Koplja povjesničara još uvijek se lome. Tko je odgovoran za postojanje, Golog otoka, netipičnog kazamata kojeg su okusili mnogi politički protivnici bivšeg režima. I ne samo oni. Neki prvoborci tvrde kako je ideja potekla od Miroslava Krleže, iako je u javnosti općeprihvaćeno da je za Goli ipak kriv znameniti kipar August Augustinčić koji je, u vrijeme žestokih nadmudrivanja između SSSR-a i Jugoslavije, navodno Josipu Brozu Titu sugerirao kako je taj jadranski otok, gotovo potpuno lišen bilo kakve vegetacije, pravo mjesto gdje bi se „sklonilo“ pristalice Informbiroa i „omogućilo“ im se da se bave starim zanatom kao što je tucanje kamena. Legenda kaže da je u potrazi za dobrim materijalom za svoja kiparska veledjela, Augustinčić, obilazeći hrvatske otoke upoznao i Goli otok.

Goli otok s mora

S njim je, neki su se kasnije kleli, bio i izvjesni Stevo Krajačić, Udbin pouzdanik pa se njemu upalio „kliker“. Sa satova povijesti poznato vam je da je tamo negdje krajem četrdesetih godina prošlog stoljeća (točnije, 28. lipnja 1948. godine) nastala zanimljiva rezolucija  Informbiroa, odnosno Kominforma, savjetodavnog „organa“ tek nastalih komunistički država – SSSR-a, Poljske, Mađarske i Jugoslavije, ali i komunističkih partija kapitalističkih sila Italije i Francuske. Ta je rezolucija bila u potpunosti usmjerena protiv Jugoslavije i njenog tadašnjeg vodstva, a rezultat je ranijih napetosti na relaciji Josif Visarionovič Staljin – Josip Broz Tito. Rezolucija je pokrenula podjelu među jugoslavenskim komunistima, i to na Staljiniste i na Partijce odnosno Titoiste. 

Dakako, pobijedila je titoistička struja, a u to vrijeme da bi završili iza rešetaka bila je dovoljna sumnja kakvog bitnog člana Partije ili čak i običnog građanina da ste vi osoba koja simpatizira Staljina ili ste, ne daj Bože, njemu skloni. Nepovoljno se gledalo čak i na krvne veze s „majčicom Rusijom“, a sumnjivi su bili i svi „ruski“ studenti, čiji broj među ondašnjom inteligencijom nije bio zanemariv. Jasno, u tim je okolnostima došlo do enormnog porasta onih koje je valjalo odmaknuti od naroda i zaključati iza brave. Kapaciteti postojećih zatvora bili su premašeni pa je trebalo naći novu lokaciju.

Pogled iz zraka na "pronađenu lokaciju"

Iako je postojala i rigidna opcija da se neposlušnika riješi likvidacijom, s obzirom da se radi o prekaljenim borcima koji bi pušteni na nekom otoku daleko od civilizacije mogli napraviti koješta lošega, ipak je „pobijedio“ Goli otok. Taj je otok zadovoljavao sve potrebne kriterije – izoliranost, tajnost i mala mogućnost bijega. Naime, najbliže mjesto na koje se moglo pobjeći je otok Rab, a do njega bi dobrom plivaču trebalo otprilike četiri sata plivanja uz iznimno neugodne morske struje. Veličina samog otoka je, inače, 4,7 kvadratnih kilometara, što je otprilike veličina Vatikana.

Već godinu dana nakon rezolucije Informbiroa, u lipnju 1949. godine na Goli su počeli pristizati prvi zatvorenici. Najčešće ih se iz Beograda i Zagreba dovozilo vlakovima do Bakra, gdje su iskrcavani na brodove kojima su stizali na svoje novo prebivalište. Isprva dovedeni nisu ni znali gdje se nalaze, a ni o čemu nisu obavještavane ni njihove obitelji. Toga će se uz težak uzdah prisjetiti i Vladimir Bobinac, koji je preživio Goli Otok i za ovaj put se prometnuo u našeg vodiča po otoku. U zloglasnom zatvoru on je proveo punečetiri godine, od 1949. do 1953. godine.

- Nitko nije znao gdje sam. Moja je adresa bila PP 503, Zagreb i na nju su mi stizala pisma obitelji, govori Bobinac, koji danas živi na nedalekom Krku. Priča nam kako su svi koji bi brodovima stizali na otok prvo bili smješteni u žicom ograđeno područje, koje su zatvorenici nazivali „Iza žice“, a tek kasnije bi bili raspoređivani po logorskim zgradama. Bilo je vremena kada se „Iza žice“ znalo nalaziti i po tri i pol tisuće duša. Dane su, kaže, uglavnom provodili lomeći kamen rukama. Rukama, iako su imali drobilicu.

Vladimir Bobinac koji je preživio pakao Golog otoka pokazuje kako se kamen lomi rukama

Sam prvi susret s Golim otokom na prvi dojam opravdava njegovo ime, jer se svud uokolo nalazi gotovo sami kamen. Nekada je flore bilo još i manje, ali su neki logoraši bili zaduženi za pošumljavanje. Zatvorenici su kasnije pričali kako bi nakon što se mladica posadi, nekoliko logoraša moralo stajati pored nje, praveći joj hlad kako ne bi uvenula. Nije tajna da su određeni zatvorenici svakodnevno bili izvrgavani fizičkom nasiju i mučenjima kojima se pokušavalo dobiti priznanje za činjenje protudržavnih nedjela.

