Već četiri godine vlasnik jednog malog prigorskog poduzeća pokušava utjerati svojih 4,5 milijuna kuna od tvrtke s kojom je poslovao davne 2006. godine. Međutim, dok on tapka u mjestu jer ga 4,5 milijuna nenaplaćenih poslova tjeraju da duguje i državi i svojim radnicima, njegov nekadašnji poslovni partner osniva već četvrtu tvrtku, jer su prethodne tri i drugim partnerima ostale dužne. Poslodavac koji nam se požalio na svoju kalvariju, naravno, ne želi izlaziti u javnost sa svojim imenom jer se još uvijek nada da bi se netko, bilo država bilo sudovi, kako kaže, mogao umilostiviti ili opametiti i natjerati njegovog bivšeg partnera da mu plati dug i prestane stvarati nove. 

»Iz aviona je jasno, a moja je pogreška što uopće nisam mislio da netko s ciljem prevare ide osnivati tvrtke, da taj čovjek nema namjeru poslovati nego ima namjeru varati i državu i druga poduzeća. No, to očito još nije jasno ni državi, ni sudovima, jer on je za njih ugledan, uspješan poslodavac o čemu govore kuće, apartmani, stanovi i automobili koje je stekao svojim navodnim radom«, žali se naš sugovornik. On je tek jedan od brojnih vlasnika - ujedno i direktor u svom poduzeću - koji se suočava s hrvatskom stvarnošću u kojoj postoje deseci »uglednih poslodavaca« što su i prije nego bi sklopili posao znali da ga nikada neće platiti, a kada netko krene teretiti njihovu firmu – otvorili bi novu. Stanje je to koje je poznato svima, no potpuna erozija poslovnog morala ali i državne kontrole dovela je do toga da su oni koji žele poslovati normalno naivci koji gube igru. 

Fantomske tvrtke

I same vlasti, i bivša i sadašnja, otvoreno priznaju da su za oko 20-tak milijardi kuna neplaćenih računa u gospodarstvu krive fantomske tvrtke koje nemaju niti jednog zaposlenog, nego tek adresu i osnivača. Takvih je duhova, prema podacima koje su prošle godine isticali iz ministarstva financija, više od 19 tisuća. No, za sada nitko od aktualnih dužnosnika nije istaknuo kako i to narušava kreditni rejting Hrvatske, a time i uvjete u kojima realni sektor djeluje. Dakle, i sami poslodavci, unatoč raširenom mišljenju da su radnici jedina prepreka izostanku konkurentnosti, tu konkurentnost i te kako ruše.
   
Iako sami poslodavci, dok se zgražaju nad nelikvidnošću koja ih guši, stalno ističu kako je država njezin najveći uzročnik podaci o strukturi neplaćenih računa iz statistike na koju se i oni pozivaju, govore nešto drukčije. Prema najnovijim podacima od 41,7 milijardi kuna neplaćenih računa čak 31 posto, odnosno gotovo 11 milijardi kuna otpada na trgovinu. Čisto usporedbe radi, toliko je trgovina u Hrvatskoj zaradila samo u prosincu zahvaljujući predblagdanskoj kupnji. Podaci o neplaćenim računima u trgovini poprilično su indikativni s obzirom na to da je riječ o djelatnosti u kojoj se na dnevnoj bazi slijeva novac i u kojoj su zaposleni u najnižim razredima plaća. Osim toga, to je i djelatnost u kojoj je najveća fluktuacija radne snage što je vidljivo i po mjesečnim podacima s burze rada. Pa poslodavce u toj grani očito »rigidno« radno zakonodavstvo ne sprečava da bez problema otpuštaju i zapošljavaju nove radnike. 

Upravo su poslovni običaji iz Hrvatske, gdje je plaćanje u razumnim rokovima stvar izbora, a ne zakonske obveze, jedan od argumenata kojeg su isticali protivnici Agrokorovog ulaska u Mercator navodeći dugačke rokove plaćanja te kompanije kojima ona dovodi u težak položaj svoje poslovne partnere.
   
