John Law (1671. – 1729.)

„Ako se količina novca poveća i ako se taj novac pravilno upotrijebi, druga polovica žitelja (za koje se mislilo da su lijeni) će naći posao, povećat će se proizvodnja u poljoprivredi i manufakturama, podići će se vrijednost trgovinske razmjene, zemlja će početi izvoziti. U suprotnom, smanji li se količina novca u opticaju, ili ako se on ne koristi za oživljavanje proizvodnje i trgovine, javit će se nezaposlenost, padat će trgovinska razmjena i, pod uvjetom da se razmjerno takvom stanju ne smanji potrošnja državnog aparata, država će biti prisiljena zaduživati se.“

(John Law, primjer otoka u traktatu „O novcu i trgovini“)

Došlo je proljeće i pošto nema ni pičke ni posla, okupljen je ekspertni tim „Splićanistike“ u našem najambicioznijem projektu ikad. Neki su se žalili da nas u zadnje vrijeme nema često, pa ajmo vidit možete li podnit kad nas ima... Broj koji je pred vama posvećen je Johnu Lawu, škotskom ekonomskom teoretičaru, praktičaru, profesionalnom kockaru, Škegri francuske Krune sa suprotnim predznakom i čovjeku koji je samo jednom u životu pogrešno napravio ono što je inače besprijekorno radio za kartaškim stolovima – proračunao vlastite izglede... To ime nećete naći u povijesnim udžbenicima jer takve se tiskovine ionako više bave datumima i povodima, a manje uzrocima, motivima i posljedicama događaja. A najmanje se bave poviješću financija što je prokleta šteta, pitate li nas. Jer novac nam u dobroj mjeri određuje život. Malo ljudi, zapravo, razumije kako, svi smo s tim ka u nekakvom konsenzusu, ali kad prosijete doktrine kojima se upravljaju tokovi novca, ostane malo sumnjive logike i pun kurac prostora za jedan jedini egzistencijalni refleks prispodobiv čovjeku - gramzivost. Ovaj broj „ST-ćanistike“ je u neku ruku i apel Vama da ne ostanete smireni ko telci kad čujete da se 'zbog makroekonomskih prilika ne smije dopustiti pad tečaja kune' samo zato što to kaže Rohatinski. Događaji opisani ovdje su i više nego dobra paradigma svim onim sranjima oko privatizacije i borbe protiv korupcije o kojima slušamo otkad je naše Hrvacke. Stvarno, sve se ponavlja, sve ide u krug...

Sad kad smo se istresli, ajmo se vratit 400 godina unazad i odlučit odakle početi priču o John Lawu! Od trenutka kad je prekinuo školovanje, ostavio obiteljski posao s kovnicom novca i odselio se u London gdje je kockao i pijančevao od jutra do mraka? Ili možda kad se udvarao jednoj dvorskoj dami, zbog koje je izazvan na dvoboj i pobjedio? Ili kad su ga uhitili, strpali u zatvor i osudili na smrtnu kaznu zbog tog istog dvoboja? Ili kad je pobjegao iz zatvora prije nego su ga pogubili? Ne, priču ćemo početi (ko što takve priče i inače počinju) u jednoj zemljici koju je Law izabrao kao sasvim prikladno utočište od svih onih repova koje je ostavio za sobom u Engleskoj...

Aaaa, Ujedinjene Nizozemske Pokrajine... Za nekoga poput Lawa, bilo je nemoguće ne zaljubiti se u tog malog protestantskog ekonomskog diva – Antwerpen, Amsterdam i Roterdam doslovce su bazdili po mirodijama i inoj egzotičnoj robi, to je bila zemlja potvrđeno najvišeg životnog standarda u ondašnjoj Evropi, te (zahvaljujući jednom zanimljivom patentu kojim su vjetrenjače pretvorene u pilane) proizvođač polovice britanske trgovačke flote. Osiguravateljske kuće, mirovinski fondovi i centralna banka bile su najnormalnije stvari – događale su se, doduše, i ludosti poput galopirajuće inflacije i jednako brze deflacije zbog apsurdno visokih cijena tulipana (prvo su ih uvozili iz Turske, pa su ih kultivirali za svoje podneblje, uzgajali i pretvorili u statusni simbol, a cijena im je rasla, rasla, rasla!), ali ono što je Lawa oborilo s nogu je bio način na koji su Nizozemci shvaćali vlasništvo. I trgovanje njim - prva dionička društva su originalni nizozemski izum.

