Nekad su se pričali vicevi o Crnogorcima - "Koji je crnogorski rekord na sto metara?" Onda malo pričekaš pa kažeš - "Šezdeset metara!" Ha, ha, da, ponetko se nasmije, ali uglavnom su svi već znali vic. Onda netko dođe s najnovijim, koji nismo nikad čuli, a koji ima istu poantu: "Crnogorci su lijeni". I bilo je to smiješno, ne baš jako, ali ipak smiješno na svoj ritualni način. I nije bilo u tome ništa opasno, ništa ekonomski mišljeno i statistički potkrijepljeno, ništa naročito zajedljivo, nego štoviše - vicevi su odisali nekakvom uvrnutom simpatijom, te sam i same Crnogorce čuo kako ih pričaju, kao kad mangupi uživaju u svojoj nepopravljivosti.

Danas su stvari malo drukčije. Ne mogu točno reći kako se to reflektira na proizvodnju viceva i na njihovo prepričavanje, jer ni tu nema neke točne statistike, ali nisam već odavno čuo neki novi "crnogorski" vic. Možda su me naprosto zaobišli, ali svejedno - lijenost je ionako u međuvremenu postala ozbiljna stvar. Jer, eto, Grci su navodno lijeni, a nisu ni ostali južnjaci daleko od te etikete - pa sad, navodno, ona radišna Europa mora plaćati njihove dugove. Pitanje je, dakle, ima li na temi lijenosti još prostora za vic koji u sebi neće imati potencijal uvrede, pa i političke osude. Jer, na koncu, što tu ima smiješno - protestirati će netko tko malo više čita neoliberalne novine: pa treba ih natjerati da rade...

Ne, lijenost više nije smiješna priča, jer lijenost je postala politička tema, lijenost je postala ekonomsko objašnjenje - a slaba je, rekao bih, to znanost koja se hvata ovakvih objašnjenja. Lijenost naime nije objašnjenje ni za što - u igri je čista manipulacija navodnim "mentalitetom", s ciljem da se zaobiđu pravi uzroci krize i propadanja europskog juga.

DRAGI POSLODAVČE: Nezahvalna đubrad koja ništa ne razumije

Gospodo poslodavci - ne serite!

Logika je - isplati bankare i zajebi narod

S psedoargumentima poput lijenosti sve se, na koncu, može olako "objasniti". Ako se, recimo, postavi pitanje ekonomske neravnopravnosti žena, tj. činjenice da su žene, s istom naobrazbom kao muškarci, još uvijek u prosjeku slabije plaćene - netko bi mogao to opravdati nekom ženskom urođenom "osobinom". Iskreni šovinist će naprosto reći da su žene "glupe" i da je to razlog, što je odgovor iz istog reda primitivnih argumenata kao kad se ekonomski problemi nekog naroda objasne njegovom "lijenošću". To je naprosto prilično rasistički oblik ekonomsko-socijalnog komentara. Možemo, na koncu, ako su Grci "lijeni", za neke druge, kojima još slabije ide, reći da su "i glupi i lijeni", zašto ne?

Svejedno, ljudi koji čitaju novine, barem u Hrvatskoj, već su prilično uvjereni da su Grci lijeni i da je tu problem njihove ekonomije. Kao takvi, oni su, razumije se, pomalo i paraziti. Ova tezu možete učestalo čuti u takozvanom "pristojnom društvu", društvu koje čita navodno politički korektne mainstream medije. Također, pomalo je nevjerojatno da su zapadni mediji u doba europske dužničke krize proširili "skraćenicu" PIGS ili PIIGS, što se odnosi na "srodne ekonomije" Portugala, Italije, Grčke i Španjolske, kojima se kao drugo "I" ponekad dodaje i Irska.

Dakle, PIGS. Dakle: svinje. Dotle smo došli u ekonomskim analizama. To su dosezi današnje političke ekonomije. Zanimljivo je kako ta oštra analitika nije krenula u drugom pravcu. Da se, recimo, poigraju s nazivima velikih banaka ili agencija za procjenu kreditnog rejtinga, pa da od njih slože neku skraćenicu. Zanimljivo je ovo doba u kojem baš oni koji ostanu bez love postanu svinje. Iako se meni čini da su svinje negdje drugdje.

