„Ovo je dokaz koji potvrđuje kršenje prava izbjeglica u Hrvatskoj“
„Ovo je dokaz koji potvrđuje kršenje Ustavom zajamčenih prava izbjeglica u Republici Hrvatskoj“, ustvrdili su iz Centra za mirovne studije nakon što je Ustavni sud RH prošli mjesec donio odluku povodom tri ustavne tužbe obitelji Hussiny iz Afganistana.
Članovi ove obitelji, prema vlastitim svjedočenjima, u studenom 2017. godine prešli su srpsko-hrvatsku granicu i ubrzo po ulasku na teritorij Republike Hrvatske zatražili azil od policajaca koji su ih presreli. No, pravo na pristup međunarodnoj zaštiti onemogućeno im je, a ta će odluka uzrokovati tragediju od koje se obitelj nikada neće oporaviti.
„Obitelj zatečena sa šestero djece na granici RH zatražila je zaštitu i azil, a policija je odbila postupiti po propisima te su obitelj po noći uputili da se smjerom pruge vrate na teritorij Srbije. Odbili su molbe majke da s djecom prenoći jer su djeca umorna i pothlađena uslijed čega se dogodila smrtna posljedica“, tako nam je tada govorila odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić koja vjerojatno nije ni slutila da će naredne tri i pol godine provesti pokušavajući istjerati kakvu-takvu pravdu za obitelj Hussiny, koja je te hladne noći, 21. studenog, svjedočili su o tome na sudu, na zapovijed policajaca željezničkom prugom krenula u Srbiju odakle su i stigli u Hrvatsku. Samo nekoliko minuta nakon što su ih policajci kombijem dovezli do pruge i pokazali im kamo moraju ići, na obitelj je naletio vlak pri čemu je jedno od šestero djece, šestogodišnja Madina Hussiny, smrtno stradala. I nakon tragične pogibije djeteta policajci su šokiranoj obitelji, stoji o odluci Ustavnog suda, naredili da uđu u policijsko vozilo te su ih odvezli do granice sa Srbijom i predali ih policiji Republike Srbije. U tom trenutku Madinin je otac bio u Srbiji s još troje djece, te se ostatku obitelji trebao pridružiti naknadno.
Mjesec dana poslije Državnom odvjetništvu podnesena je kaznena prijava protiv nepoznatih policajaca koje se u prijavi tereti da su prouzročili smrt maloljetne djevojčice Madine iz nehaja, grubo povrijedili prava djeteta, zlouporabili položaj i ovlasti te nehumanim postupanjem obitelji nanijeli tešku duševnu bol i patnju zbog društvenog položaja. Preko svoje odvjetnice, čiju pomoć su im osigurale nevladine udruge koje se bave ljudskim pravima i pravima izbjeglica, poručili su da prijavu ne podnose radi sebe već radi sve djece i njihovih obitelji koji se nalaze u sličnoj situaciji, s ciljem da se ovakva tragedija više nikome nikad ne dogodi. No, prijava u tom slučaju nikada za njih nije pozitivno riješena.
Šestogodišnja Madina nekoliko mjeseci prije tragedije (FOTO: obiteljski album)
Tako je počela pravna bitka obitelji Hussiny, koja ni ovom odlukom Ustavnog suda, neće biti okončana, jer za slučaj pogibije Madine pravdu traže na Europskom sudu za ljudska prava.
Već tada su međunarodne nevladine organizacije dobivale brojne informacije o praksi hrvatske policije koja izbjeglicama ne dopušta mogućnost da zatraže azil, nego ih na razne načine prisiljavaju da se vrate s drugu stranu granice. Na takve optužbe policija objašnjava da se oni ne bave „push-backom“ nego „odvraćanjem“. Razliku između ta dva termina za Lupigu je objasnio aktivist Gordan Bosanac: „Tanka je linija između odvraćanja i push-backa, a to je da u jednom slučaju policajci svojim prisustvom na granici daju do znanja gdje je granica, zbog čega EU smatra da bi oni kojima zaštita nije potrebna, odustali od prelaska, dok je vraćanje ljudi koji traže azil, ili tzv. push-back, kršenje ljudskih prava i protuzakonito je“.
U ožujku 2018. godine obitelj je ponovno ušla u Hrvatsku i tada su smješteni u Tranzitni prihvatni centar za strance, uz ograničenje slobode kretanja, međutim azil im nije odobren. U zahtjevu je objašnjeno kako su prije nekoliko godina napustili Afganistan te potom, preko Pakistana i Irana, stigli u Tursku, odakle su preko Grčke i Bugarske, gdje su proveli duži vremenski period, stigli u Srbiju u kojoj su u kampovima Bogovača i Tutin boravili više od godinu dana. Kao razlog odlaska iz Afganistana naveli su strah za njihove živote, s obzirom da je Madinin otac, Rahmatshah, dobivao prijeteća pisma od talibana jer je radio kao policajac i vozač za američku vojsku te su ga jednom prilikom talibani napali i ranili, a jednu kćer su posuli kiselinom zbog čega i danas ima ožiljke na tijelu. Dodali su i da je u Afganistanu rat, da se boje za svoju sigurnost jer u toj zemlji svatko može nositi oružje i ubiti, kao i to da nema škole za djecu. U Srbiji nisu željeli ostati jer je „tamo nezaposlenost, a njegova djeca trebaju u školu“. Ipak svi ovi razlozi hrvatskim vlastima nisu bili dovoljni za odobravanje azila, već su i ne ulazeći u njegovu osnovanost odlučili primijeniti institut „sigurne treće zemlje“, obrazlažući da obitelj i u Srbiji može ostvariti zaštitu jer se radi o zemlji u kojoj se jamče temeljna ljudska i manjinska prava.
