Naime, direktor TV Reicha iliti službeno Televizije Velike Njemačke, Eugen Hadamovsky revoluciju je započeo u ožujku 1935. godine te je program ta postaja prikazivala sve do rujna 1944. godine kada je posljednja emisija zatitrala na malim ekranima Velike Njemačke TV.

Nedavno je otkriveno 260 sati programa

Dugo vremena vladalo je mišljenje kako je tek vrlo mali dio tog programa preživio do današnjih dana, no Spiegel TV prokopao je arhiv i došao do 260 sati programa koji je ležao u prašini od pada Trećeg Reicha. Među zanimljivim materijalima mogu se naći prilozi s konvencije Naci partije u Nürnbergu kao i posjet Benita Mussolinija Adolfu Hitleru te snimke s Olimpijade održane '36 u Berlinu. Osim velikih događaja njemačka televizija zabilježila je i intervjue s arhitektom Albertom Speerom ili Robertom Leyem, glavnim čovjekom Njemačkog radničkog fronta i istaknutim nacistom.

Prve godine je u Njemačkoj bilo samo par tisuća TV prijamnika

Isprva je VNTV prikazivala tek par sati programa svaka tri dana, a kvaliteta slike bila je poprilično loša. Kada se prvi puta pojavio na TV ekranu ozloglašeni Joseph Goebels, ministar propagande, nije bio oduševljen, a sama televizija nije uživala veliki ugled u vrhu stranke. No, oko tisuću vlasnika TV prijemnika u Trećem Reichu, koliko ih je tih prvih godina bilo, uglavnom visokih stranačkih dužnosnika i zaposlenika pošte (koja je, zajedno s radijem, bila zadužena za novu igračku) moglo je pratiti programe što su se uglavnom sastojali od zabavnih emisija poput kabarea ili preteče Golog kuhara i Ane Ugarković.

Vrhovnik nacističke propagande, Joseph Goebbels, prčka po prijemniku

Iako je programom dominirao propagandni materijal, gledateljstvo nije pretjerano marilo za nacističke skupove i slične manifestacije, a gledanost je rasla kada su se prikazivali sportski događaji poput boksa ili Olimpijskih igara. Već je Olimpijadu oko 160.000 Nijemaca gledalo na malim ekranima. S početkom rata djelatnici televizije ozbiljno su se uplašili za svoja radna mjesta obzirom da njihova igračka nije uživala veliki ugled, a ni na koji način se nisu mogli uvrstiti u djelatnost vrijednu za ratne napore. No, ubrzo su se reorganizirali te počeli proizvoditi veću količinu zabavnog materijala koji se prikazivao vojnicima zbog čega je Wermacht neobično zavolio TV.

Po osvajanju Pariza, Nijemci su i tamo osnovali televizijsku postaju

Nakon okupacije Pariza osim studija u Berlinu otvoren je i jedan u Parizu te je TV postala snažno oružje kojim su se ratom traumatizirani vojnici prepuštali razbibrizi. Iako je tek mali broj ljudi posjedovao TV prijemnik, signal je slan u TV dvorane, najčešće u pošte i na druga javna mjesta, nešto kao što se danas šalje u birtije. Tijekom rata sve ih je više bilo u vojarnama i bolnicama, a prema nekim podacima ukupno ih je postojalo oko 130 tisuća diljem Njemačke i gotovo sav je program išao u živo. Na kraju, pozivamo vas da pogledate izvrstan dokumentarac „Televizija pod svastikom“.

Lupiga.Com