Nijemci su poznati kao praktičan, pragmatičan i nadasve poslovan narod. U gradu Berlinu, ne tako davno podijeljenom između dvaju globalnih blokova, pokazuju i da su puni ideja. Gotovo po cijelom gradu možete kupiti jeftine, a skupe suvenire povezane s dobom hladnoratovske podjele, a od jednog najobičnijeg DDR semafora napravili su čitav jedan brand - sad već i svjetski poznati Ampelmann (čovjek-semafor). Od zaborava su čak sačuvali i cijeli jedan granični prijelaz te vojnu ikonografiju oko njega (Checkpoint Charlie), dok je u samom središtu grada na obali rijeke Spree, odmah s druge strane poznatog Berliner Doma, u centru zbivanja otvoren i muzej posvećen DDR-u.

Ampelmann - semaforski pješak šeširdžija

Pokušavamo zamisliti muzej SFRJ na zagrebačkom Gornjem Gradu. Ne ide, iako takvo što bi zasigurno vrvilo turistima. Sama postavka DDR museuma izazivala je poneke prijepore čak i u samoj Njemačkoj. I tu se moglo naći pravovjernih koji su samu ideju u začetku označavali nepodobnom nostalgijom za režimom i lažnim uljepšavanjem tadašnjeg života. Kako god je bilo živjeti u Istočnoj Njemačkoj, moralo je to imati i svoje dobre i smiješne strane. I one ovdje jesu prikazane, zajedno sa negativnim, kao što su replika ćelije za mnogobrojne neprijatelje režima ili replika sobe za ispitivanje agenta Stasija, zajedno sa svim eksponatima vezanim za sveopće prisluškivanje svih od strane svakoga ... Sve je tu, na uvid prosječnom turistu konzumerističkog doba.

Ulaz u često pretrpanu turističku atrakciju

Oni navikli na muzeje gdje se ništa ne smije dodirnuti, uslikati ili čak preblizu stajati, DDR Museum bit ce potpuno novo iskustvo, jer ovaj muzej zamišljen utemeljen na sasvim drugačijim postavkama. Ukoliko nešto ne dodirnete ili ne pomaknete, primjerice ne sjednete u Honeckerovu stolicu ili državni Volvo, ne upalite Trabanta ili ne zavirite u svaki ormar ili ladicu, ništa niste vidjeli ili doživjeli.

Sam muzej nije toliko velik koliko bi mogli očekivati i u njemu zna biti nesnosna gužva, ali svakako je vrijedan svih šest eura koliko ćete morati izdvojiti za upad. Možete sasvim korisno i zabavno ubiti barem dva sata. Za one s ultramalim budžetom, navodno su neki ulazili i besplatno, i to tako da bi otišli u restoran koji je u istoj zgradi u kojoj i muzej, te onda išli u WC koji  je unutar muzeja. Ne moram ni napominjati da su ti koji su to izveli iz jedne male zemlje u srcu Balkana.

Replika ćelije istočnonjemačkog kazamata

Na ovom mjestu ćemo danas opisati nekoliko, po našem sudu, najzanimljivijih stvari za vidjeti i toplo preporučiti obilazak ovog mjesta ... Shvatite ovaj tekst samo kao mali uvod u ono što muzej pruža ...

U DDR-u koji je u trenutku pada zida imao oko 16 milijuna stanovnika, postojala su samo dva televizijska programa, četiri radio stanice i nekoliko desetaka dnevnih novina i časopisa. Sve što je bilo prikazivano i objavljivano moralo je proći rigoroznu cenzuru. Imalo je to i svojih prednosti. Domaći glazbenici su bili sigurni da ce njihova glazba biti puštana u klubovima i na radio stanicama, bez obzira na (ne)kvalitetu. Nešto slično imamo i danas u Hrvatskoj. Istina kod nas je do skora zabranjena bila samo srbijanska glazba, dok je danas zabranjen samo turbofolk.

Derrick na istočnonjemačkoj televiziji, a lijevo od televizora najveći flashback muzeja - kutija za kazete

Otprilike 60 posto onoga što se puštalo u klubovima, restoranima ili na radiju, moralo biti ili iz DDR-a ili od nekog od prijateljskih socijalističkih susjeda. Ostalih 40 posto mogla je biti glazba iz drugih zemalja, ali samo pod uvjetom da ju je izdala diskografska kuca iz DDR-a, što bi značilo da je i taj dio prošao cenzorske kriterije. Kako bi se sve to poštivalo brinuli su se inspektori i ukoliko kvota nije poštovana, daljnji nastupi su bivali zabranjeni, a ponekima se događalo da im se zabrani glazba kao profesija. Ivo Robić i Ivica Šerfezi su, dakle, ne samo zbog kvalitete svoje glazbe, bili vrlo popularni u Istočnoj Njemačkoj. I tamo su se voditelji kafića i klubova, kao i DJ-i snalazili, pa su puštali samo minut ili dva neke DDR pjesme, kako bi napravili više mjesta za moderniju zapadnjačku glazbu.

