Willy Brandt na koljenima

Günter Grass: "1970."

Moje novine to nikada neće  prihvatiti. Žele imati nekakva naklapanja. Takvo što kao "uzeo svu krivnju na sebe...", ili "kancelar je iznenada pao na koljena..." ili još pretjeranije: "klečanje za Njemčku!"                                       

Radi čega, odjednom. Fino je to smišljeno. Skoro sam siguran da mu je ovaj prepredenko, njegov doušnik i posrednik, koji se u to razumije (vjerojatno se misli na Egona Bahra, experta za vanjsku politiku, dugogodišnjeg Brandtovog savjetnika i iskrenog prijatelja - primj, M. L.), u uho došapnuo ovo sramno odustajanje od prastare njemačke zemlje i prodavanje kod kuće tog čina kao dobitka. A sada čini to njegov šef, pijanac, po katolički.

Kleči. Pri tom i nije religiozan. Čisti teatar. Ali, iz novinarskog kuta gledano, predstava je bila puni pogodak. Odjeknula je kao bomba. Protekla je mimo protokola. Svi su mislili bit će kao što je u takvim prilikama i uobičajeno: polaganje vijenca od karanfila, popravljanje trake na vijencu, potom dva koraka unazad, spustiti glavu, bradu ponovo gore i ukočeno pogledati u daljinu. I već se kreće dalje, uz rotirajuća plava svijetla, u pravcu zamka Vilanow, u otmjeno konačište, gdje čekaju bočice i čase za konjak.

 
Neposredno nakon slamanja Varšavskog ustanka

Ali ne, on je dozvolio sebi nešto drugo: ne popevši se ni na prvi stepenik, sto bi bilo jedva riskantno (aluzija na Brandtovu sklonost ka piću – prim. M.L.), nego direktno na mokar granit, bez da se pripomogne jednom ili drugom rukom, bez savijanja potkoljenice, pao je dole, zadržao pri tom sklopljene ruke, napravio tužan izraz lica kao na Veliki petak, kao da je veći katolik od Pape, sačekao jednu dugu minutu da gomila fotografa uradi njihov posao, pridigao se, ali ne na uobičajeno siguran način - prvo jednu pa onda drugu nogu - nego skokom uvis, kao da ga je danima trenirao pred ogledalom, zastao i pogledao kao da mu se osobno ukazao Duh Sveti, mimo svih nas, kao nije on morao pokazati samo Poljacima, nego i cijelom svijetu, kako se pravi teatralna isprika.

 
Ruševine Varšavskog geta

Mora se priznati, bilo je to dobro napravljeno. Čak je i grozno vrijeme suučestvovalo u predstavi. Ali, ovako, slatko otkačeno, na klaviru cinizma odsvirano, neće nikada ući u moje novine, ako bi i sama naša vodeća ekipa ovoga klečećeg kancelara radije danas nego sutra voljela vidjeti kako odlazi, srušen ili s izglasanim nepovjerenjem, bilo kako, samo da nije više nije tu.   

Dakle, zasukat ću rukave još jednom, pa neka bruji na sva zvona: gdje je nekoć u Varšavi bio Ghetto, koji je u svibnju 1943. godine na besmislen i užasan način razrušen i brutalno zbrisan, klečao je sada pred jednim spomen obilježjem, na kojem svakoga, pa i ovoga vlažnoga i hladnoga prosinačkog dana, plamte vjetrom gušeni plamenovi u dva broncana svjećnjaka, usamljeni njemački kancelar, koji je odavao izraz žaljenja, žaljenja za sva nedjela počinjena u njemačko ime, pri čemu je na sebe uzeo preveliku krivnju, on, koji sam nije bio kriv, pao je, ipak, na koljena.   

 
Nijemci stupaju kroz geto

Dakle. To će svatko tiskati. Bremenoša, paćenik! Možda, uz to, kao dodatak, malo i lokalnog kolorita. Par malih uvredica. Ne možeš škoditi. Na primjer, malo o iznenađenju Poljaka, jer visoki gost nije kleknuo na koljena pred Spomenikom neznanog junaka, koji je ovdje nacionalno svetilište, nego baš kod Židova. Mora se samo propitati, malo proburgijati i već se pravi Poljak pokazuje kao antisemit. Nije li bilo nedavno, prije nešto više od dvije godine, kada su poljski studenti, točno kao i studenti kod nas i u Parizu, pomislili da smiju izigravati luđake. Ali, onda je milicija, na čelu s ovdašnjim ministrom unutarnjih poslova Moczarom, izbatinala te, kako se ovdje govorilo "cionističke provokatore".

Ciljalo se na par tisuća partijskih funkcionera, profesora, književnika i drugih duhovnih veličina, većinom Židova, koji su već popakirali kofere i od tada su u Švedskoj ili u Izraelu. O tome nitko više ne govori. Ali nama natovariti svu krivnju je, čak, poželjno.  Brblja se o "katoličkom držanju koje svakog pravog Poljaka dira u srce", iako je ovaj izdajica domovine, koji se protivu nas Njemaca borio u norveškoj uniformi, doputovao ovdje u velikoj pratnji - Kruppovog menagera Beitza, par lijevoorijentiranih književnika (uključivo i Grassa – M.L.) i drugih duhovnih veličina - te na tacni servirao Polackima (pogrdno za Poljake - M.L.) našu Pomeraniju, Šleziju i Istočnu Prusku, a uz to, kao u cirkusu, klečao na koljenima.       

 
Transport zarobljenih u Varšavskom getu

Je li smisleno? Neće se objaviti. Radije će moje novine šutjeti o svemu tome. Agencijska vijest i gotovo. Osim toga, što me se sve to tiče? Ja sam iz Krefelda, oličenje vesele rajnske prirode. Šta se uzbuđujem? Breslau, Sttetin, Danzing? Treba da mi je svejedno. Napisat ću nešto o tamošnjoj atmosferi: o poljskom rukoljubu, o ljepoti staroga grada, kako su ponovo izgradili zamak Vilanow i još par drugih raskošnih građevina, iako je, kada se točnije pogleda, privredna situacija mizerna... Ništa nema u izlozima... Redovi pred svakom mesnicom... Zbog toga se čitava Poljska nada milijardskom kreditu, kojeg je ovaj klečajući kancelar sigurno obećao njegovim komunističkim prijateljima. Ovaj emigrant! Kako mi ide na nerve. Ne zbog toga što je kopile... Takvo što se može dogoriti… Ali, inače... Njegovo usiljeno držanje... I to kako je klečao na kiši... Odvratno... Kako ga mrzim. Ali, začudit će se kad se vrati kući. Poderat će oni i njega i njegove "istočne ugovore". Ne samo u mojim novinama.  Ali, ono je bilo majstorski napravljeno, jednostavno tako na koljena.

Günter Grass