Lupigin sugovornik - Daniel Rafaelić

LUPIGA: Za početak, upoznaj nas s planom i programom? Što ćemo sve moći vidjeti u programu „Nikad viđeni filmovi iz tajnih arhiva“?

DANIEL RAFAELIĆ: Program sam sastavio kao seriju najvažnijih propagandnih filmova koji se na ovaj ili onaj način tiču našeg prostora. Otvaramo s uvodnim predavanjem koje zapravo filmsku propagandu kao takvu stavlja u širi kontekst. Prelazimo, zatim, na naše područje, regiju bivše Jugoslavije i pratimo kako filmske propagandne silnice pucaju na tu području. Završit ćemo s filmskom propagandnom iz vremena Domovinskog rata, ali i predizbornih političkih spotova. U tjednima koji slijede izmjenjivat će se serija predavanja, u sklopu kojih će biti moguće vidjeti većinu filmske produkcije iz vremena NDH, s prikazivanjem cjelovečernjih filmova. Tu treba istaći nacistički dugometražni dokumentarac iz 1941. godine Rat na Balkanu/Smrt Jugoslavije, zatim američki film iz 1942. godine The Chetniks i sovjetski U planinama Jugoslavije. Ako dodamo da su u tim filmovima glavni filmski likovi Draža Mihailović i Ante Pavelić, mislim da ih ne treba dodatno reklamirati.

Što oni zapravo veličaju? Tragične likove koji su narod doveli na rub uništenja

LUPIGA: S obzirom, dakle, da će se tu pojavljivati i neki likovi iz neslavne hrvatske prošlosti, čija uloga dobrom dijelu Hrvata još uvijek nije najjasnija, možemo li očekivati da će na Hypo centar, među ostalim, „navaliti“ i fašistički simpatizeri?

DANIEL RAFAELIĆ: Nikada neću shvatiti zašto netko i dalje, 2011. godine, insistira na tome da je simpatizer fašizma. Što on zapravo veliča? Ideju militarizma koja se pokazala promašenom? Ideju rasne isključivosti koja je suprotna svakom civiliziranom društvu? Tragične povijesne likove koji su zaslijepljeni ideologijom doveli vlastiti narod na rub uništenja? Dakle, ako takvi ljudi i dođu u četvrtak u Hypo centar, bit će mi drago da im se neke stvari razjasne. Mislim da im to u njihovim životima nije imao tko objasniti. Pritom upozoravam da je najteže suočiti se s vlastitim zabludama. U svakom slučaju, filmski ciklus nije zamišljen kao okupljanje fašističkih simpatizera već okupljanje zainteresirane javnosti koja nije imala priliku vidjeti te filmske materijale. A neki od njih su zaista osjetljive prirode.

Od danas u Hypo centru

LUPIGA: Kako se ovaj opus, koji je zapravo najvećim dijelom u službi propagande, može usporediti s tadašnjim uratcima iz matice Njemačke koja pak nije nimala zaostajala za američkim kolegama?

DANIEL RAFAELIĆ: Ja taj endehaški filmski opus volim zvati provincijski propagandni odjek njemačke filmske industrije. Uzori su više nego jasni – šablone gotovo detaljno kopirane, ideologija objeručke prihvaćena. Samo je Oktavijan Miletić uspio odbaciti sve to i ipak profesionalno djelovati. Kada znamo da su njegovi filmovi posebno interesirali dr. Josepha Goebbelsa, a Miletić je unatoč tome radio svoje kultur-filmove bez ideoloških, rasnih ili bilo kakvih drugih okova i pritisaka, onda je to ono što pokazuje da nisu baš svi u Zagrebu tog vremena bili propagandno inficirani.

Smijehu neće biti kraja

LUPIGA: Filmovi su to o kojima se priča, stvaraju se velika očekivanja, a ustvari su ih vrlo rijetki pogledali. Moglo bi se dogoditi da neki ostanu razočarani nakon što se prikaže program?

DANIEL RAFAELIĆ: Ako će ljudi te filmove pogledati onakve kakvi zaista jesu, mislim da smijehu neće biti kraja. Filmska propaganda tog vremena do te je mjere danas anakronistička, da ne ostaje ništa drugo nego se smijati. Konačno, uzmite na primjer film The Chetniks. To je ratni film sniman u stilu vesterna. Glavni lik, Draža Mihailović, poput Johna Waynea kasnije na filmu, neustrašivo se bori protiv okupatora svoje zemlje i ne dopušta da mu osobni osjećaji budu prepreka u borbi. Nije li to, zapravo, beskrajno zabavno? Vjerujem da danas zaista ne postoji osoba koja ovakvu filmsku propagandu može shvatiti ozbiljno. Što se tiče filmova iz NDH, oni su tek manjim dijelom antisrpski, antisemitski i isključivi. Velika većina je tek pokušaj stvaranja organizirane kinematografije u najgorim zamislivim uvjetima. No, da je i samo jedan anti- film snimljen u NDH, to je krimen koji nije moguće sakriti.

