Do pravog blaga, ipak ćete se morati malo strpiti, ne bi li vas na brzaka proveli kroz par detalja. Istog dana kada je saborski odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost zaključio priču koju je u javnosti, nije da se hvalimo, pokrenula upravo Lupiga, Šelebaj Sellier je lišen slobode. Naime, prije nešto više od mjesec dana Lupiga je došla u posjed pisma koje je poduzetnik uputio ministru unutarnjih poslova Tomislavu Karamarku, gdje se žali da ga njegova donedavna supruga želi „opelješiti“ i da joj u tome pomaže njen ljubavnik, ravnatelj policije Oliver Grbić, koji je naložio da se Šelebaj Selliera prati i prisluškuje. Prvo je MUP ustvrdio da su to, u prijevodu, obične izmišljotine, a jučer je i saborski odbor objavio kako nije bilo praćenja i prisluškivanja. U tom svjetlu vrlo je zanimljiva činjenica, dakle, ako se već nije pratilo ili prisluškivalo, kojim operativnim metodama je policija došla do informacije da poduzetnik namjerava preći granicu.

Uhićeni Vladimir Šelebaj

Iako još nije poznato zbog čega je točno poduzetnik uhićen, vjeruje se da se radi o slučaju prikrivanja vlasništva nad dvije producentske kuće, čiji su pravi vlasnici zapravo bili Šelebaj Sellier, Dijana Čuljak i menadžer Edvin Softić. Neuništiva Čuljak jučer je nekolicini medija izjavljivala da nema veze s ovom pričom, te se ironično nabacila tvrdnjom da joj jedino preostaje da se spali, kako bi zadovoljila „neke kolege novinare“. Kako je o njenim novinarskim kvalitetama na ovim stranicama ispisano na desetine kartica teksta, vrijeme je da nam se HTV-ova perjanica sama predstavi. Naime, prije tri godine Čuljak je za Jutarnji list pristala napisati tekst na temu šopinga, a ovdje ćemo donijeti samo „highlightse“.

Dijana Čuljak, raduje se što se u hrvatskom društvu šoping tretira kraljevski

“Poznajete li žene koje ne vole šoping? Ja ne. Ponekad na nekoj kavi u gradu ili na poluslužbenom ručku čujem neku blaziranu kvaziintelektualku kako se zgraža nad tom divnom navikom. Po mom mišljenju, šoping se napokon u društvu tretira kako i zaslužuje – kraljevski”, drčno nas je uvela u temu, a potom i pojasnila što je veseli: “Kada sam u stanju akutne depresije izazvane stagniranjem na poslu, kojim kilogramom viška, obiteljskim raspravama ili naprosto umorom - ne može mi niti najbolji šoping u Parizu pomoći. (Dobro, sada sam pretjerala radi dojma, željela sam pojačati značaj depresije u životu svake žene - pa tako i mojem.)”

Naravno, na meti je i Armani

Nakon što će opisati kako se to oblače Parižanke, koje su, dodat će, blagoslovljene genima kakvih nema na Balkanu, a sve s “potpisanom” robom, objasnit će i što je to osobni stil – “Preostaje mi zato ono što je prava suština svakog osobnog stila, ma koliko mi o tome šutjeli: kombinacija onog što želim i onog što mogu. Pojednostavljeno, u mom slučaju to znači: štikle - uvijek potpisane! Traperice- ne svake, samo one koje drastično izdužuju liniju! Sako - savršenog, oštrog kroja! I, dakako, šećer na kraju, skupa - preskupaaaa torba!”. Toliko, dakle, o stilu, a potom je s čitateljima Jutarnjeg podijelila i svoje prioritete – “U ranim godinama braka muž mi je u prvih par dana boravka u Parizu, meni najljepšem gradu na svijetu, prvo pokušavao pokazati sve njegove ljepote - usput, tamo je odrastao i o Parizu zna baš sve. Prve velike svađe u našem braku dogodile su se kada sam mu objasnila prioritete - prvo šoping, onda ljepote i kultura... Nekoliko godina kasnije, uz neprestano gunđanje, usvojio je ovaj logičan raspored.”.

Muzej, nije na listi prioriteta, naprotiv

No, pustimo obiteljske razmirice na stranu i krenimo na opis psihotičnih trenutaka kupovine, za koje Čuljak kaže: “Kupujem sumanuto, kombiniram kartice, ulazim u minus, računam na plaće koje ću zaraditi do kraja godine, pa do kraja desetljeća, pa k vragu i sve... do kraja stoljeća! Ne gubim vrijeme, robu uopće ne isprobavam - znam otprilike svoj broj. Potpisujem slipove kreditne kartice bez probe, bez ogledala i svjedoka, kupujem, samo kupujem, kao u gerilskoj akciji, bez nećkanja... Kupujem i ono što nikad neću obući, bijele capri hlače do pola listova, balerinke, usku kašmir vestu.”.

Iako su je, pojasnit će, njene prijateljice, redom političke novinarke, upozoravale da se ne bi smjela javnosti razotkrivati na ovaj način, ona je njihova upozorenja odlučila ignorirati, pitajući se zašto se u Hrvatskoj još uvijek strogo odvaja ozbiljno od frivolnog, usput se usporedivši s Madeleine Albright koja je govorila o svojim broševima, te s Condoleezzom Rice koja je komentirala titulu najbolje odjevene američke političarke. Zauzevši takav stav potom nas je obavijestila o tome što je pazarila u šopingu: “Nakon nekoliko sati sve je obavljeno. Kratki rezime mog posljednjeg ludila: Miu Miu torba, Armani sandale, dvoje balerinke - nepotpisane - tješim se, troje hlača iz GAP-a - može li nešto biti povoljnije, ponavljam samoj sebi. Tu su i dvije veste iz GAP-a - dakako, bila mi je potrebna jedna duža i jedna kraća. Nabavila sam i ljetnu haljinu - no name, traperice s nogavicama u trapez - ponovno IN ove sezone. Pet bijelih pamučnih majica - jer njih nikada nije dosta.”.

Nakon psihotičnog šopinga, najbolje "sjeda" šampanjac na terasi kraj St. Germaina

Saznali smo i što joj je u mladosti znala savjetovati majka, “Cipele i torba su najvažniji, sve drugo možeš ‘falšati’, ali to ne. Tu se vidi tko ‘zna’!”. Nakon, kako sama kaže, sulude kupovine, “vrijeme je za bistro. Čaša pjenušca. Cigareta. Samo ako dobijem stol na terasi.”. Tekst će pak zaključiti dijalogom sa svojim tadašnjim mužem, koji je sinoć prenoćio iza rešetaka. “Sutra idemo u Musée d’Orsay? Impresionisti?, pita moj muž s nadom u glasu. Vidi da mi je preko glave posljednjih modnih detalja, dućana, mršavih, nevjerojatno njegovanih i dotjeranih prodavačica. Neeee! Šta ti je?, zaderem se. Sutra je na redu naša kći!!! Sve je prerasla!”. Eto, tako je govorila Dijana Čuljak, otkrivši da na hrvatskoj državnoj dalekovidnici plaće možda i nisu tako male te vlastitim primjerom pokazavši neželjenim turistima kako bi se, barem dijelom, trebali ponašati kad stignu na Jadran …

Lupiga.Com