaviji. "Glavni ustaški stan" (GUS), s Pavelićem na čelu, u Modeni 1933. donosi "Načela ustaškog pokreta", proglas pun velikih riječi o oslobođenju Hrvatske od srpskog jarma i uspostavi hrvatske etničke države (naravno Talijani se ne spominju). Priča se o vojnom oslobođenju Hrvatske i pokret dobiva ideološke okvire. Ustaše 1934. skupa s bratkom iz VMRO-a ucmekavaju Acu u Marseilleu. Iste godine europske sile pritišću Italiju da razjure ustaše zbog atentata, što ovi službeno čine. Do 1937. raseljeni ustaše životare po Italiji, a kad je potpisan talijansko-jugoslavenski sporazum "Ciano-Stojadinović" dio ustaša (Budak, Lorković, …) se vraća u Jugu.

Drugi svjetski rat izbija vrlo skoro, već 1939, pa Mussoliniju na pamet padaju neke neobične ideje, ponajviše one o proširivanju na hrvatski dio Jadrana. Pavelić se čak druži s Cianom, pa rade neke planove o dizanju ustanka i slično. Domovinska grupa ustaša ojačala je tek 1937. Izdaju novine "Hrvatski narod". Bez ikakve povezanosti s Italijom i Pavelićem, postaju priča za sebe. Bune se protiv uspostave Banovine Hrvatske, jer time Hrvatska ostaje u Jugi. Banske vlasti (HSS, naravno) im ukidaju novine i dio ustaša zatvaraju.

Ustaše od 1941. do 1945.

Kao što se može vidjeti u natuknici o ustašama do 1940., oni su bili jedna od marginalnih skupina na hrvatskoj političkoj sceni, jednako marginalni kao SKJ-SKH. HSS je dominirao političkome scenom, praktički 100%. Na ovim prostorima se ništa ne zbiva, a da to nije pod utjecajem nekih faktora izvana.

Jugoslavija je 1941. potpisala pristup "Trojnom paktu" s nevjerojatno dobrim uvjetima. Hitleru uopće nije bilo stalo do rušenja Jugoslavije. Njemu je samo trebalo dobro zaleđe za jednu od njegovih većih ludosti znanu kao napad na SSSR. U međuvremenu grupa srpskih oficira nezadovoljna pristupanju paktu, nahuškana od strane britanske tajne službe (MI6) diže puč. Glavni cilj im je bio ukidanje Banovine Hrvatske. Kako je Hitler bio itekako lud, reagirao je impulzivno i odlučio uništiti Jugoslaviju (u stilu "oni će mene ..."). Njemačke i ostale osovinske trupe 6. travnja upadaju Jugoslaviju, koju nitko živ ne brani, pa ni Srbi.

Nijemci odlučuju Hrvatima dati neku formu autonomije u oblike države. Prvo su tu državu nudili Mačeku, koji to nije htio. Pa upravu Hortyu i Mađarima, također nisu htjeli. Treće i najlošije rješenje po Nijemce bio je Ante Pavelić. Nisu ga htjeli nikako. Smatrali su ga eksponentom Talijana. U međuvremenu Slavko Kvaternik proglašava Nezavisnu državu Hrvatsku 10. travnja 1941. na opću radost hrvatskoga naroda. Tu nema smisla lagati, Hrvati su htjeli državu i nisu imali pojma što ih čeka. Kraljevina Jugoslavija je bila pakao za Hrvate. Ante Pavelić čuo je za proglašenje NDH tek 11. travnja preko Radio Zagreba u Italiji. Brže, bolje jurca Mussoliniju koji ga je pozvao. Ni jedan, ni drugi nemaju pojma što se zbiva. Nabrzaka sklepavaju ustaški odjel s oko 250 ustaša prikupljenih u cijeloj Italiji i istoga dana Pavelić kreće put Hrvatske. U Zagreb dolazi 15. travnja na večer. Već 16. travnja preoblikuje ustaški pokret u "Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret" (UHOP). Prije nego što krenemo opisivati UHOP, moramo reći da dotični 18-og svibnja 1941. potpisuje "Rimske ugovore" kojima Talijanima daje praktički 50% teritorija NDH na poklon, što direktno aneksijom, što okupacijskim zonama. Tu je Pavelić izgubio legitimnost pred hrvatskim narodom. Adio potpora.

Ustaški pokret (s GUS-om na čelu) u NDH sastojao se od tri dijela: prvi dio kojega možemo nazvati opće-politički, Ustaške nadzorne službe i Ustaške vojnice. Opće - politički dio bio je jedina politička stranka u NDH, i on je sam bio raspodijeljen na tri dijela. "Organizacija ustaša" je okupljala muške članove iznad 21. godinu. "Ženska ustaška loza" je pak okupljala ženske članove iznad 21. godine. "Ustaška mladež" je bila obvezna za svu mladež do 21. godine. Znači svi su bili u "Mladeži" jer su morali biti. Koliki je bio broj ustaša u političkoj stranci to se ne zna do dana današnjeg. Jedino je sigurno da je 1/10 HSS prešla u Ustaše. Literatura je nepotpuna.