Rafaelić na Zagreb Film Festivalu

LUPIGA: Što je sve od toga prikazivano za vrijeme rata u Pavelićevim putujućim kinima, kojima se obilazilo sela po unutrašnjosti Hrvatske?

DANIEL RAFAELIĆ: Ako govorimo o filmovima iz NDH, to su najprije filmski žurnali, koji su u ono doba zamjenjivali vijesti koje danas gledamo na televiziji. Bili su najučinkovitiji širitelj propagandnih ideja režima. S druge strane putujuća kina prikazivala su i dugometražne igrane filmove. Njemačke ponajviše. I sada zamislite tipičnog hrvatskog seljaka koji nikad u životu nije išao u kino – ili uopće vidio film (imajte na umu da je to vrijeme kad televizija još ne postoji) i prvo što vidi je, primjerice, njemački antibritanski film Ohm Krüger. Vjerojatno, oduševljen novitetom, zaključuje kako su filmovi kao pojava sjajni, ali ne može shvatiti perfidnost koja mu se kroz film servira.

Propaganda je ostala ista, što znači da se ljudi do danas nisu promijenili

LUPIGA: Koliko je takva propagandna mašinerija servirana kroz inače vrlo zavodljivi filmski medij, mogla djelovati na svijest tadašnjih gledatelja, imajući na umu mnogo sofisticiraniju propagandu koju smo na svim zaraćenim stranama gledali u zadnjem ratu?

DANIEL RAFAELIĆ: Utjecaj je bio golem jer ljudi tog vremena obožavaju ići u kino. Kino je vrlo važan element i socijalne kohezije tog vremena. Većina stanovnika tadašnjih okupiranih zemalja (ili satelita III. Reicha) doslovno hrle u kina. A ako je to činjenica, sve drugo je jednostavnije za razumjeti. Što se tiče nedavnog rata, ono što zapanjuje jest činjenica da je filmska propaganda ostala ista, doslovno. Isti način prezentiranja neprijatelja, isti način pozivanja u rat i tako dalje. To pokazuje da se i ljudi, kao krajnji korisnici te i takve propagande nisu baš puno promijenili.

Vrijeme je pokazalo što znači kad ono pojede te filmove

LUPIGA: Koja je propaganda, po tvom sudu, najbolje upakirana u film, što se tiče programa koji ćemo vidjeti?

DANIEL RAFAELIĆ: Svaki film ima svoju zanimljivost, ali ako zamišljam reakcije publike, onda su to svakako The Chetniks te U planinama Jugoslavije. U oba filma je rečeno zaista sve što se trebalo reći. Sve što je tadašnja politika nalagala. No, vrijeme je pokazalo što znači kad ono pojede te filmove.

LUPIGA: Kako je došlo do same ideje, a potom i realizacije ovog projekta?

DANIEL RAFAELIĆ: Nakon niza otkrića po svjetskim arhivima, shvatio sam da to nije dovoljno. Ako sustavno ne proradim i na prezentaciji tog materijala javnosti, moja misija zapravo nema mnogo smisla. Ako pronađene filmove vidim ja i još troje ljudi – što smo napravili? Ovako smatram da je i moja društvena odgovornost to pokazati. Ne samo filmove koje sam otkrio, nego i filmove za koje se zna – ali se, recimo to tako, ne zna što da se s njima radi. Tu negdje upada Tvornica Deluxe i genijalni Darko Putak koji mi nakon nekoliko uspješnih suradnji u prošlosti nudi priliku. I eto – proizvod je vani.

Propušteno sa Zagreb Film Festivala

LUPIGA: Nešto od propagande po tvom izboru smo imali priliku vidjeti na Zagreb Film Festivalu, hoće li publika taj program imati prilike ponovno pogledati, pogotovo jer je interes na festivalu višestruko premašivao kapacitet dvorane?

DANIEL RAFAELIĆ: Da, da. Sve sa ZFF-a biti će uključeno i ovdje samo što nam ovdje kapacitet dvorane, ali i vrijeme dozvoljava mnogo više. To je tada bio najbolji pokazatelj koliko su Boris T. Matić i ZFF otvoreni za ideje za koje znaju da su zanimljive i društveno vrlo važne. Mnogo ljudi me doslovno preklinjalo da im dam neke filmove, jer nisu mogli ući na pretrpanu kinodvoranu na festivalu. Zato, rekao sam im, neka dođu od četvrtka u Hypo centar.

