Pvi dio možete pročitati na ovom linku:

Najveći problem svakome tko se uputi u Mađarsku bit će do tada vjerojatno nedoživljena jezična barijera. Može zvučati nevjerojatno, ali u Mađarskoj je istinski teško naići na nekoga tko govori bilo koji strani jezik, dok istovremeno mađarski jezik gotovo da nema zajedničkih riječi sa slavenskim, germanskim ili romanskim jezicima. Prvih tridesetak osoba na koje smo naišli tijekom boravka u Mađarskoj nije govorilo ni riječi nijednog stranog jezika.

Na zimi pustom Balatonu dočekao nas je opak vjetar, po viđenom očito se radi o mlažem bratu senjske bure (FOTO: Lupiga.Com)

Takvo neobično iskustvo najbolje možemo ilustrirati slikom iz jednog restorana u središtu Mađarske. Pokušavamo naručiti pileći file, salatu i običnu vodu. Nakon što pri narudžbi glavnog jela kod dvoje konobara nije prošlo ni „chicken“, ni „hänchen“, ni „pollo“, pronalazimo sliku pileta na mobitelu i rješavamo problem. I uistinu ubrzo nam stiže pileći file, ali umjesto miješane salate (salata mix) misteriozno dobivamo kuhani krumpir sa sirom i preljevom na bazi majoneze, a umjesto „acqua“, „wasser“, „water“, „voda“, donose nam pola litre točenog piva. Jasno nismo ni mi ovdje bez krivnje, jer smo došli potpuno nepripremljeni s vokabularom mađarskog koji se može prebrojati na prste jedne ruke. Drugi dan naručili smo „beer“, „bier“, „cerveza“, „birra“ i „pivo“. Nimalo očekivano za stol nam stiže čaša točene „cole“. U banci nam pak na pitanje gdje je ATM (uvriježeni izraz za bankomat u Mađarskoj) bez riječi na papiru crtaju plan grada s oznakom gdje je bankomat. Ispostavit će se da je ATM pet metara od ulaza u banku, za što bi bilo dovoljno samo pokazati rukom na ulaz i reći „left“.

Isprva smo mislili da smo nailazili samo na Mađare niže naobrazbe, ali kada nam je jednom prilikom pravnica, koja u najmanju ruku ima završenu srednju školu općeg usmjerenja i pravni fakultet, iz džepa morala isukati ključ kako bi nam objasnila da mora zaključati vrata, uvjerili smo se da to nije tako. Objašnjenje ovog fenomena potražili smo kod Istvána Blazsetina, koji će nam otkriti da u mađarskom nema gramatičkog roda pa, recimo, ő može značiti i on i ona. Pored toga jako teško uče padežne sustave, a imenice mogu imati i preko dvije stotine različitih oblika. „Mislim da je uzrok toga i to što su Mađari okruženi indoeuropskim jezičnim područjima, pa se onda malo više okreću sebi misleći da to ne čine, ne bi ih ni bilo“, kaže domaćin koji smatra da na ruku Mađarima ne ide ni to što su premalo mobilni.

Naš domaćin István Blazsetin objasnit će nam zašto tek rijetki Mađari govore neki strani jezik (FOTO: Lupiga.Com)

Inače, obrazovni sustav je jednak kao i u Hrvatskoj. Osnovna škola traje osam, srednja četiri, a studira se po „Bolonji“. Naš sugovornik prisjeća se da su gotovo sva sveučilišta bila protiv uvođenja Bolonjskog sustava. „Ipak, politika je to progurala“, zaključuje. Sada dolazi i do velikog smanjivanja broja studenata čije školovanje financira država. Blazsetin kaže kako se studenti uopće pretjerano ne bune. Zanimljivo je da tamošnji studenti imaju mogućnost dizanja kredita po niskim kamatama, a počinju ga vraćati kada se zaposle. Strani jezici počinju se učiti u četvrtom razredu, a engleski je zadnjih godina preuzeo primat od njemačkog. Politika tamošnjih TV kuća također nimalo ne pridonosi upoznavanju stranih jezika. Naime, gotovo se sav strani program sinkronizira.