Rijetki ulaze u legendu - legendarna gomila Duroplasta

Na samom ulazu u muzej, smješten je jedan od zaštitnih znakova Berlina i istočnonjemačkog komunizma, evergreen prometalo, nama poznato i s naših cesta - Trabant. Od samog Trabanta Nijemci su napravili dobro poznati brand. Po gradu se mogu vidjeti ljudi u kolonama Trabanta, u takozvanim Trabant safarijima. Ti se automobili mogu iznajmiti na svakom ćošku, u svim oblicima, ikad dostupnim verzijama, kabrioleti, karavani ... Evidentno još jedan primjer njemačkog smisla za pretvaranje ama baš svega u turističku atrakciju. Automobil na kojeg je prosječni stanovnik DDR-a morao čekati godinama, i to nakon što bi ga naručio i platio. Stariji među nama vjerojatno su uspjeli u onom sistemu i provozati koji krug ovim automobilom, tako da će Trabant biti puno veća atrakcija za mlađe generacije.

Vožnja muzejskim izloškom kroz tipičnu ulicu komunističkog DDR-a

Svijet automobilske industrije iznjedrio je tisuće i tisuće raznih modela, međutim samo rijetki će ostati zauvijek. Trabant je jedan od takvih, a zapravo je nastao kao istočnonjemački odgovor na još jedan evergreen, VW Bubu, i to naredbom iz samog vrha komunističke partije. Svaki vlasnik Trabanta znao je o svom autu skoro kao i svaki bolji automehaničar, a samo vozilo bilo je ekstremno maženo i paženo. Vlasnici su svaku priliku koristili za gotovo ritualno pranje i poliranje svog ljubimca, ponajviše zbog same činjenice da bi na sljedećeg opet mogli čekati godinama. Inače, Trabant je napravljen od duroplasta, kompaktan je, životan i smiješan. Tko ga ne bi volio? Kao što ćete primijetili u muzeju imate prigodu sjesti u dva automobila - Trabant i Volvo - jedan za raju, a drugi za guzonje, što bi otprilike bio i sukus čitavog socijalističkog sistema DDR-a.

Honeckerova limuzina iz "nesvrstane" Švedske

Dok je, dakle, obična raja čekala 18 godina kako bi se provozala u svom osobnom Trabantu, dotle su partijski visoki funkcioneri, znači državni vrh, uživali u tada jednoj od boljih limuzina svijeta - Volvu 264 TE. Otprilike kako je i onaj Titov Mercedes završio u rukama Brune Langera, tako je i Volvo s gornje fotografije, nakon što je prešao samo desetak tisuća kilometara vozeći Ericha Honeckera (punih 13 godina bio čelnik DDR-a) i ostale dužnosnike, okončao u rukama njemačkog kolekcionara oldtimera, i na kraju u kolovozu prošle godine taj isti Volvo odlazi u DDR muzej.

Državnom vrhu Volvo je ipak bio prihvatljiv odabir (izložak u muzeju)

Neki među vama će se zapitati, zbog čega Volvo? Zar Volvo nije švedska tvornica automobila s mrskog kapitalističkog zapada? Pa i nije. Tih godina Švedska je bila potpuno neutralna, da ne kažemo nesvrstana zemlja, u kojoj je cvala supkultura komuna. Niti u istočnom niti u zapadnom bloku, a samim tim, Honeckerovom logikom, nije spadala među „klasne neprijatelje“, dok je istovremeno pravila sasvim solidne i vrlo pouzdane automobile. Izbor i nije bio toliko težak.

Inače, u samom DDR-u na ulicama se moglo vidjeti i dosta Citroena GSA Pallas, uvezenih u DDR između 1979. i 1982. godine, u takozvanim "kompenzacijskim poslovima“. Tih istih godina, u DDR, a posebno u Istočni Berlin ušlo je i dosta Golfova jedinica, Mazdi, Peugeota i raznih modela Volva. Jedan od razloga tome je želja za većom internacionalnom raznolikošću prometala na berlinskim ulicama.