Ustaška nadzorna služba (UNS) dvije godine tjerala je strah u kosti svakome građaninu NDH bilo koje vjeroispovijesti i nacionalnosti. UNS je vodio zloglasni Eugen Dido Kvaternik. Njegov vlastiti otac Slavko Kvaternik (zapovjednik Hrvatskoga Domobranstva) ga opisuje u svojim memoarima kao psihopatu. Prilikom pokušaja oslobađanja Ivana Meštrovića od strane starog Kvaternika i domobranskog pukovnika Pere Blaškovića, Dido praktički ubija ovu dvojicu časnika (jedva prežive) jer mu se miješaju u posao. UNS je pod sobom imao Ustaško redarstvo, Ustašku obavještajnu službu, Ustašku obranu i Ustašku sigurnosnu službu. Krajem 1942. UNS nestaje iz NDH skupa s Didom Kvaternikom. Prljave poslove preuzimaju Gestapo i Njemačko-hrvatska SS policija (hrvatska samo po lokaciji). Ali Ustaška obrana i dalje nastavlja s radom. To je bila definitivno najzloglasnija formacija ustaškog pokreta. Ako bi se u hrvatskoj povijesti moglo naći utjelovljenje čistoga zla, onda jeza tu poziciju glavni kandidat Vjekoslav Maks Luburić. A Maks je bio šef Obrane. Obrana je bila zadužena za konclogore i provođenje rasnih zakona. Maks je ujedno bio i šef prijekih sudova koji su 1941. haračili Hrvatskom i BiH, uglavnom ubijajući Srbe u što većem broju. Po nekim pokazateljima pobio je ipak više Hrvata nego Srba. Glavna institucija ove zločinačke družine je bio logorski kompleks Jasenovac u kojemu je život izgubilo (što ubijeno, što umrlo od stravičnih uvjeta) oko 60 000 ljudi (iako postoje različiti, međusobno kontradiktorni podaci). (Primarno ljudi, onda tek Hrvata, Srba, Roma, Židova, etc.) Najveće žrtve ustaških kriminalaca su bili Romi i to nitko nikada ne spominje. Totalno uništeni u NDH. Valja spomenuti da neka istraživanja pokazuje da je u Jasenovcu nastradalo najviše Hrvata, pa nek' onda razmisle svi oni što pjevaju "Jasenovac i Gradiška stara". Zar je jedan Mihovil Pavlek-Miškina bio protivnik hrvatskog naroda?

Tzv. Luburićevaca bilo oko 10 000. Sam Luburić nije odgovarao Ustaškoj vojnici, već direktno Paveliću. Glavna preokupacija 1945. mu je bila ubijanje civila, domobrana i ustaša u povlačenju (uz izgovor da su trebali svi poginuti, a ne povući se). Ustaška vojnica je treći dio Ustaškog pokreta, oružano krilo, paravojna formacija. U početku se sastojala od niza malih postrojbi i 1941. brojila 15 000 pripadnika u 12 "ustaških djelatnih bojni". 1942. nastaje novih 27 bojni. Sve bojne su krajem godine bile preustrojene u 4 "ustaška stajačka djelatna sdruga". Vojnica 1943. raste na sveukupno 16 zdrugova s oko 50 000 pripadnika. U početku su bili samo dobrovoljci, da bi od 1942. i oni počeli mobilizirati ljudstvo. Krajem 1944. Vojnica broji 76 000 pripadnika i to redom a) 1 dobrovoljaca b) 1 regrutiranih c) 1 doslovce pokradenih domobrana d) 1 unovačenih golobradih tinejdžera.

Od važnijih jedinica valja spomenuti "Crnu legiju" (1. i 5. zdrug), nastalu od osvetnički nastrojenih Hrvata i Bošnjaka iz Istočne Bosne i izvan sustava "Poglavnikove tjelesne sdrugove", elitne postrojbe, engleski "mobile strike force". Pripadnici Vojnice uglavnom nisu činili zločine, izuzevši Crnu legiju.

Pavelić je naravno sebe proglasio Poglavnikom i u državi, i u pokretu. Nije trpio kritiku i diktatorski je micao sve koje bi mu stali na put (Kvaternikovi, Mile Budak, navodno je dao sabotirati avion Jure Francetića, Lorković i Vokić). Bio je u početku talijanski poslušnik, a kasnije i njemački. Kritike vlastitih suradnika da će Njemačka skrahirati i da treba spasiti što se može, nije uvažavao. S propasti Trećeg Reicha 1945. propao je i ustaški režim. Ovom natuknicom sam prvenstveno želio razjasniti da kada se govori o ustaškim zločinima, mora se znati tko ih je počinio, koliko je zaista ustaša bilo i kako se ne smije govoriti o kolektivnoj krivici hrvatskoga naroda. Koliko bi god to neki htjeli, svi Hrvati nisu bili ustaše u Drugome svjetskome ratu.