Nizozemska Istočnoindijska kompanija bila je, za razliku od sličnih španjolskih, britanskih i francuskih pothvata, ustrojena kao dioničko društvo, „kompanija“ u pravom smislu te riječi. Svi su mogli sudjelovati i dobiti svoj dio „akcije“ ovisno o tome koliko su novca uložili. Uplate su se registrirale u poslovnoj knjizi kompanije na osnovu kojih su se izdavale i potvrde o uplati ili prve dionice. Isplate prvih dividendi su se odgađale nekoliko godina nakon osnutka Kompanije zbog stabiliziranja poslovanja – trebalo je osnovati kolonije i stalne trgovačke postaje po Indoneziji, da ne spominjemo još i privatnu flotu i vojsku od 10000 plaćenika zbog žestoke španjolske i portugalske konkurencije. Uz sve to podrazumijevalo se i načelo ograničene odgovornosti: dioničari u slučaju neuspjeha tvrtke mogu izgubiti samo uložena sredstva i ništa drugo od imovine. Kvaka je bila u tome da u narednih dvadeset godina od osnutka Kompanije, a to je razdoblje kojim je Poveljom Kompanije bilo utvrđeno trajanje Kompanije, nitko iz zajedničke kase nije smio povući ono što je uložio. Jedini način da se povuče iz svega toga je bio da svoj vlasniički dio proda nekom drugom i tako povrati vlastiti novac. Tako je rođena burza dionica. U trenutku kad je Law stigao u Amsterdam, Kompanija je trajala punih sto godina. A posao nikad nije išao bolje! Law je bio ko na šutu najboljom drogom, opčinjen odnosima Istočnoindijske kompanije, amstedramske burze i banke.

Kako ga je oduvijek privlačilo kockanje, amsterdamska burza mu je postala zanimljivijom od svake kockarnice – tu su bila podmetanja i smicalice kojima su se služili manipulatori dionicama, koji su u nastojanju da snize ili povise cijene dionica širili razne glasine. Postojali su i specijalisti za tzv. windhandel odnosno špekuliranje dionicama koje još nisu ni posjedovali... Ukratko, sa svih strana prštile su financijske inovacije. Ali Law je osjećao da svemu tome nešto nedostaje. Kao prvo, nije mu bilo jasno zašto je broj dionica Istočnoindijske kompanije ograničen kad ih tržište toliko voli, a osim toga, zbunjivala ga je konzervativnost Amsterdamske (mjenjačke) banke – ona je stvorila interni sistem koji je trgovcima omogućavao prebacivanje novca sa svoga na tuđi račun u banci i obratno promjenom bez korištenja keša, dakle samo promjenom brojki u bankovnim knjigama i izdavanjem potvrde na papiru. Pa ako je papir potvrda toga da netko ima novac, zašto papir postoji samo u platnom prometu unutar banke? Zašto banka ne izdaje papirnati novac javnosti? Zašto se roba i usluge ne bi mogle plaćati papirom? U Lawovu se umu počela stvarati zamisao o Sistemu (kako ga je on od milja zvao), o promjenama koje bi udružile karakteristike monopolističkoga trgovačkog društva (kakvo je bila Nizozemska Istočnoindijska Kompanija) i javne banke koja izdaje novčanice poput engleske središnje banke, o promjenama koje će, budimo malo zlobni, načelu ograničene odgovornosti poprilično proširiti značenje...

