Fašizam, ksenofobija, homofobija i hipernacionalistički stav koji zagovara  prirodna prava većinskog naroda spram nacionalnih manjina  – svjetonazorske su “vrijednosti” dobroga dijela hrvatske omladine, kaže nedavna GONG-ova anketa provedena na temu političke pismenosti među maturantima, od kojih je većina punoljetna, dakle – za glasanje spremna.

Iako se zabrinuti dio kulturne javnosti pita kako je to moguće, kao i dosada neće biti nikakvih inicijativa usmjerenih na otkrivanje srži problema i detektiranje njegova uzroka, a dijagnoza će ostati. Povremeno medijsko bavljenje temom stanja u hrvatskoj prosvjeti uglavnom je svedeno na senzacionalističku i površnu obradu tek motivskih jedinica: nasilja u školama i loših uvjeta rada. Na primjeru slučaja pobune na Filozofskom fakultetu 2009. g. društvo – među njima i dobar dio tzv. intelektualne elite –  jasno je pokazao nerazumijevanje spram mladih i njihovih pravedno artikuliranih zahtjeva.

Hrvatsko slovo u zbornicama

Kao srednjoškolskoj profesorici, duboko uronjenoj u otužnu praksu hrvatskog školstva, meni je posve jasna patologija slučaja, kao i mnogim frustriranim kolegama koji se nikada nisu uspjeli izgraditi u poželjan arhetip državotvornoga, ograničenog poluinteligenta koji “zagovara” političke umjesto humanističkih vrijednosti. Autsajderima, kojima prosvjećivanje mladih ne znači falsificiranje povijesti – posve je jasno: odgovornost leži u svim segmentim jalovoga, polariziranoga i neprosvijećenog društva čija problematika pada upravo na pleća onih koji misle drukčije – jer misle, a dobar dio odgovornosti snosi upravo prosvjeta.

Hrvatske zbornice u 90-ima su bile pretplaćene na Hrvatsko slovo; svakom tko je barem jednom u rukama imao ove opskurne, fašistoidne novine za kulturu ne treba objašnjavati njihov sadržaj. No isti se suvereno prelijevao u predavački školski diskurs, a katastrofalno koncipirani udžbenici tih godina  – situacija se počela poboljšavati tek poslije 2000. -  išli su tome na ruku.

Evo nekih bisera iz tog vremena: Fran Galović 1914. u Mačvi pao od srpske ruke, Mile Budak, ugledni hrvatski pisac. NDH kao višestoljetna, pravednička težnja hrvatskoga naroda za samostalnošću, Bleiburg kao “dokaz” zločinačke Titove vlasti iz čega treba iščitavati njezin karakter narednih 45 godina. Omražena ćirilica, uzgred spomenuta, iako dijelom srednjovjekovne baštine hrvatske i južnoslavenske pismenosti, zvana hrvatska…

Naravno, sve je bilo i još uvijek je začinjeno pričom o cijelopovijesnoj ugroženosti Hrvata i hrvatskom martirstvu… Nabrojani obrazovni ekscesi tek su djelić klime koja je vladala 90-ih, a nastavnici koji se nisu pridržavali nepisanih ili, kao što vidimo, napisanih političkih stavova, na neki su način bili osuđeni na rad u poluilegali i prozivani kao sumnjiva lica od strane instaliranih ravnatelja.

Škorom protiv Ede

Šovenski nastrojen kadar nerijetko se u učionicama dokazivao na učenicima nevećinske nacionalnosti prozivajući ih zbog zločinačke prošlosti njihova naroda, što su mi povjeravala djeca, od 1997. g. otkad radim. Pitam se: tko će iskupiti njihovo poniženje?! Dodamo li ovome “brigu” Rimokatoličke crkve čije se djelovanje kod nas zbog mnogočega ne doima kozmopolitskim, a još manje moralnim, uvođenje vjeronauka u škole i notorne gluposti u koje su vjeroučitelji i svećenici tih godina, a dobrim dijelom i danas, uvjeravali djecu, otprilike dobijemo poraznu statistiku mladih, dobro odgojenih Hrvata iz GONG-ove ankete:
“Čak 64,3 posto srednjoškolaca potpuno se ili dijelom slaže s time da bi homoseksualnim osobama trebalo zabraniti javno nastupanje, 45,9 posto srednjoškolaca smatra da je homoseksualnost neka vrsta bolesti. Nešto više od dvije petine anketiranih slaže se potpuno ili djelomično s tvrdnjom da bi Hrvati u Hrvatskoj trebali imati veća prava od pripadnika drugih naroda, a otprilike isto toliko slaže se s time da treba zaustaviti svaki pokušaj progona hrvatskih vojnika zbog eventualnih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata. Tek 27 posto smatra da je NDH bila fašistička tvorevina.”

Kada bismo istom anketom propitali stavove njihovih predavača, onih koji prosvjećuju, možda bi rezultati bili još porazniji, a oni koji tako ne misle, još će dugo, možda i zauvijek, biti etiketirani kao liberali, ateisti, komunjare, alternativci itd.

Odlazak na jednu ekskurziju u inozemstvo; srednjoškolci su u autobusu slušali Edu Maajku, pjesmu “Jebo vladu”, koja je “vulgarnošću” šokirala njihove profesorice pa su im naredile da izvade taj CD i zatim su stavile svoj izbor  –  Miroslava Škoru, cupkajući na blažene zvuke slavonskog poete, proslavljenog izjavom kako nema veze što je obnovljen Stari most u Mostaru, “srušit ćemo mi njega opet”.

Tupilo u zjenicama

Uputila sam komentar kolegicama je li bolji lik i djelo fašista od mladog repera buntovnika? Odgovora nije bilo, tek podcjenjivačko, malograđansko tupilo u zjenicama prosvjetiteljica na čijim su se prsima zibali zlatni križići. Kako, dakle, liječiti bolesno tkivo društva ako se bolest ne razumije ili svjesno poriče počevši od tzv. obrazovanih, od društveno-političke elite? Kako privoliti ozbiljne i odgovorne intelektualce da rade u školama za 5000 kuna, jer se jedino takvima može povjeriti i odgoj i obrazovanje koje će pravovremeno korigirati opasne predrasude stečene u porodici ili pod malignim društvenim utjecajima? Usput tek možemo zaključiti, uime svih nas s obaju polova, da nas je nekako na pola puta između Edinoga pjesničkog pokliča  ”Jebo vladu” i Sanaderova “Idemo dalje” sustiglo prokletstvo koje stane u tri Štulićeve riječi: Ravno do dna. Objasnite djeci zašto.

Mira Bićanić (www.novossti.com)

Lupiga.Com