Primijetio sam u našem tisku, također, da su i Hrvati pod velikom sumnjom da su lijeni. Nikad prije se nije pisalo o tome, a onda je nakon krize naglo počelo. Malo sam proguglao i odmah našao dosta primjera. "Hrvatski narod je neobrazovan i nema radne navike", kritizira jedan bivši političar i trenutni bogataš. "Hrvati ne rade ništa, jer će turisti ionako doći", napominje radišni analitičar iz kuće KPMG. Vjesnik se pita u naslovu: "Zar smo baš svi lijeni?" A kad se citiraju izviješća Svjetske banke, onda se novinarima uvijek nametne isti zaključak: "Previše trošimo, premalo radimo i ako tako nastavimo očekuje nas sigurna propast."

Tako, dakle. Ako propadnemo, znat ćemo zašto je do toga došlo. Nije problem u sistemu. Nije problem u "kreativnoj destrukciji" putem privatizacije. Nije problem u neoliberalnoj ekonomskoj politici. Nije problem u korupciji kao vječnoj i predvidljivoj pratilji privatizacije. Nije problem u monetarnoj politici. Nije problem u bankarskoj kolonizaciji. Nije problem u savjetima Svjetske banke. Nije problem u neoliberalnom kapitalizmu. Nije problem u deindustrijalizaciji. Nije problem u načinu na koji funkcionira međunarodna ekonomija.

Problem je potpuno izvan sistema. U mentalitetu, u genima. Problem je ne-ekonomske i ne-političke prirode. Problem je DNK. Lijenost. Problem je narod. A tu pomoći nema. Zato, kad propadnemo, nećemo moći okrivljavati nikoga osim sebe. Tome služi priča o lijenosti. Da ne bismo slučajno koga okrivili. Da ne bismo slučajno pomislili da nešto sistemski ne valja. Da ne bismo tražili promjene i štogod mijenjali. Ne, sve je u redu. I u Grčkoj, i u Španjolskoj, i u Portugalu, i u Italiji. Sve je u redu, samo ljudi ne valjaju. Lijenost je tako postala ideološka priča, da se ne bi mislilo o sistemu i nužnosti promjene. Nekad se govorilo da neprijatelj nikad ne spava. Danas ne. Danas neprijatelj previše spava. On dremucka pod čempresom i pije uzo.

Ideologija lijenosti je, usput, donijela i novi rasizam.I primila se ta ideološka propaganda, kao u uvijek. Ovo ljeto na Visu, blizu kuće u kojoj sam boravio, gore uz makadamsku cestu, bio je parkiran stari golf. Ne znam čiji je auto, ali pala je po njemu prašina s puta. Jednog dana primijetio sam na stražnjem staklu, napisano prstom na prašini: LAZY PIGS. Zurio sam u to, ipak začuđen - odakle to tu? Tko piše takve gluposti na odmoru? I kome je točno to namijenjeno? Svakako, napisao je to netko koga su uvjerili da je bolji po svojoj kulturi. Netko tko prezire navodne lijene parazite iz druge "kulture". Napisao je to netko kome su mainstream mediji umjesto analize krize ponudili rasizam.

A sad malo podataka: Eurostatovi podaci kažu da su Grci prije izbijanja krize tjedno radili 44,3 sata, dok su Nijemci radili 41 sat tjedno. Prosjek u zemljama EU-a je 41,7 sati. Dakle, Grci su godišnje imali 2.119 radnih sati, a Nijemci 1.390. No, da ne bude zabune, ovo nije tekst o tome tko koliko radi. Ovo je tekst o propagandi. Teza o grčkoj (po potrebi i bilo čijoj) lijenosti doslovno je propagirana s ideološkim ciljem da se ne propituju uzroci krize u međunarodnom ekonomsko-političkom sustavu, da se ne propituju vladajući odnosi i dogme neoliberalizma. Ne, nije stvar u mentalitetu. U tome je vic.

Robert Perišić

Lupiga.Com via www.zivljenjenadotik.si