Sad je Lawu samo trebala zemlja na kojoj može isprobati Sistem. Prvo je okušao sreću u Genovi trgujući inozemnim valutama i vrijednosnim papirima. Neko vrijeme proveo je u Veneciji gdje je danju trgovao, a noću kockao. Čak je i škotskom parlamentu iznio prijedlog za osnivanje nove banke prema kojemu je ta banka trebala izdavati novčanice koje bi donosile kamate i kao sredstvo plaćanja zamijenile kovanice, ali su ga odbili. Razočaran, odlazi iz domovine u Torino kod savojskog vojvode kojemu je predložio svoje zamisli na što mu je ovaj odgovorio kako nije dovoljno bogat da bi se tako upropastio.

Tad je zaključio da mu treba zemlja koja je toliko apsolutistička koliko i financijski sjebana. Tim kriterijima udovoljavala je samo jedna kraljevina u Evropi – to je bila Francuska. Povijesnog okvira radi, moramo reći da se Francuska na početku 18. stoljeća oporavljala od rata za nasljeđe španjolske krune kojeg je Luj XIV, u najboljoj modi onoga vremena, vodio punih 26 godina. Francuska Kruna je bila na rubu trećeg bankrota u zadnjih sto godina, Luj XIV je umro, a John Law je vojvodi od Orleansa (dobrom poznaniku i u to vrijeme regentu koji je Francuskom vladao umjesto još maloljetnog Luja XV) šaputao kako sve to glede bankrota, zapravo, i nema toliko veze s ratovima i ambicioznim građevinskim pothvatima Luja XIV, koliko s vođenjem državnih financija. Law je itekako znao o čemu govori, i još bolje, znao je da govori pravoj osobi.

Nije nam namjera duboko zaoravati u ionako složen sustav ondašnjih francuskih državnih financija, ali neke se stvari moraju napomenuti kako bismo shvatili kako je osuđeni ubojica, profesionalni kockar i Škot uopće mogao postati, ni manje ni više, nego francuski premijer.

Francuske državne financije su bile totalni krš, Kruna je vršila čisti reket nad pukom, a oni koji su ubirali reket od puka za Krunu, su vršili čisti reket nad samom Krunom. Na koji način je Kruna reketarila puk? U evropskoj ekonomiji onoga vremena koristio se tzv. bimetalni sustav baziran na zlatu i srebru, ali kako je izražavanje cijena u zlatu i srebru postajalo prilično nepraktično (jer su tržištem kolali novčići različite veličine, težine i kakvoće, ne samo domaći nego i strani), pojavila se potreba za tzv. obračunskim jedinicama. U Velikoj Britaniji to je bila funta sterlinga, a u Francuskoj – livra.

Visina svake plaće, ugovora ili duga se izražavala u livrama dok su se kao platežno sredstvo isključivo koristili zlatni lujdori i srebrni ecu-i. Monarh je, međutim, imao proizvoljnu mogućnost mijenjanja vrijednosti zlatnog i srebrnog novca prema livri. Da bi smanjio rashode kraljevske blagajne ili vlastiti dug prema javnom sektoru on je slobodno mogao reći da jedan lujdor umjesto 14 odsada vrijedi 20 livri tako da bi za dug od 140 livri umjesto 10 lujdora, trebao platiti samo 7, jer dug mu se bez obzira na tečaj računao isključivo u livrama i ostajao bi isti -140 livri prije i 140 livri nakon promjene tečaja.

Nije, dakle, ništa čudno što su ovakve mjere poslodavci i dužnici diljem Francuske pozdravljali, dok su radnici i vjerovnici na iste uglavnom pizdili. Drugi dio reketa (da, onaj nad Krunom!) još je zanimljiviji, a tiče se sustava prikupljanja poreza koji je u ondašnjoj Francuskoj bio ful privatiziran. Pitat ćete zašto, a odgovor je zato što je Kruni trebalo još više novca (kojega nije baš mogla namaknuti daljnjim dizanjem poreza jer bi riskirala opći revolt, a svi znamo kakvi su Francuzi kad se bune), pa su u svoj toj libertinskoj raskalašenosti zaključili kako bi službu za prikupljanje poreza bilo najbolje dati u koncesiju privatnicima ili jednostavnije - prodati.