Ustaše od 1945. do 1990.

Još tri kilometra do Bleiburga

U povlačenju u svibnju 1945. godine Ante Pavelić je bio daleko najbrža ptica. Do zuba opremljen zlatom, junačkom brzinom je ostavio hrvatske civile, hrvatske domobrane i svoje prevjerne ustaše, sa stavom "neka ih voda odnese". Vrlo je zanimljivo da se i izvukao i Maks Luburić, također na sličan način. Na samome Bleiburgu Rafael Boban je shvatio kamo stvari uistinu idu, pa je sa svojim 5. zdrugom na konjima odjahao put Amerikanaca i izvukao oko 10 000 ljudi od sigurne smrti. Po svjedočenjima preživjelih s Bleiburga, glavnina nije htjela s Bobanom jer su ga smatrali kriminalcem i usto su vjerovali Englezima, za koje će se pokazati da nisu ništa bolji od Maksa Luburića.

Juan Peron - mecena protjeranih fašista

Pavelić se skrivao do 1946. u Austriji, kada iste godine preko Italije ide u Meku i Medinu za bivše fašiste, Argentinu. Juan Peron očito je bio fan fašizma. Buenos Aires je bio idealna destinacija za propali "europski novi poredak" od kojeg nije ništa ostalo. Pavelić se čak 1954. sastaje sa Milanom Stojadinovićem, a tek 1956. osniva stranku "Hrvatski oslobodilački pokret" HOP, kao nastavak ustaškog pokreta. Naime, htio je pod svoje krilo staviti sve Hrvate pobjegle pred komunizmom, jer u emigraciji su bili i bivši HSS-ovci, pojedini intelektualci i svi oni koji nisu voljeli komunizam. HOP je imao središnjicu u Buenos Airesu, ispostave u SAD-u, Kanadi, Australiji i zemljama zapadne Europe.

Franco - vječni diktator

Već 1951. od bivših ustaša u Buenos Airesu nastaje "Hrvatska republikanska stranka". Šefa, pokojnog Korskog ste mogli vidjeti kako se smiješi s plakata na nekoliko prošlih izbora u Republici Hrvatskoj. Ovo je bila samo uvertira u veći rascjep emigracije. Stari fašist Pavelić biva napucan 10. travnja 1957. od UDBA-e pa iste godine prelazi u Madrid, gdje ga Franco objeručke prihvaća. Aktivnost HOP-a u Europi jača, ali stari lisac Franco ipak ne dopušta javne nastupe Paveliću. Pavelić umire 1959. godine i za nasljednika imenuje Stjepana Hefera (bivšeg HSS-ovca).

Kako je još za njegovog života vladala nesloga među emigrantima, nakon Pavelićeve smrti dolazi do još više rascjepa. Dio ustaških emigranata pod vodstvom Vjekoslava Vrančića osniva svoj paralelni HOP. Iz HOP-a nastaju organizacije tipa "Ujedinjeni Hrvati" i slične. Maks Luburić već se 1955. debelo posvađao s Pavelićem, pa on osniva "Hrvatski narodni odpor". Branko Jelić pak u Zapadnoj Njemačkoj osniva "Hrvatski narodni odbor" koji dominira povećom hrvatskom emigracijom u Njemačkoj (uključujući i gastarbajtere). U Australiji je nastalo "Hrvatsko revolucionarno bratstvo" koje je također djelovalo i u Italiji. Svima je zajednička samo jedna stvar, svi žele ponovnu uspostavu hrvatske države. Luburić i australski revolucionari se zalažu za oružanu borbu. Cijelo vrijeme u emigraciji postoji i HSS, koji nikada pak nije podržavao Pavelića. Vinko Nikolić vodi "Hrvatsku reviju", glavni emigrantski časopis koji se izdavao u Buenos Airesu, pa zatim u Barceloni. Tu pišu svi emigranti, pa često dolazi do velikih svađa i prigovora na Pavelića, rasne zakone, slijepog poslušništva Nijemcima i Talijanima. Tu se javlja i Dido Kvaternik.

Bruno Bušić stajao je iza otmice aviona kompanije TWA iz 1976.

Drugu ustašku emigraciju i cijelu hrvatsku post - WWII karakterizira rascjepkanost, duboka prožetost UDBA-škim agentima, međusobne svađe, nekoliko glupih otmica aviona koje su nastale iz čistoga jada, jer drukčije nije išlo. Ponekad je UDBA (odnosno SDB ako ćemo stručno) znala bolje stanje u pojedinim organizacijama nego njihove središnjice. Prvo pravo ujedinjenje svih hrvatskih, pa time i ustaških emigrantskih organizacija je provedeno 1974. kada je stvoren "Hrvatsko narodno vijeće" (HNV) na čelu s Matom Meštrovićem, sinom kipara Ivana. U programu se postavlja cilj stvaranja hrvatske države. Legitimitet HNV-a su po hitnom postupku osporili HOP (frakcije Hefer) i HSS (šef Juraj Krnjević).