Krenuvši na put u mislima razvijajući teoriju kako je Bosna zemlja voda, zapravo rijeka koje „kao kapilare u živoj zemlji teku“ i logično zaključujući da rijeke spajaju i donose duh zajedništva, naš se Augustin sigurno osjećao izigranim kada je nekoliko dana kasnije, na povratku iz „tamnog vilajeta“ shvatio da odgovor na pitanje što je to u duhovnom smislu poharalo Bosnu, nije pronašao. Vjerojatno nikada ni neće, a pitanje je što je naslutio.

U svakom slučaju bez obzira na moju povezanost ili njegovu nepovezanost s Bosnom, vratio se s odličnim putopisom (upotrijebit ćemo taj pojam, iako u potpunosti ne oslikava Augustinov tekst), kojeg moramo izreklamirati na ovaj način. Obilazeći samo jedan dio srednje Bosne, i to onaj sjeverni koji čak ni ne spada pod Srednjobosanski kanton, već pod Zeničko-dobojski, putovanje je započeo u kraljevskom Bobovcu. Gradu u kojem je pokopano šest bosanskih kraljeva i koji nastade još u 14. stoljeću, a propade u samo dva dana s dolaskom Turaka i odlaskom jedine države koju je, pokazat će se, Bosna zapravo do danas imala.

Nije zaobišao ni ono što se zove Bosanskom dolinom piramida, a o čemu kao urnebesno smiješnoj i, nažalost, istinitoj anegdoti već godinama svojim studentima pripovijedaju profesori arheologije na svjetskim univerzitetima. Kad se već našao tamo prošao je lokacije iz famozne Čolićeve pjesme „Stanica Podlugovi“, pa je od Podlugova krenuo prema Brezi i dalje prema Varešu. Ali danas, za razliku od vremena kada je boem i poeta Vlado Dijak napisao rečenu pjesmu koju je proslavio Čolić, vozovi do Vareša više ne voze. U Varešu pronalazi Muju, zanimljivog sugovornika kakvih u svakom bosanskom gradiću ima na stotine. To su oni koji sve poznaju, tu su oduvijek i o svemu su, s posebnom nadarenošću za detalje i šarmirajućim humorom, spremni briljirati, pričati satima i fascinirati putnika namjernika.

Put zaključuje odlaskom u neko selo ponad Kaknja, gdje se suočava s još jednom bosanskom tradicijom - borbom bikova, takozvanom koridom, koja se obavezno pretvara u veliko narodno sijelo. Najveći rizik za vlastitu psihu, po mome skromnom mišljenju, Augustin je ipak preuzeo tek kada se odlučio „pohrvati“ s izvornom bosanskom muzikom, u obliku šargije, violine i nenaviklom uhu iznimno iritantnog dvoglasja. Tek nakon cijelonoćnog hrvanja, Augustin je zaključio svoj posjet prijateljskoj BiH i pitajući se gdje je taj suživot, taj duh, prešao granicu nekog drugog vilajeta. Svakako toplo preporučam da kliknete na ovih sedam znakova XOXOXOX i provjerite što je to Augustin donio iz Bosne …