Kruna je računala da tako može smanjiti administrativne troškove, jer onda ne bi morala zapošljavati vlastite činovnike, a s druge strane privatnik je imao jak osobni interes da sve to s prikupljanjem poreza ide kako treba. Jebate. U svakom slučaju, ako je netko imao dovoljno novca, mogao je kupiti položaj poreznika, a za to je morao plaćati točno onoliki iznos na koliki je procijenjena dobit od poreza u određenoj općini za neko vremensko razdoblje (obično 1 godinu).

Poreznik bi nakon kupnje položaja nastavio najnormalnije ubirati porez od kojega bi odbijao dio sebi za plaću što je za posljedicu imalo to da je sve manje prihoda od poreza išlo kraljevskoj riznici. Kako je veliki teritorij dobra izlika, a i da se ne ostane baš samo na proviziji, poreznici su često namjerno otezali sa slanjem prihoda od poreza u Pariz, čak i po 5-6 godina. Kruna je, dakle, trošila konstantno, a prihod od poreza primala ne baš redovito, pa je bila prisiljena posuđivati novac i to od onih istih ljudi koji su joj ubirali porez, cestarine, mostarine i ine trošarine. To što je Kruna posudila morala je, naravno, vraćati uz kamate, a da bi mogla vraćati posudbe uz takve kamate, i da prebije kamate bez plaćanja kešom, bila je prisiljena smanjivati cijene koncesija za poreznike plus još im odobravati veću proviziju na prihod od prikupljenog poreza. Ttttt...

Postojala je još i tehnička mogućnost tzv. renacionalizacije porezne službe, a to bi bilo u slučaju kad bi Kruna poreznicima isplatila novac kojim su oni kupili koncesiju, što se zbog manjka novca u kraljevskoj riznici događalo – nikad. Uz ovakvu praksu prikupljanja poreza, proizvoljno pitanje tečaja livre prema zlatnom i srebrnom novcu i 26 godina rata, rebalans francuskog proračuna 1716. godine je izgledao ovako – para nema za naredne 3-4 godine. Tri su opcije preostale regentu, a to su bankrot, Komora Pravde i Visa.

Bankrot je nekom darvinističkom matematikom bio skroz neloše rješenje, jer šta, Krunin vjerovnik je bio tek svaki 600-ti Francuz, pa ako Kruna kaže da je bankrotirala i otpiše njihova potraživanja, nije baš da će puno Francuza ostati zakinuto. To je regent vojvoda od Orleansa oštro odbacivao jer da bi to (treći bankrot u zadnjih sto godina) doslovce uništilo francuski nacionalni ponos. Stvar je bila u tome da bi bankrot zahvatio i najmoćnije među vjerovnicima koji su vojvodu od Orleansa (ne pretjerano popularnog u narodu i za kojega su kolale glasine da potajno truje malog Luja XV) podržavali u njegovim regentskim ambicijama, a ovaj je zauzvrat obećao proširiti ovlasti Parlamenta kojega su punili ti isti ljudi (pred kojima je Law morao kasnije objašnjavati i braniti promjene koje je planirao provesti).

Da bi nadrkana i krvi žedna francuska javnost stekla dojam kako se ipak nešto poduzima, regent se odlučio obračunati sa sitnim ribama pa je tako pokrenuta Komora Pravde, koja je bila prijeki sud za one koji su se raznim malverzacijama ogrebali o Krunine financije. Nakon toga proveden je djelomični bankrot ili Visa kojom je jedan dio javnoga duga otpisan, a drugi dio pretvoren u nove Krunine obveznice. Međutim, procedure u Visi su bile toliko složene da su inspektori koji su provodili Visu često pojednostavljivali stvari presuđujući u pojedinim slučajevima isključivo po vlastitom nahođenju. Naravno, to je značilo da su uzimali debela mita od ljudi koji nisu željeli otpis ni umanjivanje svojih potraživanja, tako da se na položaju inspektora Vise moglo zaraditi pravo bogatstvo.