Obiteljski nudizam kao znak besklasnog društva

Oni među vama, koji se sjećaju filma Lepota poroka, znaju da je nudizam u bivšoj državi bio vrlo raširena pojava, ako ne među domicilnim pučanstvom, a onda sigurno među mnogobrojnim turistima koje smo rado primali i puštali da se po plažama komunističkog Jadrana goli našetavaju. Socijalistički sustav ga ja ne samo tolerirao, već i na mnoge načine promovirao i podržavao. Tko je za to bio zaslužan, Branko Mikulić ili Milka Planinc, ili tko god je tada bio na visokim funkcijama ili promućurni privrednici, manje je važno. Nudizam u SFRJ nije bio pojava koja je izazivala blasfemiju, sigurno ne veću nego što ju jedna gay parada izaziva danas u našoj demokraciji.

Rakija - još jedan neizbježan čimbenik života u DDR-u

Danas ni na zapadu, osim u par zemalja i u istoj toj Njemačkoj, danas ujedinjenoj, nudizam među običnim svijetom i nije toliko raširen. U Sjedinjenim Američkim Državama bi neke stvari koje su u Berlinu i danas normalne, kao na primjer sunčanje bez odjeće usred centra grada, bile kažnjive, da li novčano ili zatvorskom kaznom, ovisi o kojoj je državi riječ. Američki turisti se i dandanas čude kad vide ono malo preostalih javnih nudističkih plaža po Dalmaciji (Istru ovdje nećemo ni spominjati, tamo su i onako u nekim stvarima svijet za sebe), poneki od njih se samo snebivaju, a neki zovu policiju.

Zabava na komunističkim plažama Istočnog mora

Je li nudizam imanentan socijalizmu? Pogledajmo na primjeru DDR-a, a svi oni koji posjete muzej imat će prigode sami se uvjeriti u popularnost nudističkog pokreta u socijalističkom društvu. Čitav jedan kut eksponata, posvećen je upravo tome. Gomila fotografija, kao što je ova donja na kojoj je prikazan goli muškarac koji u vodu pokušava gurnuti dvije gole dame, poneki informativni tekst, rekviziti sa plaže, čak i male plastične figurice u golom zanosu igranja odbojke na plaži Istočnog mora, potpuno.

Samo jedan od deset istočnih Nijemaca bio je apriori protiv nudizma

U DDR-u strani turisti sa Zapada bili su dosta rijetka pojava. Puno brojniji nisu bili ni turisti iz prijateljskih i bratskih socijalističkih zemalja, tako da nudizam nije došao sa i zbog stranih turista. Svejedno, na vrhuncu nudističke istočnonjemačke pomame, samo jedan od deset istočnih Nijemaca bio je apriori protiv nudizma, a njih pet od šest najmanje je jednom u svom životu izložilo svoje golo tijelo pogledima drugih. Popularnost nudizma u DDR-u nije imala toliko veze sa seksualnim slobodama, hipi pokretom ili željom za povratkom korijenima, već puno više sa simboličkim otporom DDR konformizmu. Kako i natpis u DDR muzeju kaže, nudizam je bio znak besklasnog društva i želja da se pokaže jednakost svih pod suncem. Bukvalno. Na koncu, opet ako je vjerovati postavljačima izložbe, čudni su bili oni koji su na plažu dolazili obučeni.

Grupna sesija vršenja velike nužde

Grupno sranje. Tako nekako bi mogli nazvati gornju fotografiju. Kako i natpis u muzeju kaže, djeca u DDR-u bila su tjerana na grupno vršenje velike nužde. Princip je bio takav da su svi morali ostati sjediti dok i posljednji od klinaca ne obavi svoju dužnost. Nostalgičari objašnjavaju ove sesije činjenicom da su u DDR izmjenjive pelene bile nepoznanica, pa se moralo pristupati i ovakvim, očigledno nehumanim, metodama. Profesor Christian Pffeifer, jedan od „vodećih kriminologa Zapada“, ima svoju teoriju o posljedicama ovakvih metoda na današnju istočnonjemačku mladež, posebno onu rođenu sredinom osamdesetih. To je teorija koja kaže da je 25 puta veća mogućnost napada na bilo kakvu različitost, bila ona seksualna, rasna, nacionalna, supkulturna, u današnjoj istočnoj, nego u zapadnoj Njemačkoj, upravo zbog činjenice da se djecu sililo na ovakvo vršenje nužde. Po istoj toj teoriji, sve te sesije grupnog vršenja nužde, citiramo tekst iz muzeja, „potiskivale su individualnost kod istočnih Nijemaca te lomile njihov prirodni i urođeni buntovnički duh“. Psiholozi iz zapadne Njemačke, također imaju teoriju po kojoj prerano prisilno odvikavanje djeteta od pelena sigurno vodi poremećajima ponašanja u kasnijoj dobi. Ukratko, oni koji su kao klinci živjeli u grupnom sranju, kao odrasli su morali postati nacisti. Vama ostavljam da procijenite tko tu vise kaki, da ne kažemo sere.

