I tako, neki njemački političari stavili su na papir ono o čemu su u zadnje vrijeme razmišljali: Grčka je postala pretežak teret i, ako se moraju pomiriti s time da nastave bacati svoj novac baš u tu crnu rupu, onda bi isto tako mogli imati pravo glasa po pitanju načina na koji se tim novcem u stvarnosti upravlja. Kao što se moglo i predvidjeti, curenje ovog dokumenta pružilo je grčkim političarima, a osobito nesretnom ministru financija, sjajnu priliku za demonstraciju moći, za deklamiranje svog gnjeva zbog njemačkog gaženja grčkog nacionalnog suvereniteta, itd.

Lupetanje u prazno, kažem ja! U oba tabora. S grčke strane, a što smo drugo mogli očekivati? Jednom kad država prihvati logiku masivnih zajmova pod uvjetom da provodi mjere štednje koje produbljavaju insolventnost zemlje što, pak, zahtijeva nove zajmove, doći će trenutak kada će međunarodni lihvari inzistirati na neposrednim izvršnim ovlastima. U korporativnom jeziku ovo je poznato kao prisilna stečajna uprava. Grčki političari koji su stavili svoje potpise na različite „bailout“ sporazume rastežu pojam lakovjernosti buneći se protiv gubitka nacionalnog suvereniteta. Za to je već mjesecima prekasno.

Što se tiče njemačkih političara, bojim se da sud povijesti neće biti blaži. Svojevoljno su nagomilavali nove i nove gigantske kreditne obveze zemlji koja ne može otplaćivati dugove, uz uvjetovanje mjera štednje koje smanjuju nacionalni dohodak iz kojeg bi se te kredite (i oni koji već postoje otprije) trebalo namiriti. A kada je grčka socijalna ekonomija (društvena ekonomija – realni, uslužni i javni sektor naspram virtualne, fiktivne ekonomije – financijskog sektora, op. prev.) usahnula i umrla, razbjesnili su se jer „reforme“ nisu upalile, jer su se porezni prihodi smanjili, jer nema kupaca zainteresiranih za grčku državnu imovinu. Moja poruka njima je: nametnuli ste Grčkoj i ostatku europske periferije pogrešnu politiku, sada snosite posljedice.

Već mjesecima preko svog bloga (i drugdje) tvrdim kako je tragedija grčkih „bailouta“, dapače cjelokupna strategija za upravljanje krizom eura, bila komedija zabune. Nije li vrijeme da naši političari (grčki i njemački) priznaju ozbiljnost svojeg idiotizma? Nije li došlo vrijeme da prestanemo igrati igru optuživanja i ustobočenosti?

Moja zaključna poruka njemačkim političarima: kao običan grčki građanin, razumijem vaš zamor svime što je grčko. Ali ako ste tako sigurni da je vaš plan za stabilizaciju Grčke tako dobar (a da je problem njegova provedba od strane grčkih vlasti), dobrodošli ste u Ateni da preuzmete njegovo provođenje. Ali pod jednim uvjetom:

Ako vam uspije da mjere štednje upale usred dugovno-deflatornog ciklusa, što se mene tiče recite svoju cijenu. Primjerice ako unutar godine i nešto dana grčki BDP ponovno počne rasti, a nezaposlenost padne ispod 10%, možete uzeti našu električnu mrežu (za kojom Siemens odavno žudi), naše vodoprivredne tvrtke, bilo koju imovinu koju unaprijed navedete. Ali, ako ne uspijete, morate platiti kaznu: npr. platiti u potpunosti nepodmirene grčke dugove trojci.

Dakle, što kažete? Jeste li za?

Yanis Varoufakis

Preveo Martin Beroš

Lupiga.Com via www.slobodnifilozofski.com