U to ćemo se uvjeriti u hotelu, negdje usred Mađarske, nedaleko Balatona, na kojem nas je dočekao vjetar, mlađi brat senjske bure. I inače, turistička središta na ovom golemom jezeru zimi su potpuno pusta. Od 20 programa svi su redom emitirali sinkronizirane filmove i serije. Tako smo odgledali i nekoliko minuta serije s teškim žargonizmima, „Princa iz Bel Aira“, u kojoj Will Smith govori mađarski. Tek na 21 programu nema mađarskog. Prikazuje se teniski meč. Igra Rafael Nadal. Strah nam se uvukao pod kožu i samo čekamo trenutak kad će Nadal ljutito opsovati na mađarskom. No, sinkronizacija u Mađarskoj, podučit će nas Blazsetin, nije za baciti. Nije to kao u Poljskoj da po jedan muški i ženski glas jednoličnim tonom sinkroniziraju cijeli film. Ovdje se to prometnulo u pravu umjetnost. Radi se o poprilično složenom procesu, koji uvelike povećava troškove programa, a postoje vrlo jasna pravila, pa će tako glas Jacka Nicholsona „skidati“ uvijek ista osoba. „Kada čujem taj glas, odmah znam da je to Jack Nicholson“, smije se Blazsetin, koji smatra da je sinkronizacija izvrsna stvar za očuvanje jezičnog identiteta, ali i da je osjećaj uživanja u filmu uz takvu politiku bitno drugačiji, jer se ne treba toliko koncentrirati na čitanje titlova.

Ako je sinkronizacija izvrsna stvar za jezični identitet, onda su brojni spomenici mađarskim povijesnim velikanima odlični za jačanje nacionalnog identiteta (FOTO: Lupiga.Com)

Upućuje nas da prošetamo do hrvatskog kazališta i da vidimo što spremaju tamošnji glumci. U pomalo zavučenoj ulici, u središtu grada, upoznajemo našeg najmlađeg sugovornika. Ide u treći srednje, a o EU, kaže, ne zna baš ništa. „Ne mogu baš reći da me ne zanima, ali ne gledam televiziju i ne čitam novine. Da pitate mog oca, on bi vam o Uniji mogao satima pričati“, govori srednjoškolac. Pitamo ga gdje je Hrvatsko kazalište, a on sliježe ramenima. Ispostavit će se da smo se sreli niti pet metara od kazališta. U tih pet metara potvrdilo se i nepisano pravilo kako se najbolje sugovornike pronalazi na potpuno neočekivanom mjestu. Naletjeli smo na Sándora i pitamo ga za mišljenje o Uniji. „To nije nimalo jednostavno pitanje. Trebalo bi nam malo više od ovih par minuta da to objasnim. Ne mogu reći ni da sam za, niti da sam protiv EU. Činjenica je da bi onaj tko želi preživjeti sljedećih 20-30 godina, morao biti u njoj. S druge strane da ova država ima jake resurse ili neki snažniji kapital za ulaganje, ne bih dvojio ni trenutka. Izabrao bih da budemo slobodni, izvan neke takve zajednice“, govori nam Sándor, koji će nas upozoriti na još jedan paradoks mađarske politike.

Sándor tvrdi nešto što nam je zazvučalo vrlo poznato: "Bojim se da je kod nas iščezla bilo kakva istinska socijaldemokratska opcija. Da takva postoji odmah bih joj dao svoj glas"

Kaže da su nakon pada Željezne zavjese i prvih koraka nove demokratske Mađarske, dogodilo to da su desne političke opcije pokazivale više socijalne empatije, nego li lijeve, ili socijaldemokratske stranke. „To je danas dovelo do toga da je u Mađarskoj nestala tipična podjela između lijevih i desnih stranaka. I općenito, bojim se da je kod nas iščezla bilo kakva istinska socijaldemokratska opcija. Da takva postoji odmah bih joj dao svoj glas“, objašnjava nam Sándor situaciju koja nam je zazvučala vrlo poznato. Objašnjava i da crkva u zemlji u kojoj je gotovo 15 posto ateista i u kojoj se 10 posto građana nije željelo izjasniti o vjeri, nema nikakvu ulogu, pogotovo jer uz katolike postoji i veliki broj protestanata. Na odlasku dometnut će nam kako smo mi u Zagrebu pravi sretnici. Zbog koncertne ponude, pojašnjava. Naime, prije nekoliko tjedana s društvom je potegao punih 250 kilometara samo kako bi došao na jedan koncert u kultni KSET. Napokon dolazimo do Hrvatskog kazališta gdje traju intenzivne pripreme za premijeru predstave „Državni lopov“ Fadila Hadžića, u režiji Stipana Filakovića. Iznimno angažirana kazališna trupa djeluje u svom prostoru, uglavnom izvodeći na hrvatskom jeziku. Samo dvadesetak metara od zgrade kazališta, nalazi se i spomen ploča, koja podsjeća koliki su trag Hrvati ostavili u Pečuhu. Postavljena je u kući gdje je 1772. godine utemeljena prva hrvatska škola. Tri godine u ovom je gradu živio i Miroslav Krleža, a i danas postoji gimnazija koja nosi njegovo ime.