Nezaobilazni pioniri

Kako vidimo na gornjoj slici, pioniri su postojali i u DDR-u. Osnovno školovanje trajalo je deset godina, a nakon toga je slijedilo obvezno izučavanje zanata. Veoma rijetki su nastavljali srednjoškolsko obrazovanje kao pripremu za fakultet. U „omladince“ (FDJ iliti Slobodnu Njemačku omladinu) su se primali sa 14 godina. Članstvo u FDJ bilo je na dobrovoljnoj bazi. Toliko dobrovoljnoj da su se oni koji se ne bi upisali u FDJ, samo u ludilu mogli upisali na fakultet. Samo deset posto mladih moglo je upisati fakultet. Šanse su se povećavale sa što većim angažmanom u FDJ, produženim boravkom u vojsci ili isticanjem na satima marksizma ...

Po mnogočemu se Istočna Njemačka ugledala na prijateljski SSSR. Postojala je i direktna telefonska linija između Ericha Honeckera i njegovog sovjetskog kolege Leonida Brežnjeva. Veza između ovog dvojca navodno se nije mogla prisluškivati.

Oni koji bi se upisali na fakultet, obično bi studirali u razredima od 25 studenata, znaci bez javnih anonimnih seminara. Svakog ljeta oni bi bili obavezani da šest tjedana provedu na „dobrovoljnom“ fizičkom radu, nešto slično našim Omladinskim radnim akcijama. Završen fakultet uglavnom nije značio i bolje plaćeno zaposlenje. Upravo suprotno, u DDR su u velikoj većini slučajeva bolje bili plaćeni građevinski radnici nego oni koji su se opredijelili za neka intelektualna zanimanja.

Ulaz u repliku ćelije

Replika ćelije u istočnonjemačkom zatvoru, gdje su završavali nepodobni, ali i svi oni koji su se drznuli udariti na sistem bilo kakvim kriminalom. Naravno, od toga su bili djelomično izuzeti ljudi iz vrha partije. Oni koji su neko vrijeme proveli na ovakvom mjestu, danas će reći kako istočnonjemačke ćelije nisu nimalo ugodno mjesto.

Bezlični agent zloglasnog Stasija

U muzeju, među ostalim, možete doživjeti i ispitivanje od strane agenta Stasija, poznate i iznimno rigorozne tajne policije koja je djelovala pod okriljem Ministarstva za državnu sigurnost. U tu je svrhu postavljena replika prave sobe za ispitivanje. I ovo je mjesto donekle interaktivno, kao uostalom i sve drugo u ovom muzeju. Sjednete na stolicu, ispred vas je maketa bezličnog agenta, stavite laktove na zvučnike smještene u stolu ispred vas, dlanove na uši, i slušate ispitivanje, istina na njemačkom jeziku, što onima koji nedovoljno poznaju taj jezik, pojačava dojam zastrašujućeg iskustva. Pogotovo znamo li da s agentima Stasija nije bilo šale.

Imate priliku čuti kako je izgledalo rešetanje

Oni među vama rođeni sedamdesetih i ranije, neće biti toliko iznenađeni izgledom replike prosječnog dnevnog boravka, kuhinje i kupatila socijalističke Njemačke. Improviziralo se na svakom koraku i u svakom kutu životnog prostora. Pokušavalo se na razne načine stanovima i kućama dati doza osobnost i različitost. Ništa što već niste vidjeli u sobama svoga djetinjstva i mladosti. Nama je ipak najveći flashback bilo već spomenuto spremište za kazete koje se moglo okretati, a moglo ga se i nadograđivati na katove.

Izgled dnevnog boravka stanova u DDR-u

Wc i kupaone većinom su izgledali isto, a školjke i kade kao da su sve uvezene iz Metal Emajla, haj kvoliti. Ne znam kako su izgledali stanovi na zapadu u to vrijeme, ali sumnjam da su postojale ogromne razlike. Cvjetne tapete su tada jednostavno bile u modi. Bio u pitanju kapitalizam ili socijalizam.

WC neodoljivo podsjeća na one iz doba SFRJ

Dakle, da zaključimo, ukoliko se nađete u Berlinu, jedna od stvari koju ne bi bilo loše vidjeti je upravo Muzej Njemačke demokratske republike, a ovaj tekst, da ponovimo, shvatite samo kao mali uvod u ono što muzej pruža ...

FOTO: Lupiga.Com