Zbog takve odluke obitelji Hussiny podnijela je tužbu Upravnom sudu u Osijeku, a sud je tu tužbu odbio, napomenuvši kako se policija u rješenju o odbijanju azila pozvala na pogrešan članak zakona, ali da to ništa ne mijenja na stvari jer i u slučaju da se policija pozvala na odgovarajući zakonski članak, odluka bi bila identična. I na tu presudu su podnijeli žabu, ali uzalud, jer je Visoki upravni sud potvrdio odluku prvostupanjskog suda. Obitelj je potom podnijela tri ustavne tužbe koje su kasnije objedinjene u jedinstveni ustavnosudski postupak. U njima su ustvrdili kako je policija pri ispitivanju pojedinih članova obitelji koristila nedopuštene policijske metode te im nije dopušten kontakt s odvjetnicom, a sve s ciljem stvaranja nesigurnosti i straha kod podnositelja. Požalili su se i na „zatvorske uvjete“ smještaja, a po tom pitanju je u više navrata reagirao i Europski sud za ljudska prava.
„Nema utemeljenja da se djeca, Madinina braća i sestre, drže u zatvorskim uvjetima“, isticao je Europski sud tada.
Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić upozoravala je i na činjenicu kako je Srbija u posljednjih deset godina odobrila svega 47 izbjegličkih statusa i 62 supsidijarne zaštite što je, s obzirom na broj izbjeglica koji je bio u toj zemlji, gotovo pa zanemarivo, zbog čega nije jasno kakvu garanciju imaju njene stranke da će im biti odobrena međunarodna zaštita u Srbiji, a da neće biti vraćeni u Afganistan. Pozivali su se i na apel UNHCR-a koji je pozvao države članice EU da tražitelje azila ne vraćaju u Srbiju, prvenstveno zbog nedostatka pravične i efikasne procedure u postupku azila, kao i stvarnog i ozbiljnog rizika da će ih se, u slučaju traženja azila u Srbiji, vratiti u zemlju iz koje su u Srbiju stigli.
Detencijski centra u kojem je bila smještena obitelj Hussiny (SCREENSHOT: RTL)
I Ustavni sud je, donoseći svoju odluku, izvršio uvid u Dopunjeno izvješće za 2019. Europskog savjeta za izbjeglice i prognanike u odnosu na Srbiju gdje se zaključuje da je u 2019. godini u toj zemlji zabilježen veći broj push-backova te da je najmanje 16.000 osoba koje su bile u potrebi međunarodne zaštite srpska granična policija „odgurnula“ u Bugarsku i Sjevernu Makedoniju. U odluci se napominje da su se pandemijom koronavirusa promijenile okolnosti pa je u Srbiji lani zbog izvanrednog stanja „svim izbjeglicama, tražiteljima azila i migrantima koji su bili u centrima za azil i prihvatnim centrima prije uvođenja izvanrednog stanja, bilo nezakonito i arbitrarno oduzeta sloboda na temelju podzakonskog akta, čime su povrijeđeni svi međunarodni instrumenti koji jamče pravo na slobodu i osobnu sigurnost i Ustav Republike Srbije“.
Također ustavni suci ukazuju na lošu praksu srbijanske policije. Naime, nakon što bivaju otkriveni od hrvatskih graničnih policajaca i neformalno predani srpskoj policiji, izbjeglice se automatski vode do prekršajnih sudova gdje ih se kažnjava zbog prekršaja nezakonitog boravka ili ulaska u zemlju te im se naknadno uručuje odluka o otkazu boravišta ili odluka o povratku, zapravo o izgonu iz zemlje.
„Zaključak koji se iz opisane prakse može izvući jest da izbjeglice i tražitelji azila ne bi smjeli biti vraćeni u Srbiju bez da se prethodno ne procijene sve činjenice vezane uz njihov individualni prethodni pravni status“, navodi Ustavni sud. Objašnjeno je i da kada država tražitelje azila udalji u treću zemlju bez ispitivanja osnovanosti njihovog zahtjeva za azil, onda takvom procesu „mora prethoditi temeljito ispitivanje pruža li postupak azila u trećoj zemlji primateljici dovoljna jamstva kako bi se izbjeglo da podnositelj zahtjeva za azil bude, izravno ili neizravno, udaljen u svoju zemlju podrijetla bez odgovarajuće ocjene rizika s kojima se suočava“.
