Troškovnik laži 

Trebala su proći samo dva-tri mjeseca da Vlada sama raskrinka vlastite obmane. U državnom proračunu za sljedeću godinu, naime, za referendum o pristupanju Europskoj Uniji predviđeno je pedeset milijuna kuna, dok je rebalansom budžeta u kolovozu ove godine za referendum o izmjenama Zakona o radu – koji se, prema odluci Ustavnog suda, neće održati – bilo rezervirano čak 170 milijuna kuna. Kako je moguće da se dva građanska izjašnjavanja, koja se odvijaju u skladu s istim zakonom, toliko razlikuju u troškovima? Vladine glavešine neuvjerljivo izgovaraju objašnjenja i pozivaju se na nepostojeće razlike u dvama referendumima, a zapravo odbijaju priznati očiglednu istinu: troškovi sindikalnog referenduma smišljeno su preuveličani da bi se sindikate moglo optuživati zbog inzistiranja na bespotrebnom razbacivanju državnog novca u uvjetima ekonomske krize.
    Tako se ispostavlja da ova Vlada nije nesposobna samo za vođenje zemlje, nego nije sposobna ni lagati, a da samu sebe ne uhvati u laži. Sreća da se Jadranka Kosor ili Ivan Šuker nisu prijavili na tradicionalno natjecanje u laganju koje se ovih dana zbilo na Blidinju u Bosni i Hercegovini, jer njihove izmišljotine o cijeni ovog i onog referenduma ne bi bile ni do koljena lažnim storijama hercegovačkih seljaka, storijama koje su barem maštovite i duhovite. 

Napredna omladina

    
Istraživanje GONG-a među srednjoškolcima rezultiralo je zastrašujućim saznanjima. Srednjoškolci su nam, uglavnom, politički nepismeni i više-manje neupućeni u politička zbivanja i odnose, ali to je manji problem od njihovih društvenih stavova i vrijednosnog sustava. Više od dvije petine anketiranih – a uzorak od 999 srednjoškolaca vrlo je relevantan – smatra da bi Hrvati u Hrvatskoj trebali imati veća prava od drugih. Gotovo 65 posto njih misli da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javno istupanje, jer svojim stavovima truju mlade. Četrdeset i šest posto homoseksualnost smatra bolešću, 27 posto ne doživljava NDH fašističkom tvorevinom, a 45 posto ništa ne misli o NDH. Četvrtina ispitanika složila bi se s osnivanjem posebnog državnog tijela koje bi pazilo da se u medijima ne objavljuju tekstovi neusklađeni s državnim interesima... 
 Narod koji ima ovakvu omladinu ne treba se bojati za svoju budućnost, jer mu je budućnost sasvim izvjesna: homofobija, zatucanost, ksenofobija, nasilje, izoliranost, isključenost iz društvenog života. Ovakvo razmišljanje mladih ljudi, naravno, nije nimalo iznenađujuće kad se zna koliko je truda i novca uložila ova zemlja u odgoj naraštaja kojima najbolje ide mržnja i ignorancija. 

Naknadno suosjećanje     

Mediji su odlučili dolično popratiti devetnaestu godišnjicu pada Vukovara, pa drage čitaoce i još draže gledatelje časte prigodnim naljepnicama, posterima, posebnim prilozima, dokumentarnim filmovima, potresnim ispovijedima... I neka. Ali među medijima koji danas pozivaju da se Vukovar nikad ne zaboravi udobno su se smjestili i oni kojima taj grad i njegovi stanovnici nisu bili na pameti prije devetnaest godina kad je Vukovar izdisao: tada su vodili računa o državnoj politici i o obrani integriteta Franje Tuđmana, dok su istinu i ljudske sudbine sklonili u drugi, treći ili četvrti plan. 
Oni što su služili bezdušnoj politici sad su postali senzibilni za patnje i herojstvo običnih ljudi, pa patetično lamentiraju nad vukovarskom epopejom. Oni što su cenzurirali izvještaje Siniše Glavaševića danas ne umiju izustiti ništa o Vukovaru bez da usta ne napune Glavaševićevim imenom i njegovim hrabrim izvještavanjem iz opkoljenog grada. O vlastitom kukavičluku i sluganstvu ne govore. Oni koji su od Franje Tuđmana uporno pravili našeg jedinog narodnog heroja, sad otkrivaju junaštvo prešućenih ljudi o čijim se djelima saznavalo usmenom predajom. Sjećanje na Vukovar danas skoro da i ne služi ničemu drugom doli ispiranju nečiste savjesti onih koji nisu vidjeli ništa problematično u tome što je Hrvatska jedan grad i njegove ljude ostavila na nemilost zločinačkim akcijama srpske vojske.

Ivica Đikić (Novi list)