Nakon trgovine, najveće neplatiše dolaze iz sektora građevinarstva, što nije isključivo posljedica krize koja je taj sektor snažno pogodila. Poslodavci u građevinarstvu nisu platili čak 7,8 milijardi kuna svojih obveza, a prerađivačka industrija koja je u iznimno teškoj situaciji već dvadeset godina ima 4,5 milijarde kuna neplaćenih računa. Država se, moguće, skriva iza kategrije ostali, koja je uzrokovala 15 posto nelikvidnosti, odnosno 5,13 milijardi kuna. S druge strane, državi su porezni obveznici, uglavnom tvrtke, na kraju 2011. godine dugovale čak 11,5 milijardi kuna poreza i doprinosa koji su došli u fazu prisilne naplate. Prema procjenama ministarstva financija godišnje se ne plati oko pet posto obaveznih doprinosa na plaće, odnosno državna kasa je zakinuta za oko 800 milijuna kuna.

Zakinuti su, naravno, i radnici koji u konačnici mogu računati na niže mirovine za dio neuplaćenih doprinosa. I da ne bi bilo zabune, u uljuđenom svijetu kapitalisti koji ne mogu platiti radnika sami pokreću stečaj poduzeća kako bi se i ti radnici mogli naplatiti dok iz čega imaju. Za domaće poslodavce takva je praksa vjerojatno smiješna, jer ovdje stečaj pokreću vjerovnici i to uglavnom nad mrtvacima. 

Plaće bez doprinosa

– Nevjerojatno je da je država dopustila da se isplate plaće bez uplate doprinosa. Puno je primjera takve neprihvatljive prakse, a sustav je taj koji to treba riješiti ako treba i drakonskim kaznama. Da se zakoni poštuju puno bi tvrtki odavno otišlo u stečaj, puno prije nego su se problemi nagomilali i postali nerješivi, veli Vladimir Ferdelji, predsjednik Hrvatske udruge menadžera (HUM-CROMA), dugogodišnji menadžer u poduzeću koje zna što je konkurencija jer je proizvodilo za izvoz. Prema njegovu mišljenju Hrvatskoj je potrebna transparentna, javna država, a ona još uvijek nije takva. 

No, nije neuplata doprinosa jedini način na koji poslodavci zakidaju svoje radnike. Još uvijek je u Hrvatskoj raširena praksa da poslodavac obvezom ne smatra isplatiti zarađenu plaću radnika. Precizne statistike ne vodi nitko, ali prema sindikalnim procjenama barem 21 tisuća radnika u Hrvatskoj uredno odlazi na posao, obavlja svoje radne obveze ali za to nije plaćena.
   
U našoj priči jedan je neodgovorni »poslovnjak« ugrozio i plaće radnika kod vlasnika koji nastoji zakonito poslovati, ali domaćim vlasnicima i direktorima zakidanje radnika nije strano ni kada naplate sve svoje poslove. Naime, puno je lakše, a i beskamantno je za neko trenutno ulaganje na dva do tri mjeseca, »zaboraviti« isplatu plaće, nego zadužiti tvrtku kod banke. No, niti to nitko ne ističe kao ugrožavanje poslovne klime u Hrvatskoj, a samim time i konkurentnosti među onima koji se natječu za isti kolač na tržištu, a u konačnici i međunarodni financijski položaj, odnosno kreditni rejting zemlje. 

Mrtvo slovo na papiru

Nije se još dogodilo da su sami poslodavci prokazali kolegu koji potkrada državu i radnike, a i njima je nelojalna konkurencija. Prema našim saznanjima, od 1993. godine kada je osnovana Hrvatska udruga poslodavaca, iz njenog članstva isključen je samo jedan poslodavac koji se nije ponašao u skladu s dobrim poslovnim običajima. Riječ je o Mladenu Jakopcu koji je iz članstva HUP-a izbačen kratko vrijeme nakon što je prestao biti predsjednik te udruge. No, očito je okajao grijehe jer je danas član Savjeta HUP-a. O tome koliko su poslodavaca smatrali nedoličnim da budu njihovi članovi zbog primjerice neisplate plaća ili poreznih obveza državi, iz HUP-a nismo dobili odgovor.
   
– HUP u svom Statutu regulira obveze članova te je navedeno da su članovi obvezni poštivati odredbe Statuta, Etički kodeks i odluke nadležnih tijela Udruge. Pritom i HUP-ov Statut i Etički kodeks podrazumijevaju poštivanje i provođenje svih zakona Republike Hrvatske, pa tako i onih koji određuju isplatu plaća zaposlenicima i podmirenje svih drugih obveza poslodavaca prema zaposlenima, dobavljačima, vjerovnicima i državi, pojašnjavaju iz HUP-a. Oni članovi koji se ponašaju suprotno, sukladno odredbama njihovog statuta, isključuju se iz članstva, tvrde u HUP-u, jer su potpisivanjem pristupnice za članstvo preuzeli navedene obveze. Međutim, ta je obveza, a i kazna koja znači isključenje mrtvo slovo na papiru. 

