Praksa nezakonitog zapošljavanja hrvatskih novinara puno je starija od hrvatske državnosti. Naime, već desetljećima postoji običaj da se mladi novinari po dolasku u novinsku redakciju umjesto zakonom propisanog zapošljavanja na probni rok od maksimalno šest mjeseci angažiraju kao „honorarci“, to jest lažni vanjski suradnici, a u stvari djelatnici po svemu izjednačeni s kolegama zaposlenima putem ugovora o radu, ali lišeni svih prava iz Zakona o radu. Dakako da bi umjesto šest mjeseci takav oblik zapošljavanja često običavao trajati godinama, a nerijetki su novinari kao honorarci dočekali i preko desetljeća rada u istoj redakciji.

Dobar dio hrvatskih novinara lišen je svih prava iz Zakona o radu

Na štetnost takve prakse već godinama usamljeno upozorava Sindikat novinara Hrvatske, kojem je povremeno polazilo za rukom uvjeriti Državni inspektorat da u neku od redakcija nevoljko pošalje inspekciju. Nakon istrčavanja kroz stražnje ulaze, plaćanja pokoje globe i pisanja pod tuđim imenom dok se „stvari ne smire“ obično bi sve nastavljalo po starom. Opisana medijska idila nastavljala se po manje-više identičnom obrascu sve dok polovicom prošlog desetljeća u nesređenoj situaciji novi vlasnici medijskih kuća nisu prepoznali savršenu priliku za rezanje troškova rada, zaobilaženje zakonskih obveza poslodavca, ali i implementiranje politike „mrkve i štapa“ u cilju discipliniranja novinara koji nisu bili voljni bespogovorno provoditi volju vlasnika medija te njihovih političkih sponzora.

„Lijek“ za štrajk

Ključni trenutak bio je kad je na inicijativu skupine slobodnih novinara nadležno Ministarstvo financija smanjilo obvezna mjesečna davanja za samostalne novinare te tako omogućilo da status samostalnog novinara u očima poslodavaca postane financijski prihvatljiv način rješavanja statusa „vječitih honoraraca“, čija je zakonska situacija time prebačena iz posve crne u sivu zonu legalne terre incognite.

- Od siječnja 2005. godine propisano je da slobodni novinari mogu birati hoće li uplaćivati doprinose u dotadašnjoj visini jednakoj kao i za odvjetnike, liječnike i ostale ili će uplaćivati upola manje, kao i obrtnici. Dio kolega kojima je ostalo malo vremena do mirovine nastavili su uplaćivati iste iznose kao i dotad, a mogućnost plaćanja upola manjih doprinosa iskoristilo je oko 200-tinjak dotadašnjih tzv. vječitih honoraraca. Zbog tih vječitih honoraraca mi smo predložili mogućnost smanjenog iznosa uplate doprinosa, kako bi ti ljudi koji su godinama surađivali u medijima ipak imali mirovinsku i zdravstvenu zaštitu, opisuje taj trenutak jedan od inicijatora spomenutih promjena, Ivica Grčar, predsjednik Društva slobodnih novinara.

Čelnici EPH, ispred svoga imperija, gdje se među prvima počeo primjenivati prikriveni radni odnos u RPO obliku

