Da, dragi poslodavče. Hvala ti što si mi omogućio da negdje mogu ubiti slobodno vrijeme. Beskrajno ti se klanjam jer mi svakog dana svojom milošću dopuštaš da osam, ponekad i devet pa i deset sati (da ne kažem i dvanaest) dopuštaš da se u tvojoj palači grijem. Vrata svoga doma pun milosrđa otvaraš i još mi na kraju mjeseca platiš za to što sam uzurpirao tvoju beskrajnu dobrotu. Ljubim ti noge jer se ponekad sjetiš i pokoju kunu dati za brigu o mome zdravlju. I što mi jednom godišnje, dok renoviraš svoju palaču omogućuješ da promijenim okruženje, vidim malo mora, sunca, planina. Nije mi teško svaku tvoju želju ispuniti. To je najmanje što mogu učiniti za tebe. Hvala ti od srca, ponavljam svakog dana. Tvoj do nebesa zahvalni radnik.

Gospodo poslodavci - ne serite!

Da, tako bi nekako radnici svakodnevno trebali zahvaljivati poslodavcima. Na sličnu foru zahvale bi se trebale slati i onima koji vode zemlju. Zahvalni su radnici, umirovljenici, branitelji, nezaposleni... Svaki pripadnik određene društvene skupine revnosno bi se trebao klanjati nekome. Jer što drugo u zemlji u kojoj se od vrha stvari postavljaju naopako. Pa je tako, predsjednica Vlade zakukala zbog nezahvalnih branitelja. Bila im je, kaže, majka, a sad je nazivaju maćehom. A tko im je dao mirovine. Ona. Majka, a ne maćeha.

Dakle, predsjednica Vlade braniteljima je dala mirovine. Zavukla je ruku u vlastiti džep, otkinula od vlastitih usta, ostala gladna da bi branitelji bili siti. Tako je i s nezaposlenima, valjda. Štedi na sebi da bi im dala priliku zvati se nezaposlenima. A kako oni vraćaju? Voze se u skupim autima, nose bunde, troše danu naknadu i neće čuvati ovce. A ti umirovljenici. Svaki im mjesec daje mirovinu, a oni kukaju da im je malo. Nezahvalnici bezobrazni!

Ista priča, po obrascu premijerke koja daje, širi se po cijelom društvu. U toj priči ključan je glagol DATI. Poslodavac radniku daje priliku da radi za njega. Plaću radnik ne zarađuje već mu je poslodavac daje. Kao milostinju. I onda se taj nezahvalnik kojem je poslodavac dao plaću još usudi i buniti. Malo mu je dao, hoće više. Traži plaćene prekovremene, traži pauzu, traži godišnji, traži regres, trinaestu plaću, dnevnicu kada ide na put, traži redovitu uplatu doprinosa, poreza....

I malo mu je to što mu poslodavac da. I još se buni kada se od njega očekuje – pardon, daje mu priliku – da radi puno preko propisanog radnog vremena. Za ono što mu poslodavac daje i radnik nešto mora dati. Ali on samo traži, traži i traži. I nikada nije zadovoljan.

Za razliku od radnika koji samo uzimaju dano, poslodavac je sve što ima zaradio. Njemu nitko ništa nije dao, pa ni oni radnici svojim radom. Sve je produkt poslodavčeva predana rada. Taj rad za razliku od radničkog nije trošak. On ne košta.

Poznanik je nedavno promijenio radno mjesto. Nekih mjesec dana je u maloj privatnoj firmi. Ima radno vrijeme. Svako jutro uredno je na poslu u propisani sat, svako popodne – točno u 16 – oblači jaknu i odlazi s posla. Mjesec dana kolege ga u čudu gledaju pitajući se kako ga nije sram nakon osam sati rada otići s radnog mjesta. A oni će ostati još najmanje dva-tri sata u poduzeću. Jer je to uobičajeno.

Poznanik jedva čeka kada će dobiti upozorenje, pa da i on drugu stranu upozori kako mu je plaćeno osam sati rada i ni sekunde više.

Te sekunde koje se pretvore u sate u toj, ali i mnogim drugim firmama, nešto su što se podrazumijeva i za što se ne očekuje novčana naknada. Jer bi bilo nezahvalno tražiti od nekog tko ti »daje« plaću da da i novac za prekovremene. No, nezahvalna đubrad to ne razumije. Kao ni branitelji ne znaju tko im je majka, a tko maćeha.

Radnici, nezaposleni, umirovljenici, branitelji... Svi su oni obični eksploatatori. Eksploatiraju poslodavce, eksploatiraju Vladu. Marksistička teorija o kapitalizmu temeljenom na eksploataciji pokazuje se točnom. No, neoliberalizam ju je nadogradio. Nisu kapitalisti ti koji eksploatiraju, već i ova domaća praksa majke i maćehe temeljena na glagolu davati, definitivno dokazuje – radnici eksploatiraju poslodavce. I ništa ne razumiju.

Gabrijela Galić

tekst objavljen u Poslovnom, prilogu Novog lista