Arhivska građa - upregnuta komunistička propagandna mašinerija

LUPIGA: Već godinama si zakopan u filmske arhive. Ima li naznaka nekim novim otkrićima?

DANIEL RAFAELIĆ: Otkrića se ne mogu predviđati. Ja bih volio da mogu … Ali, ipak, odgovor je pozitivan - na tragu sam filmu Angelo Misterij Zmajgrada, Franje Ledića iz 1919. godine. Samo par sekundi tog filma je sačuvano. Ja osjećam da mi je tu vrlo, vrlo blizu. Prikazivao se svojevremeno po njemačkim kinima s određenim uspjehom tako da još malo obilaženja njemačkih arhiva ... i bit će tu, nadam se.

LUPIGA: Zna li se uopće koliko filmske građe imamo, a zapravo nemamo, odnosno koliko je materijala zagubljeno?

DANIEL RAFAELIĆ: Ako znate da je od čitave svjetske filmske produkcije snimljene do 1950. godine izgubljeno čak 50 posto, da od hrvatskih najranijih igranih filmova (snimljenih između 1917. i 1925.) nije sačuvano ništa – onda znate i da imamo veliki problem. Ipak, ako je Saša Erdeljanović uspio u Beču pronaći najstariji srpski igrani film Karađorđe iz 1911. godine, zašto bi mi bili manje uspješni?

Osjećaj "intelektualnog orgazma"

LUPIGA: Kakav je to uopće osjećaj kada negdje u prašnjavoj arhivi shvatiš da si našao pravu stvar?

DANIEL RAFAELIĆ: Sjećam se kad sam tragao za Agramom Oktavijana Miletića. Nakon tri godine kopanja po novinama i arhivskim materijalima, napokon sam mu 2008. godine ušao u trag. Kad sam shvatio da je najprije odnesen iz porušenog Berlina u Moskvu 1945. godine, da je nakon 45 godina dislociranja u SSSR  možda zaveden pod krivim imenom, kad sam shvatio koje je to krivo ime, kad sam mu utvrdio lokaciju u Njemačkoj, doslovno sam počeo vikati od sreće. Bilo je to u Berlinu, u Filmarchivu. Sjećam se da me je u knjižnici jedna Tajlanđanka pokušala utišati, jer je tamo učila za ispit, a ja sam joj, baš kao pravi Balkanac, doslovno rekao da odjebe, jer ne shvaća što se upravo dogodilo. Ipak morao sam čekati do drugog jutra da vidim kopiju filma. Te je iste večeri Madonna imala berlinski koncert. Od početka koncerta do kraja gledanja filma na montažnom stolu drugo jutro, bio sam doslovno u transu. Intelektualni orgazam – tako bi opisao taj osjećaj.

Rečeno mu je „Imaš sve na raspolaganju, samo se vrati s rezultatom!“ i vratio se

LUPIGA: Dugo vremena proveo si u Kinoteci, odakle si otišao tvrdeći da tamo nemaš dovoljno autonomije. Što se danas događa oko Kinoteke i hoće li se njen status doskora regulirati?

DANIEL RAFAELIĆ: Ja sam u odnosu prema Kinoteci bio ono što je Kinoteka prema Hrvatski državni arhiv – svi smo bili u odnosu zlatnog reza! (smijeh, op. a.)  Kinoteka će zasigurno uskoro napustiti željezni zagrljaj Hrvatskog državnog arhiva, zagrljaj koji ju već godinama guši u samostalnom radu, što HDA ne priznaje tretirajući Kinoteku kao obični odjel. To je svima jasno, samo je pitanje vremena kada će se to dogoditi. Ipak moram spomenuti da je današnji ravnatelj HDA dr. Stjepan Čosić svojevremeno odigrao veliku ulogu u omogućavanju mog istraživanja, kao i osiguranju sredstava za ta istraživanja. Sjećam se, kad sam 2003. godine krenuo u Beč u potragu za Miletićevim Kroatisches Bauernleben, da mi je dr. Čosić rekao: „Imaš sve na raspolaganju – i putne troškove i dnevnice i hotele ... samo se vrati s rezultatom!“. Pronašao sam, srećom, film i krenuo kopati dalje. HDA je time dobio veliki PR u Njemačkoj, jer se radilo o filmu koji je Miletić snimio za Nijemce, tako da kad sam krenuo tragati po Njemačkoj, pozivanje na HDA mi je otvaralo mnoga vrata. S druge strane otpori protiv mojih uspjeha krenuli su i iz same institucije čime je situacija postala suluda. Nažalost, priroda i arhivskog posla često se kosila s onom filmsko-istraživačkom, tako da sam otišao. Ali samo na slobodno tržište!

Lupiga.Com

FOTO: Lupiga.Com / ZFF