Tko je važniji – šibenski konobar ili Ivo Brešan 
Rade DRAGOJEVIĆ, Novi list, 17.07.2003.   
 
Kad se hrvatski novinar zadatkom nađe u Srbiji, njegova reportaža iz Beograda uglavnom bude 'našpikana' objekcijama o neprikrivenoj četničkoj ikonografiji na Knez Mihajlovoj ulici. Kad se kakvo domaće novinarsko čeljade zatekne u Bosni, praktički je red da se posjeti ili barem pošteno zgrozi nad mudžahedinskim jedinicama u Bočinji. Kad se pak kakav naš kolega uputi preko Sutle gotovo da i nema izvještaja iz dežele bez primjedbi o tamošnjem omalovažavajućem odnosu prema nekadašnjim sugrađanima iz iste zemlje. U sva tri spomenuta slučaja naš ceh, zapravo, pada na ispitu. Radi isto ono što je nedavno u "Guardianu" demonstrirala Julia Pascal, britanska dramatičarka koja je nekoliko dana gostovala na Šibenskom festivalu djeteta i napisala dnevnik s objekcijama o 'spaljenim selima samo zato da se Srbi nemaju kamo vratiti', o grafitnim slovima 'U' na svakom koraku i neprikrivenom šovinizimu naših konobara – piše s predrasudama.
    Dakako da se u Srbiji i četnikuje, da postoje i pokušaji islamizacije u BiH, da postoji i rasistički ispadi u Sloveniji prema, kako ih zovu, 'južnjacima', kao što i postoje spaljena sela, ustaše i šovinizam u Hrvatskoj. Stvar je samo u malicioznosti onoga koji piše. Želi li se potpiriti opća predrasuda prema Srbima, Bosancima, Slovencima ili Hrvatima, dovoljno je istaknuti samo radikalni diskurs. Stoga smo mi zadnji koji bismo trebali prigovarati engleskoj dramatičarki, budući da se u nas i danas prakticira predrasudno novinarstvo. Tek kad u Srbiji budemo htjeli vidjeti i tamošnju nemalu liberalnu inteligenciju, kad u Sarajevu budemo htjeli ući i u knjižaru 'Bybook', a ne samo u Bočinju, a u Sloveniji budemo razgovarali i s Alešom Debeljakom, a ne samo sa Zmagom Jelinčičem, onda možemo prigovoriti Juliji Pascal zašto u obzir nije uzela antifašističke stavove slavnog Šibenčanina Ive Brešana, a ne samo šoviniziranje šibenskih natkonobara.

Osobno sam se na "zbivanja" u Kriensu povodom utakmice Dinamo - Partizan, htio osvrnuti, na početku, opet, jednim drugim citatom. Ovaj put iz knjige Luisa Bunuela "Moj posljednji uzdah", gdje se stari majstor, opisujući stanje duha u Španjolskoj uoči građanskog rata, laća citiranja vijesti (znači - dupli citat)  iz jednih ljevičarskih novina. Vijest ide otprilike ovako: "Grupa radnika uputila se ulicom tom i tom na zakazani skup, kada su im iz suprotnog pravca naišla dva fratra. Na tu drsku provokaciju (kurzivirao L.Bunuel), radnici su odgovorili brzo i odlučno". Uglavnom, kako piše Bunuel, istukli su fratre.
E sad, ista vrsta "Pavlovljevog efekta", koristi se i u domaćim medijskim i političkim pojašnjavanjima krkavela u Kranju i sada u Kriensu. Naši navijači, uglavnom BBB-i, vidjeli su srpske zastave i čuli srpske pjesme. I što su trebali? Krenuli su u obračun. Tko je kriv - organizator koji ih nije spriječio. Postoji li još neki način da se takva sranja spriječe? Da, odgovaraju naši pametnjakovići, rješenje je da se hrvatski i srpski klubovi ne susreću.  Pa to je da pukneš od smijeha.
To je ona malicioznost, u njezinu značenju verbalne podvale koja se ispostavlja kao bjelodana istina,  kojom se sjajno bavi Dragojević, koji je vjerojatno pisao još dok su pijani huligani u Kriensu još skupljali boce i hrabrost za nastavak naših stoljetnih obračuna. Malicioznost koja se širi poput zaraze i međusobno se pothranjuje. Dok nekom ne ode glava. Ma ni tada se neće ništa promijeniti...