– Informacije o tome da li neki od članova, primjerice, ne isplaćuje plaće ili duguje svojim dobavljačima nema HUP, jer kao udruga i dio civilnog društva nema pristup takvim informacijama niti ima osnovu da takve informacije traži. Takvim informacijama raspolažu isključivo državne institucije koje onda u slučaju kršenja propisa imaju zadaću pokretanja određenih procedura, pojašnjavaju u svom odgovoru iz HUP-a. Ako ne mogu doći do takvih podataka nije jasno zašto su uopće u svoj statut ugradili kaznu izbacivanja za poslodavce koji ne ispunjavaju obveze prema državi i radnicima. Uz to, u HUP-u se doista prave nemušti jer su dosad desetke puta na sjednicama Gospodarsko socijalnog vijeća od sindikata dobili podatke o tome koji poslodavci duguju radnicima plaće, a državi doprinose i mogli su reagirati i poslati poruku da je to neprihvatljiv način poslovanja. Umjesto toga, HUP lopticu prebacuje, dobrim dijelom s pravom, na državu i ističu da je njezin zadatak »da osigura primjenu zakona koji će spriječiti sva devijantna ponašanja u društvu i gospodarstvu.

Statusni simboli

Nije rijetkost da poslodavci zaborave na ispunjavanje obveza jer moraju osigurati novca za kupnju statusnih simbola poput jahti i skupih automobila. Pri tome uvriježena je praksa da kupljene jahte često registriraju u inozemstvu kako bi izbjegli plaćanje poreza u Hrvatskoj. Koriste ih privatno iako su kupljene na račun tvrtke. Tako je i s najskupljim automobilima. Pa su lani pravne osobe kupile više od polovice novih osobnih vozila od ukupno prodanih 41.561, prema podacima Promocije plus. Od 37 porschea što su lani registrirani u Hrvatskoj, 33 su kupile pravne osobe, kao i 22 od 24 prodana Land Rovera. Neuobičajeno je, doista, da neka tvrtka koristi porsche za obavljanje svakodnevne djelatnosti, pa čak i kao službeni automobil članova uprave. No, hrvatska je praksa često pokazala da takav auto privatno voze bogataši koji su u kratkom vremenu uspjeli izgraditi poslovna carstva u kojima nerijetko stradaju njihovi radnici ili poslovni partneri. 

Prioriteti domaćih poslodavaca kad je potrošnja u pitanju prilično su zanimljivi. U prošloj su godini primjerice na troškove reprezentacije, odnosno ugošćivanja, plaćanja odmora i rekreacije te darivanja svojih poslovnih partnera, potrošili oko 1,8 milijardi kuna. Koliko su u istoj godini potrošili za ulaganja u istraživanje i razvoj, bez čega tvrtka može samo stagnirati, zasad nema podataka.
   
No, prema podacima Ministarstva znanosti privatne su tvrtke u razdoblju od 2000. do 2010. godine u prosjeku ulagale 0,38 posto BDP-a u istraživanje i razvoj, pa ako je postotak otprilike isti i za prošlu godinu to je 1,3 milijarde kuna. Domaći poslodavci su tako svoju konkurentnost više snažili reprezentacijom, nego istraživanjem i razvojem koje je dobilo pola milijarde kuna manje od ručkova s poslovnim partnerima, iako i ono nudi priliku za poreznu olakšicu. 

Da konkurentosti i izlaska na strana tržišta nema bez ulaganja u istraživanje i razvoj govore i podaci Eurostata po kojima su gospodarski jake zemlje upravo one u kojima je udio privatnog sektora u tom segmentu veći nego udio države. Riječ je o gospodarskim divovima poput Njemačke ili Francuske, ali i manjim zemljama poput Belgije, Finske ili Austrije, dok država kao ulagač u istraživanje i razvoj prednjači u, primjerice, Grčkoj, Portugalu, Bugarskoj, Rumunjskoj, Poljskoj i Hrvatskoj, jer je njezin udio također u razdoblju od 2000. do 2010. godine bio 0,53 posto BDP-a.

Jagoda Marić, Gabrijela Galić

Lupiga.Com via www.novilist.hr