Ali ni Komora Pravde ni Visa nisu bile recept za izlazak iz krize, više su bili pokušaj krpanja rupa. Nitko u Francuskoj nije imao rješenje, nitko osim Johna Lawa...

Prema Lawu, prvo je trebalo srediti državne financije u smislu potpune centralizacije porezne službe. Da bi se to postiglo, trebalo je osnovati Centralnu Banku po uzoru na sličnu banku kakva je postojala u Velikoj Britaniji s tom razlikom što bi tri četvrtine vlasništva banke pripadalo Kruni, a ostatak privatnim financijerima. Nadalje, svi porezi bi se trebali plaćati livrama (iste one spomenute prije u tekstu) čime bi livre prestale biti isključivo obračunsko, već i platežno sredstvo. Dozvolu za tiskanje papirnatih livri imala bi samo Centralna Banka. Lawova opozicija u Parlamentu, a to je bila većina Parlamenta, je naravno totalno popizdila, ali on je svoj prijedlog branio jednim zanimljivim argumentom - postavio je pitanje kako je to moguće da Velika Britanija, koja ima manju površinu, manje stanovnika i manje prirodnih bogatstava od Francuske, vodi puno skuplje i dugotrajnije ratove, uopće ne osjećajući ozbiljne financijske posljedice poput onih u Francuskoj. Onda je dao i odgovor, a to je da Francuskoj treba centralna banka i papirnati novac koji će služiti kao sredstvo razmjene, a pokriće imati u zlatu, srebru i robi u trgovini.

Law je na kraju dobio dozvolu za otvaranje banke i u nju je uložio sve što je zaradio kockajući i mešetareći stranim valutama (njegov imetak baš i nije bio malen čemu su dokaz i krugovi u kojima se kretao). Drugi ulagač bila je Kruna i banka je konačno započela poslovanje. Međutim, prema Povelji koju je izdao Parlament, ta banka nije imala dozvolu za izdavanje kredita, a papirnati novac koji je tiskala u denominacijama od 10, 100 i 1000 livra morao je imati puno pokriće u srebrnom ili zlatnom novcu – ako ste jedan lujdor koji bi vrijedio 20 livri položili u banku, banka vam je bila dužna isplatiti točno 20 livri, ni više ni manje. Tih 20 livri kasnije biste mogli zamijeniti u banci za jedan lujdor. Parlamentarna povelja je, nadalje, banku obvezivala da sve transakcije (koje smo opisali malo prije) obavlja prema fiksnom tečaju kako bi se izbjegle sve one manipulacije s devalvacijom papirnatog novca kojima su se francuski kraljevi vrlo često koristili i kako bi se izbjeglo nekontrolirano tiskanje novca. Imajte na umu da je ovo posljednje vrlo ozbiljna mjera i prava parlamentarna triska Lawu i regentu koju je regent morao progutati samo zato što je Kruna bila u dugovima do grla i što su Krunini vjerovnici sjedili u Parlamentu koji je imao ovlasti davanja bankama dozvola za rad. Law, unatoč ovako skučenom prostoru, uopće nije gubio optimizam. Dapače, i dalje je stajao iza svojih obećanja o brzom oporavku francuske ekonomije, razvojem koji će zaprepastiti cijelu Evropu i Francusku pretvoriti u svjetsku velesilu par excellence...

Ali nameće se pitanje kako je banka s relativno malim početnim kapitalom, obveznom pričuvom od 100% i zabranom posuđivanja novca (kako Vladi tako i privatnom sektoru) mogla podignuti cijelu francusku ekonomiju u, prema Lawovim obećanjima, vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Osim toga, možemo se zapitati na koji je način tako mala banka mogla stvarati ogromnu zaradu svojim dioničarima. Možemo biti još bezobrazno sitničavi i postaviti pitanje tko bi, uopće, trebali biti ti novi „ulagači“ u banku čime bi ona povećavala svoj početni kapital? Francuski puk trenutno oglođan do kosti dosadašnjim financijskim nestašlucima Krune? Kamatari i bogato plemstvo (što dođe na isto) kao njihova potpora? Poreznici? Carinici? Oni bi ionako najviše izgubili sređivanjem i centralizacijom državnih financija da ne spominjemo Komoru Pravde koja je svoje zadatke obavljala s malo više strasti nego pravde i s još više nasilja. U takvoj atmosferi ionako nitko nije želio biti viđen kako troši novac jer su novčane nagrade za prokazivanje Komori Pravde bile vrlo atraktivne.

