Zavičajni nokturno
Putujem vlakom iz Sarajeva prema Mostaru – ta pruga koju sam tisuću puta prešao u vrijeme moga studija i predratnog života, ta trasa odredila je moj definitivni odlazak iz zavičaja. Na tom putu znadem svaki kamen. Svi povratci bili su samo ponavljanje jedne te iste iluzije. U krilu držim knjigu "Bezdomni eseji" Laszla Vegela, iz čijeg uvodnoga dijela prepisujem mudru rečenicu: "Zavičaj je uvijek ravnodušan, ništa o svijetu nisi shvatio ako pretpostavljaš da se tamo odakle si jednom otišao možeš jednom i vratiti." Pa ipak, zadivljen sam tim kloparanjem kratke, čađave kompozicije po šinama koje su cijelo jedno desetljeće, kao i svi drugi moji putovi, bile zarasle u korov i draču, a sad me ponovno vode u smijeru juga.
Ova kratka štreka na trenutak mi se učini kao Arijadnina nit, koja me iz opasnog labirinta svijeta vodi u spas i slobodu. No, već sljedećega časa pomišljam na svoj spor sa zavičajem, koji u sebi vodim otkako znam za sebe, a koji je kulminirao u mojim zrelim godinama, kad je babilonska pomutnja nastala u glavama. Nad pitome vinograde i duhaništa nadvili su se tamni oblaci. Sva moja zavičajna popudbina sastojala se od čistih slika, što sam ih ljubomorno čuvao po prljavim avenijama i suterenima svijeta, a one sad kroz zamagljeni prozor vlaka izranjaju kao razvaline.
Na stanici Hadžići u kupe ulaze dva čovjeka s ribarskim čizmama i teškim zelenim ruksacima iz kojih vire smontirani ribički štapovi, koje bez pitanja smještaju na rešetku iznad moje glave. Razgovaraju o predstojećim izborima: "Da ti pravo kažem, ja sam na prošlim izborima bio odlučio glasati za socijaldemokrate, ali kad sam popunjavao listić, srce je zaokružilo SDA." "Jebi ti njih", veli drugi, "svi su oni lopovi, a što je više pokro, to mu je Bosna više na srcu." U hodniku ispred kupea dvije tinejdžerke puše – jedna ima slušalice walkmana na ušima, tako da obje razgovaraju glasno, gotovo se nadvikujući.
"Otišao je prije tri mjeseca i obećao je da će mi poslati radnu vizu, ali od tad od njega ni traga ni glasa." "Draga moja, svi su ti oni isti, dok te mami, šećerom te hrani." Ta drevna sentencija podsjetila me je na upozorenje koje sam prije mnogo vremena zadao sam sebi: ne dopusti da te zavedu. Naša socijalistička priča i nije bila tako loša, ali je bila laž, jedno ciklično zavođenje, derviški ples u krugu. Iako nikad nisi do kraja bio zainteresiran za te ideološke trice i kučine, godila ti je ta utopija o jednakosti, jer su u njoj mjesta nalazili i slabiji. Bio si na njihovoj strani, jer si tada bio jak.
Vlak klizi preko Ivana, prelazeći imaginarnu granicu gdje se Mediteran dodiruje s kontinentom. Hercegovina je ostala tvoj biološki zavičaj, mada si se odavna odrodio, s Bosnom si se srodio u trenutku kad je započela njezina kalvarija, ali i ona ti je danas daleko. Andrić je na pitanje o mjestu rođenja odgovorio da svaki čovjek ima tu nesreću da negdje mora biti rođen. Geburtsort Nirgendwo. Koračao si uvijek stranputicom, ne znajući da su ti vidici bili zaklonjeni, a spoznaje naivne. Nisi slutio klanje, koje će ti ogaditi signum vlastite nacionalne pripadnosti, do povraćanja. "Malo karte, 'lim vas", prilazi ti kondukter, čije dobroćudno bundevasto lice poznaješ već cijelu vječnost i on ti se sad čini kao pripadnik neke tvoje vojske što je izgubila sve bitke.