Cijela presuda poziva se i na više presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima koji su u nekim aspektima slične slučaju obitelji Hussiny. Na koncu je utvrđeno da Srbija ipak nije sigurna treća zemlja, što je bio glavni razlog da se usvoje tužbe.
Nakon što smo pročitali sva obrazloženja navedena u odluci po tom pitanju, ne možemo, a ne povući analogiju s Hrvatskom i upitati se je li i Hrvatska prema svim ovim promatranim kriterijima sigurna treća zemlja.
„Ovoj obitelji koja je nakon svih strahota i sukoba izgubila kćer i sestru na svom putu za zaštitom, nije dana stvarna prilika da u našoj državi zatraži međunarodnu zaštitu, već se MUP isključivo oslanjao na institut sigurne treće zemlje - u ovom slučaju Srbije. Osim što je navedena odluka MUP-a, koju je zatim potvrdio i Upravni i Visoki upravni sud, povrijedila ovoj izbjegličkoj obitelj pravo na azil, izložila ih je riziku od zlostavljanja, mučenja i/ili nečovječnog postupanja zbog promašene ocjene Srbije kao sigurne treće zemlje“, komentirali su danas iz Centra za mirovne studije (CMS), napominjući da se slučaj malene Madine trenutno nalazi na Europskom sudu za ljudska prava, gdje će se odlučiti o odgovornosti Republike Hrvatske za kršenje ljudskih prava ove obitelji, uključujući i pravo na život šestogodišnje djevojčice.
Iz Centra za mirovne studije poručili su i kako je ova odluka Ustavnog suda od izuzetnog značaja za zaštitu brojnih drugih izbjeglica i tražitelja azila (FOTO: HINA)
O važnosti tog slučaja govori i odvjetnica obitelji Sanja Bezbradica Jelavić, koja je do sada u više navrata napominjala da je policijska istraga o stradavanju Madine izuzetno neučinkovita.
„Taj slučaj nadrasta ovu obitelj i tragično poginulu djevojčicu i zapravo se tiče vladavine prava, temeljnih vrednota ustavnog poretka, prava svakog onog tko je doživio nepravdu, bilo da se radi o hrvatskom ili stranom državljaninu, da bude provedena učinkovita istraga i da se poštuju zakoni ove države. Ako imamo zakone koji propisuju određena postupanju prema hrvatskim građanima ili izbjeglicama, onda su apsolutno svi dužni da se tih zakona pridržavaju“, kaže Bezbradica Jelavić.
Objašnjava i da je prema mišljenju psihologa koji je s članovim obitelji svojedobno razgovarao u detencijskom centru, obitelj tada bila u izuzetno lošem stanju.
„Svi su imali snažan PTSP, bila im je potrebna kontinuirana psihološka pomoć koju nisu dobivali, iako je psiholog procijenio da im je potrebna. Svi oni su imali vrlo specifične poteškoće i probleme, a bili su potpuno zapušteni u svakom pogledu“, tvrdi odvjetnica.
Iz Centra za mirovne studije, koji je otpočetka bio uključen u pomoć obitelji Hussiny, poručili su i kako je ova odluka Ustavnog suda od izuzetnog značaja za zaštitu brojnih drugih izbjeglica i tražitelja azila u Hrvatskoj koji nemaju pristup pravnom lijeku i kojima je sustavno onemogućen pristup međunarodnoj zaštiti.
„Upravo onemogućavanje pristupa međunarodnoj zaštiti tema je mnogobrojnih izvještaja nevladinih organizacija, a ova odluka dokazuje odgovornost institucija da te iste izvještaje uzmu u obzir kada je riječ o donošenju odluka koje izravno utječu na ljudske živote. Izvještaji, dokumentiranje praksi nezakonitih protjerivanja, iako ih odgovorne institucije često zanemaruju, važan su korak prema zaštiti ljudskih prava“, zaključuje Lovorka Šošić iz CMS-a.
Danas sve ovo malo može značiti obitelji Hussiny. Oni više nisu u Hrvatskoj, već se nalaze u jednoj europskoj zemlji, gdje njihova djeca redovno pohađaju školu, onako kako su to i željeli.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: screenshot/YouTube
Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda
Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga
Gospodine Dino kakav vam je to rjecnik? Vi meni prebacujete neinteligentnost, a vi ne znate kako funkcionise drzava? Svasta sam procitao, ali ovakvo neznanje je jos nisam video. Odakle novac drzavi gospodine Dino? Palo sa neba? E moj gospodine Dino i vi se upustate u komentarisanje politickih tema, a nemate uopste osnovnu edukaciju. Drzava da bi imala novac mora odrediti poreze koje uzima od zaposlenih ( nasih plata ) i firmi koje ostvaruju prihode izmedju ostalog. Tim finasijskim sredstvima se finasira drzavni aparat i drzava ne moze raditi sa tim novcem sta hoce, nego mora uskladiti sa drzavnom politikom, a mi uticemo na to kada dodju izbori. Vidim da vama nije jasno kako funkcionise demokratski sistem jer vjerovatno citav zivot radite na crno pa neplacate porez. O mojoj inteligenciji pisete vi gospodine Dino koji neznate kada trebate napisati veliko slovo, zarez,..... Nemam rjeci.