Središnji dio zatvorskog kruga

- Ako bi netko od kažnjenika želio priznati krivnju obraćao bi se stražaru i zamolio ga da iznese iskaz. Tada bi ga se odvelo kod komandanta gdje bi dobio papir, koji inače služi za pakiranje cementa, te olovku kojom bi na takvom papiru napisao sadržaj svog novog iskaza, objasnio je bivši zatvorenik. Tadašnje vlasti najviše je zanimala informacija o „suradnicima“, odnosno o Informbiroovcima koji su se još uvijek nalazili na slobodi. Događalo se da ljudi pišu imena i onih koji s Informbiroom nisu imali apsolutno nikakve veze. Jedan je, kruži priča, napisao ime svoga oca, nadajući se da je baš on jedina osoba koja će ga shvatiti i to mu neće uzeti za zlo kada vidi kakvu muku prolazi.

Hodnici u spavaonicama

Natpisi na zatvorskim zgradama i danas su jasno vidljivi, a radi se o parolama u slavu druga Tita, kao što je primjerice „Mi gradimo otok, otok gradi nas, živio drug Tito“. Na izvikivanje takvih parola zatvorenici su bili svakodnevno prisiljavani. Inače, prvi zidani objekt na otoku je izgrađen nekoliko mjeseci nakon dolaska prvih zatvorenika (prema nekim podacima samo u prvoj turi na otok je izbačeno oko 1.200 ljudi) koji su jedno vrijeme spavali u šatorima. Tu su zgradu logoraši zvali „Kamena“, a nakon nje objekti su samo počeli nicati, jedan kraj drugog, kako zgrade za spavanje, tako i radionice. Prvo vrijeme na Golom je Otoku bio smješten i ženski zatvor, ali je već 1952. godine premješten na obližnji, nešto pitomiji, otok Sveti Grgur.

Uvala na Svetom Grguru i zgrada ženskog zatvora

O besmislenim načinima kako je čovjek mogao završit na Golom otoku govori i knjiga danas pokojne povjesničarke i književnice, Ženi Lebl, "Ljubičice bela". Ona je kao komunistička aktivistkinja završila u berlinskom zatvoru, gdje je preživjela savezničko bombardiranje koje je nagovijestilo kraj Drugog svjetskog rata. Nakon toga doselila se u Beograd te se kao novinarka zaposlila u dnevnim novinama Politika. Jednom prilikom kolega joj je ispričao, kasnije će se ispostaviti, koban vic. Ona je isti kasnije prepričala u redakciji i zbog toga završila na Golom otoku.

Gotovo smrtonosni vic glasio je otprilike ovako: „Koji cvjet Jugoslavija treba da prijavi na Međunarodnom sajmu cveća? Ljubičicu belu od jedan kilogram.“. Vic je protumačen kao kleveta protiv naroda i države, a iako je osuđena na godinu dana zatvora, na slobodu je puštena tek nakon dvije i pol godine povlačenja po raznim jugoslavenskim kazamatima, među kojima su bili i Goli otok i Grgur. Već 1954. godine uspjela je emigrirati u Izrael, gdje ju je kasnije, pred svoju smrt, slučajno sreo i veliki Danilo Kiš, koji je pogođen njenom sudbinom organizirao snimanje filma Goli život. Emitiranje filma koji je u jugoslavenske domove po prvi puta donio istinu o strahotama Golog otoka, Kiš nije doživio.

Pogled preko rešetaka nije značio i pogled na slobodu

Osim bolesti, krajnje neishranjenosti, zatočenicima su najveći problem zapravo činili oni sami, pogotovo zatvorenici koji su stigli među prvima i oni koji su se zbog „otkucavanja“ postali povlašteni. Termin povlašteni vrlo je skromnog značenja, jer oni su bili povlašteni utoliko što su mogli sjediti i lomit kamen. I dalje su to činili rukama, ali smatralo se da sjedeći posao ipak znači bitnu povlasticu. U sukobe između zatvorenika čuvari se u pravilu nisu htjeli miješati. Prema svjedočenjima logoraša najgori period bio je od 1949. do 1953. godine. Kasnije su na Goli dolazili i osuđenici čiji krimen nije bilo političko djelovanje, nego obični kriminal, a konačno je 1988. godine zatvor dokinut, a već godinu dana kasnije napušten je. Valja spomenuti kako je posjet Golom otoku organizirao Centar za suočavanje s prošlošću "Documenta".

Pogled s vrha zatvorske zgrade

Putnik namjernik u ruševnom zatvoru danas može naći na neke ostatke štabnog djela, radionica i pogona, bolnicu, bazen za kišnicu, pekarne, škole za zatvorenike, te čak i kazalište, gdje su se igrale predstave koje su sami zatvorenici radili. U istim tim prostorima svakih se 15 dana puštao film, često su to bili sovjetski filmovi, što je još jedan od apsurda Golog otoka. Na cijelom otoku ne nalazi se niti jedan grob ili kosturnica, a gdje su tijela pomrlih ljudi do dan danas nije otkriveno.

Pogledajte i prijašnje reportaže iz serije Kultura zaborava:

Kultura zaborava - upoznavanje nepoznatog Zagreba

Kultura zaborava, drugi dio

Kultura zaborava: zapuštenom Banijom