Prvi dio odgovora na ova pitanja leži u onoj Lawovoj: „Otkrio sam tajnu kamena mudraca – radit ću zlato od papira!“ Što je točno mislio time, i kakva je u srži njegova financijska doktrina najbolje pojašnjava slijedeći primjer: zamislimo da banka primi polog od 100 grama zlata i izda jednako toliko papirnatih potvrda ili novčanica, uzmimo domaće podneblje, dakle 100 kuna. Svaka papirnata kuna se u banci bez problema može zamijeniti za jedan gram zlata što isto tako znači da jedna kuna na otvorenom tržištu vrijedi točno jedan gram zlata. Zamislimo dalje da maslinar s Brača zatraži od banke pozajmicu u iznosu od 200 papirnatih kuna. Banka nije duša od kamena i štampa dodatnih 200 papirnatih kuna, posuđuje ih i obvezuje maslinara da u roku od godinu dana isplati banci 220 papirnatih kuna. Kao neka godišnja kamata je 10%. Jamstvo ili pokriće za vraćanje zajma banci je ili zarada od prodaje ulja ili vrijednost samog maslinika.

Iza maslinara u banku ulazi stanoviti Željko K. i traži pozajmicu od 300 papirnatih kuna. Njemu to treba za dovršenje hotela Marjan, a kao jamstvo nudi zaradu od prodaje POS-ovih stanova na Kili za potrebite Splićane. Ti stanovi bi trebali vrijediti minimalno 300 kuna, a kako su upravo toliko pulsom tržišta procijenjeni, banka bez problema daje Željku pozajmicu uz isti rok otplate i godišnju kamatu kao i maslinaru. Zanemarimo li godišnju kamatu kao nebitnu u ovom primjeru, ključno pitanje je slijedeće: nakon što je banka završila transakcije sa sitnom ribom s Brača i gramzivim Željkom i izdala 500 papirnatih kuna čime se, dodamo li onih početnih 100, količina papirnatih kuna povećala na 600 (dakle 6 puta), kolika je sada vrijednost papirnate kune? Odgovor je isti – papirnata kuna i dalje vrijedi 1 gram zlata. Zašto? Zato što tih 500 kuna ima materijalno pokriće u ulju, zemlji i stanovima na Kili, a uračunamo li i onih prvih 100 kuna koje su pokrivene zlatom, ispada da svaka kuna od ukupno 600 ima ful adekvatno pokriće.

Da je banka posudila 500 kuna bez traženja jamstva, onda bismo imali 600 papirnatih kuna ukupno prema samo 100 grama zlata i tek bi u tom slučaju jedna papirnata kuna vrijedila 1/6 grama, točno onoliko koliko bi ishitreniji i zadrtiji čitaoci rekli odmah na početku jer kao banka uvijek čuva svoje. Ali ovaj primjer nije potpun i zato se vraćamo Željku koji baš i nije imao sreće s POS-om. Točno je da je cijena stanova bila popularna, ali prodaja sirotinji nije baš najbolje išla, pa da ipak sav posao ne propadne, Željko je bio prisiljen spustiti cijenu, tako da je od prodaje stanova umjesto 300 zaradio samo 200 kuna. Svjestan da neće moći vratiti banci zajam, ali nesvjestan širih posljedica svojih postupaka i možda pinku nadrkan na maloga Sapunara friškog s faksa, odlazi u banku i priznaje im da eto štaće, da je kratak za 100 kuna i da nema dovoljno za vraćanje zajma jer s Marjanom se oteglo, a i prodaja stanova je u padu. Zadnje karte baca na vlašku furbariju i pokušava iskamčit nekakvo reprogramiranje duga.