Isprva se nova mogućnost doimala kao solomonsko rješenje u kojem nitko nema što izgubiti, honorarcima je pružila priliku da osiguraju pravo na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a poslodavcima, među kojima su neki već bili prisiljeni isplaćivati svojim honorarcima visoke iznose zbog tužbi za prikriveni radni odnos, status slobodnog novinara pružio je način da uz niske troškove osiguraju barem prividno legalniji status za svoje djelatnike, a da im pritom i dalje u cijelosti uskrate prava iz Zakona o radu. No u stvarnosti i individualni novinari i profesija su izgubili mnogo. Novinari su potpisali ugovore koje je moguće raskinuti bez otpremnine i bez obrazloženja, a radna snaga, u većim sustavima  (EPH i Styria) ionako razbucana u više manjih tvrtki, dodatno je rastavljena na dvije frakcije - novinare u redovnom radnom odnosu i one koji su, prema skraćenici za Registar poreznih obveznika u kojeg se upisuju samostalni novinari, u redakcijama poznati kao „RPO-ovci“. O tome zašto je prisutnost RPO-ovaca štetna i za novinare u redovnom radnom odnosu zorno svjedoči pokušaj štrajka u redakciji Večernjeg lista u ožujku ove godine. Naime, nakon što je Uprava Večernjeg lista odbila potpisati kolektivni ugovor, Sindikalisti su štrajkom pokušali privoliti poslodavca na potpisivanje tog dokumenta. No pokušaj štrajkaša da spriječe izdavanje novina Uprava je s lakoćom zaobišla prebacivši veći dio tereta na RPO-ovce i honorarne suradnike.

Za Austriju drukčija pravila

- Poslodavci su našli načina da podijele novinare, a ishod štrajka u „Večernjaku“ jasno pokazuje da su u tome uspjeli. Mi u sindikatu smatramo da nam je na nezakonit način praktično ukinuto pravo na štrajk - dakako ne u formalnom smislu, ali je pod ovim uvjetima nelojalne konkurencije štrajk neizvediv. Smatramo da je uz sustavno kršenje Zakona o radu te oštećivanje državnog proračuna ovakav sustav protuzakonit i zbog jednostavne činjenice da nam oduzima ustavno pravo na štrajk, istaknuo je predsjednik Sindikata novinara Hrvatske Anton Filić.

Vrijedi naglasiti i da Večernji list ima jedan od najnepovoljnijih, ako ne i najnepovoljniji odnos stalno zaposlenih te novinara u raznim oblicima „prikrivenog radnog odnosa“ – na 102 legalno zaposlena novinara tako dolazi čak 120 u raznim oblicima „neformalnog“ zapošljavanja, od čega stotinu RPO-ovaca. Uz to je prisutan kontinuirani trend pogoršanja omjera koji traje u najmanju ruku otkad je taj medij preuzeo austrijski koncern Styria. Premda se zadnjih godina tek neznatno povećao broj RPO-ovaca i honoraraca, omjer se ipak kontinuirano pogoršava smanjenjem broja „uredno“ zaposlenih novinara, štoviše izvjesno je da je situacija sada još i gora od gore iznesenih podataka, jer je ljetos, nakon našeg istraživanja, otpušteno još 14 stalno zaposlenih novinara, i to u nezakonitu postupku koji Sindikat tumači kao klasičan primjer odmazde za pokušaj štrajka. Zanimljivo je da u Styrijinom koncernu jedna pravila vrijede za Hrvatsku, a druga za Austriju, pa su tako austrijski sindikalisti zgroženi odbijanjem kolektivnog ugovora u Večernjem listu i načinom na koji je ugušen štrajk.

- Šokirani smo postupcima vezanim uz kolektivni ugovor u Večernjem listu. Slažemo se s ocjenama da se radi o civilizacijskoj regresiji kakvu se Styrijin menadžment ne bi usudio ni pokušati u Austriji, ocijenio je Franz C. Bauer, predsjednik Austrijskog sindikata novinara.

Pokisli stalno zaposleni novinari Večernjeg lista tijekom ugušenog štrajka

U većini drugih redakcija situacija je barem što se tiče strukture zaposlenih nešto bolja, s tim da nismo uspjeli dobiti precizne i relevantne podatke o strukturi zaposlenika Europapress Holdinga (EPH), izdavača Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije, tjednika Globus te niza drugih tiskovina, a koji je odigrao posebnu ulogu u afirmaciji postojećeg sustava rada „na sivo“.