Spomen ploča na mjestu gdje je nekada stajala hrvatska škola (FOTO: Lupiga.Com)

Usprkos činjenici da je Pečuh veliki sveučilišni centar gdje se broj studenata opasno približava brojci od 40.000 studenata, gradske ulice nevjerojatno su prazne. Neka živost se može primijetiti tek u trgovačkim centrima. I Blazsetin će primijetiti da uistinu mađarski gradovi, uspoređujemo li ih s hrvatskim, jesu pusti. „Tu nema tog kulta ispijanja kava i izlaženja kao u Hrvatskoj“, tvrdi nam István, koji dobro poznaje prilike u obje zemlje, jer radi se o zagrebačkom studentu i mađarskom Hrvatu. Zapravo, njegove je ime Stjepan Blažetin, ali za vrijeme komunističke Mađarske otac mu je morao dati mađarsku verziju tpg imena – István. Takva su bila pravila igre, jedino uz posebne dozvole djeci su se mogla dati hrvatska imena. U svim drugim slučajevima morali ste odabrati neko mađarsko ime. I tako je Stjepan Blažetin, ugledni književnik, u dokumentima i danas István Blazsetin.

Hrvatski kazalištarci: Goran Smoljanović, Arčon Rafael, Stipan Filaković i Stipan Đurić (FOTO: Lupiga.Com)

Zašto su gradovi pusti pokušat će nam objasniti i Antónia, studentica iz Baje, koja je godinu dana na razmjeni provela u talijanskoj Padovi pa imamo tu sreću da izvrsno govori engleski jezik. „Stvar je mentaliteta i uvrijeđenih običaja. Ovdje se studenti uglavnom druže po sobama domova i stanovima. Mladi izlaze rijetko, najviše petkom i subotom navečer. U kafiće do jedanaest, a onda se dalje ide u klubove. Osim toga studentska populacija, kao i u cijelom svijetu, nema baš toliko novaca za neke velike izlaske. No, generalno gledajući ne postoje neke navike, kao recimo u Italiji, ili vjerojatno i u Hrvatskoj, jer i kod vas, vjerujem, ima tog mediteranskog mentaliteta“, analizira mlada studentica.

Strahuje se da bi zabrana pušenja mogla potpuno zatvoriti kafiće, koji ni dok se moglo pušiti nisu imali previše posla (FOTO: Lupiga.Com)

Konobar u čijem kafiću pijemo čaj, također će se požaliti na mađarske običaje koji nikako ne odgovaraju njegovoj viziji poslovanja. U sat vremena, koliko smo se zadržali, kroz kafić su, uključujući i nas, prošle tek četiri mušterije. Ugostitelj će za takvu posjećenost zbog koje bi, strahuje, mogao izgubiti posao, okriviti i mađarske vlasti, ali i EU. Naime, od 1. siječnja u Mađarskoj više nije dozvoljeno pušenje u ugostiteljskim objektima. „Prije smo imali odvojene prostore za pušače i nepušače, ali sada više nigdje nema pušenja. Kako su to Mađari primili mogli ste i sami primijetiti. Vlast je pokazala da nema nimalo osjećaja za ugostiteljstvo“, rezimira uzbuđeno gestikulirajući rukama i dodaje da trenutna garnitura na vlasti previše igra kako kažu gospoda iz Unije.

20:10h, Pečuh, Irgalmasok utcaja - pješačka zona u najstrožem središtu grada - čekali smo da naiđu ljudi da kadar ipak ne bude previše prazan (FOTO: Lupiga.Com)

Raspitujemo se postoji li animozitet između pojedinih mađarskih gradova, poput onoga kojeg imaju Split i Zagreb. „Ne, to nikako“, odgovara. No, kada kažemo da ćemo to provjeriti na prvoj nogometnoj utakmici, dodaje – „dobro, osim toga“. Izlazimo na ulicu gdje nas presreće mladi „backpacker“. Tegleći golemi ruksak pita nas za neki hostel. Ne možemo mu pomoći, jer kao i on, pomalo smo nepripremljeni, bez plana grada. Sebastian je iz Berlina, a siječanj, kada nema previše obaveza na fakultetu odlučio je iskoristiti kako bi upoznao zemlje koje su mu nadomak ruke, a o njima ne zna ništa. Obišao je Miskolc, Debrecen, Budimpeštu, Kapošvar i Veszprem. Još Pečuh i Segedin i gotovo je. Zajedno za Sebastianov hostel pitamo slučajnog prolaznika i tu nailazimo na mađarsku gostoljubivost, jer s obzirom da je teško objasniti, zaustavljeni mladić n će Nijemca osobno otpratiti do hostela. Pita nas odakle smo, a kad čuje da smo iz Hrvatske kao iz topa ispaljuje – „Makarska“. Već godinama to mu je obavezno ljetno odredište. Zadivljen je kako žive hrvatski gradovi i pita nas kako li je tamo sada, dok je zima. „Vjerojatno, kao i sada u Pečuhu, pusto“, odgovaramo, a on nam ne vjeruje. Smije se i poručuje: „nema šanse, ipak nigdje nije pusto kao ovdje, pogotovo ne u Makarskoj“.

Lupiga.Com