Poznata vam je uzrečica da svaka stvar ima svoje lice i naličje, jednu svijetlu i drugu, tamnu stranu, poput Mjeseca. Ovo je priča o tome, o ljudima Bosne i Hercegovine u kojima se od rata naovamo ustobočila ta druga - tamna strana – kojoj je pošlo za rukom sve ono što smo do sada vjerovali da znamo o Bosni i Hercegovini, Bosancima i Hercegovcima, izvrnuti u suprotno. Ali, ovo je i priča, više podsjetnik, da postoji i ona svijetla strana koja će kad-tad ponovno ovladati njihovom dušom. Put u središte Bosne, u Sarajevo i okolicu na jedan dan, eto, bio je dovoljan da bi se dosegla ta istina koja i sad uznemiruje moje misli, u ovom slučaju – misli samo jednog hinjenog i dobroćudnog turista.

Imali smo detaljno razrađen plan. Najprije svratiti do Visokog i uvjeriti se u egzistenciju visočkih piramida, zatim se u Kiseljaku napiti izvorne istoimene mineralne vode, potom pohoditi vrelo svih vrela – ono Bosne – te naposljetku pojesti ćevape na Baščaršiji kod nekog uglednog ćevabdžije. Jedan dan, baška, za provedbu takovog plana trebao je biti dovoljan.

U Bosnu ulazimo sa sjevera, kroz nekada jednu od najrazvijenijih, a danas možda najzapušteniju bosanskohercegovačku općinu – Bosanski Brod. Tko je nekad živio u Bosanskom Brodu danas zna koliko je grad izgubio u odnosu na stanje prije rata. Nevjerojatno, ali danas Bosna i Hercegovina kao da započinje tek od Dervente, tu mislim na onaj njen živi dio jer je u ovom poslijeratnom dobu Bosanska Posavina u svom najvećem dijelu pusta zemlja, gotovo bez ljudi. Što se dogodilo narodima u toj državi, to pitanje vas počne proganjati čim se nađete u njenim vrletima ... Nastavak putopisa pročitajte klikom na ovih sedam znakova XOXOXOX.