Gleda li se stanje u „globalu“, u redakcijama postoji osjetan trend smanjenja broja honoraraca i novinara zaposlenih putem RPO-a. No treba biti vrlo oprezan pri interpretaciji takvih trendova i podataka, jer, premda bi mogli sugerirati da nakladnici polako odustaju od prakse angažiranja novinara kroz prikrivene radne odnose, zapravo tek prikrivaju činjenicu da su RPO i slični aranžmani, kroz koje je do krizne 2008. godine zapošljavana oko trećina hrvatskih novinara, od vlasnika medija doživljeni kao „jastuk“ za ublažavanje krize. Naime tipična reakcija bilo koje tvrtke s neinventivnim menadžmentom na poslovne uvjete u doba recesije je rezanje broja zaposlenih. Isto se dogodilo i u novinama, gdje su dok još financijska kriza još nije niti okrznula Hrvatsku. U tom su procesu najlošije prošli honorarci i RPO-ovci, u čijim ugovorima u pravilu stoje odredbe o tome kako su obje ugovorne strane slobodne raskinuti ugovor o suradnji bez obveza, osim eventualnog kraćeg otkaznog roka.

Bez zakonske zaštite

Važno je naglasiti i kako uvjerenje poslodavaca da ih ugovori potpisani s RPO-ovcima oslobađaju svih zakonskih obveza prema zaposlenicima nije utemeljeno niti u pravnoj teoriji niti u praksi. Ugovori sa samostalnim novinarima trebali bi biti utemeljeni u Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, no u stvarnosti velik dio njih sadrži odredbe koji s predmetnim zakonom nemaju nikakve veze, nego su jednostavno prepisane iz Zakona o radu. Odličan primjer je Ugovor kojeg je svojim RPO-ovcima ponudila uprava riječkog Novog lista nakon što je kontroverzni tajkun Robert Ježić preuzeo nekoć ugledni dnevni list, a kojeg je Sindikat uputio na pravnu ekspertizu. Od 19 članaka Ugovora čak 14 sadržavalo je odredbe koje nemaju nikakve veze sa zakonom na kojeg se dokument poziva.

- Iz svega naprijed navedenog je vidljivo da je "autorski ugovor" korišten kao oblik ugovaranja novinarskog posla, a ne autorskih djela i to iz razloga najniže cijene koštanja za korisnika, odnosno, kako je vidljivo, poslodavca. Pri tome je vidljiva namjera korisnika/poslodavca da se sa novinarom/autorom, bez zasnivanja radnog odnosa, dobrovoljno ugovore obveze kakve imaju radnici u radnom odnosu, a da istovremeno autor, tj. novinar, nije u radnom odnosu i nema nikakva prava ni zaštitu iz radnog odnosa, ustvrdila je u svom zaključku je pravnica, Danica Lisičar.

Slučaj Nataše Škaričić

Što se pak tiče sudske prakse, s obzirom da je praksa prikrivanja radnog odnosa putem upisa RPO započela od 2005. godine, a da su sudovi poslovično spori u rješavanju radnih sporova, zasad gotovo da i nema riješenih novinarskih tužbi protiv izdavača. Iznimku predstavlja tužba ugledne istraživačke novinarke Nataše Škaričić, čiji slučaj jasno ilustrira opasne implikacije prikrivenog radnog odnosa po stanje medijskih sloboda u Hrvatskoj. Njezin je slučaj osobito zanimljiv jer pokazuje da poslodavci status „lažnog slobodnjaka“ ne smatraju samo načinom zaobilaženja legalnog ugovaranja radnog odnosa, nego i mehanizmom za cenzuriranje i discipliniranje novinara. Nataša Škaričić je, kao i mnogi novinari, svojevoljno ušla u status samostalnog novinara upisanog u RPO.

Presuda u slučaju Nataše Škaričić (na fotografiji) iznimno je bitna za cijelu medijsku scenu, jer je zaključeno da se, bez obzira na formalna obilježja potpisanog ugovora, uistinu radilo o radnom odnosu

- Do 2007. godine bila sam u redovnom radnom odnosu u Slobodnoj Dalmaciji. Imala sam prilično nisku plaću, a neriješeno stambeno pitanje, tako da sam tražila način da povećam vlastitu kreditnu sposobnost. Kako su u to doba brojni novinari u EPH-u već radili putem upisa u RPO, to mi se učinilo kao sredstvo da ostvarim svoj cilj, tako da sam pristupila poslodavcu s molbom da prijeđem u takav status, priča novinarka.