"Kad stižemo u Mostar?" pitam ga pružajući mu smeđi tiket oblika domina, pitam ga reda radi, tek da bih uspostavio bilo kakvu komunikaciju, a on na to iz džepa vadi vozni red i dugo traži Ankunftszeit, kao da ovom prugom prolazi bezbroj vlakova, a ne jedan jedini dnevno. I to je refleksna radnja iz jednog drugog vremena, kad su ovuda lokomotive grmjele svaki sat prema dalekim gradovima svijeta.
Prolaziš pored mjesta Grabovica, gdje je u prošlom ratu masakrirano nekoliko hrvatskih sela. Otvaraš prozor, nosnice ti draška planinski zrak s tamjanom četinara – do jučer je tu bio miris paljevine i zaudarao vonj ljudskih leševa. Tvoj grad je okružen grobljima, tim "baščama šarenim, u kojima siju se sjemena najljepša”, pjevala je tvoja majka. Ovdje u Grabovici su ubijani Hrvati, djeca i starci, samo zato što su negdje drugdje neki drugi Hrvati ubijali. Pisao si protiv ubijanja, bunio se, misleći da će tvoje riječi barem malo omekšati tvrdokorna srca. Svojim perom gurao si valove prema Veneciji: stvorio si sebi tek neprijatelje, a nove prijatelje nisi našao.
Ostao si sam, tek blago začuđen, s bolnom grimasom oko očiju. Danas si lokalpatriot bez domovine (prenosiš jedan naslov iz Vegelove knjige), svjestan da se mijenjaju politički sustavi, ideologije, vlasti, prijestolja i gospodstva, ali među ljudima postoje samo dvije grupe – oni koji udaraju i oni koji primaju udarce.
Zeleni vinogradi Bijelog Polja prošarani su crnim zgarištima i crvenim, novosagrađenim krovovima. Igrao si se u tim vinogradima kao dječak, osluškujući u ljetnim sumracima dahtanje ljubavnika u trsju. Kao dječaku gadila ti se neposrednost i brutalnost toga svijeta, njegova elementarnost u tebi je izazivala osjećaj stida. Dok vlak usporava, ulazeći u Mostar, ti se sjećaš kriptogovora mladosti, daljina koje su te mamile svojom tajanstvenošću. Gledaš novopodignute munare i zvonike, koji svojom nezgrapnošću i ružnoćom prkose Bogu. “A ti si sanjao jednu malu crkvu bez vjere, u kojoj će biti ubijen tvoj strah.” Silaziš na mostarski peron kao stranac koji prvi put posjećuje nepoznato mjesto. Ne vjeruješ više ničemu, mada bi ti bila dobrodošla kakva trenutačna varka. U mome zavičaju jablani šume i sija mjesec pun, pjevaju sa Cima Hamzine gugutke. Kako to da u ovoj zemlji sred Europe Hamzom zovu mene?
Vjetar ti baruši sijedu i razrijeđenu kosu, dok po zavičajnoj kaldrmi koračaš bojažljivo, kao po minskome polju. Jedna mlada žena ispred tebe, sagnuta, priteže podvezicu na cipelama i kao da ti tom spontano erotičnom gestom nesvjesno poručuje da se svijet tek rađa poput jarkoga rujanskog sunca, da se čovjek još može radovati u raju ovog pakla! Da ipak sve nije, kako bi to rekao Krleža, “propalo, zgaženo i propito”.
No, tebe more druge brige - htio bi okusiti gutljaj Radobolje, uhvatiti oblak nad Veležom, ponovno okupiti sva draga lica, potom rukama obujmiti ovu razvalinu, u kojoj si, po vladajućoj logici stvari, i ti ubijao.
Mile Stojić, rujan 2002. Feral Tribune
FOTO: Thom Hoffman
I hate these liberal nationalsts ("white gloves" ethno-nationalists), probably little bit diferently then those militant nationalists, Mladić-Karadzić & Susak-Boban type, but I still hate them just the same.