Nakladnik je ponudu spremno prihvatio, ponudivši joj osjetno bolja primanja, a nešto kasnije i mjesto pomoćnice glavnog urednika Slobodne Dalmacije. Kako je u to vrijeme pregovarala o prelasku u Novi list nije bila naročito zainteresirana za novu poziciju. Stoga je postavila nekoliko naizgled nemogućih zahtjeva, računajući da će ih poslodavac odbiti, a njoj se otvoriti mogućnost prelaska u konkurentsku novinu. No, na njezino iznenađenje poslodavac prihvaća sve, pa i najčudnije zahtjeve, izbijajući joj iz ruku argumente za odbijanje ponude. Osim za njene pojmove astronomske plaće, u EPH-u prihvaćaju čak i uvjet da zaposle dvojicu bivših novinara tjednika Feral Tribune.

Zbunjena novinaraka prihvaća novo radno mjesto za kojeg danas vjeruje da joj je ponuđeno kako bi njen rad bio pod nadzorom. Stvari postaju puno jasnije 2008. godine, kad Ministar zdravstva Darko Milinović javnosti predstavlja zdravstvenu reformu, a Nataša Škaričić, koja je godinama pratila upravo sektor zdravstva, najavljuje u svojoj novini da će napisati komentar najavljene reforme.

Sanader glavni urednik

- Nazvao me glavni urednik Slobodne Dalmacije Zoran Krželj i rekao da ne moram pisati taj komentar jer je dogovoreno s glavnim. Pitam ga tko je glavni, Pavić (Ninoslav Pavić, predsjednik uprave Europapress holdinga op.a.)? Odgovara mi da nije, da je to Ivo Sanader, koji je zvao sve glavne urednike hrvatskih medija na sastanak u Ministarstvu zdravstva zbog dogovora o izvještavanju o reformi, prisjeća se novinarka trenutka u kojem započinje njen višegodišnji rat s bivšim poslodavcem.

"Glavni urednik" Slobodne Dalmacije, Ivo Sanader?

Nakon tjedan dana insistiranja na objavi komentara, tekst izlazi, ali izmijenjen do neprepoznatljivosti, a na poslu počinje višemjesečna psihološka tortura. U redakciju dolazi uredno, ali za nju nema posla: novinari kojima bi trebala biti nadređena instruirani su da ne komuniciraju s njom, nego da radne zadatke primaju telefonski od drugih osoba. Tek mjesecima kasnije, kad je njenog nesuđenog poslodavca Novi list već preuzeo ranije spomenuti Sanaderov intimus i suoptuženik u slučaju Hypo banke, Robert Ježić, Škaričić prima otkaz.

Nakon radnog spora dugog dvije i pol godine u lipnju ove godine Općinski, a potom i Županijski sud u Zagrebu donijeli su iznimno bitnu presudu za cijelu medijsku scenu, zaključivši da se, bez obzira na formalna obilježja potpisanog ugovora uistinu radilo o radnom odnosu te stoga otkaz Nataši Škaričić ne proizvodi nikakve pravne učinke. Presuda je razotkrila višegodišnju iluziju poslodavaca da je prisiljavanjem novinara na rad u statusu samostalnog novinara „RPO-ovca“ moguće ozakoniti prikriveni radni odnos. Ta je iluzija, koju novinari u RPO-u često slušaju od svojih šefova, jedan od dva glavna motiva za široku primjenu RPO sustava. Drugi je još banalniji, a radi se o klasičnom primjeru utaje poreza.

Istraživanje je provedeno uz podršku Danske udruge istraživačkih novinara SCOOP