Jasno je da u ovakvom sistemu o reprogramiranju duga nema govora. Po početnoj cijeni nema nikoga tko bi te stanove želio kupiti, jer do onih kojima trebaju ne doseže opticaj papirnatih kuna, dok ih oni koji ih mogu priuštiti ne žele jer su ti stanovi na Kili, a ne na Bačvicama ili Mejama, jer nemaju lođe i svi su po 50 kvadrata s niskim stropom plus to je POS pa i nisu građeni za njih... U banci se počinju preznojavati od ove zavrzlame jer im se pred očima ispisuje slijedeća jednadžba...

100(g/Au) + 500kn x T = 600kn x T

...gdje je 100g/Au početni kapital banke u zlatu, 500kn iznos koji odgovara zajmovima maslinaru i Željku (tj. vrijednost zajma u ulju i stanovima na Kili), 600kn ukupna količina papirnatih kuna u opticaju izdanih od banke (100 kuna na polog u zlatu plus zajmovi), a T odnos vrijednosti papirnate kune prema zlatu ili jednostavnije tečaj. Prema gornjim vrijednostima T bi trebalo iznositi 1, dakle, jedna papirnata kuna vrijedi točno 1 gram zlata, no zbog Željka i varavog tržišta nekretninama moramo brojke malo frizirati tako da imamo...

100(g/Au) + 400kn x T = 600kn x T

...a što je život ako ne oduzimanje...

100(g/Au) = 600kn x T – 400kn x T

100(g/Au) = 200kn x T

...i pošteno dijeljenje...

100(g/Au)/200kn = T

...nakon kojega se sve obrne...

T = 0.5(g/Au)/kn

Ukratko, za jednu papirnatu kunu sada dobijemo tek pola grama zlata. Imamo devalvaciju kune za 50% ili ako hoćete inflaciju od 50%. Isto tako možemo zaključiti da inflacija u ovom slučaju ne nastaje zbog upumpavanja veće količine novca, nego je posljedica njegovog neadekvatnog pokrića, tj. pada cijene stanova na Kili kako je prikazano u ovom primjeru.

Oni osjetljivi za prava potrošača će se naivno obradovati i pitati znači li to da će se i vrijednost djevičanskog maslinovog ulja doslovce prepoloviti, cinici će primijetiti da je ovo samo jedan od mehanizama kojima se banka koristi da ne stavi ključ u bravu, još inteligentniji cinici će dobaciti da u takvom sistemu banke barem mogu propasti i nažalost, i jedni i drugi i treći će biti u pravu.

Kad bi se recimo dogodilo da je neki štediša, u strahu od toga da mu se štednja zbog devalvacije kune ne prepolovi, zatražio povrat i povukao iz banke svojih 40g/Au vraćajući pritom banci 40 papirnatih kuna iz čarape (dakle po starom tečaju kune od T = 1), imali bismo slijedeće:

60(g/Au) + 400kn x T = 560kn x T

...gdje je 60(g/Au) novo stanje bankinih rezervi u zlatu, 400kn (vrijednost zajmova u maslinovom ulju i stanovima na Kili), a 560kn ukupna količina papirnatih kuna u opticaju, dobili bismo da je T = 0.375 što opet znači da bismo sada umjesto pola grama zlata za jednu papirnatu kunu mogli dobiti samo 0.375 grama ili devalvaciju kune na 37.5%. Službeni bi mediji to predočili usporavanjem devalvacije (ili inflacije) jer kao 12.5% je puno bolje od prvotnog sunovrata od 50%.

Kako bilo da bilo, pravoj sirotinji je apsolutno isti kurac, i da ne idemo sad skroz do nule i svog apsurda koji je povezan s množenjem nulom, vratimo se mi na Lawa te poučeni prethodnim primjerima pokušajmo odgovoriti na pitanje kako je on to zamislio jednom tako malom bankom koja nije smjela posuđivati novac podignuti cijelu francusku ekonomiju, isplaćivati velikodušne dividende dioničarima i još privući bulumentu krupnih ulagača (čitaj poreznici, carinici, financijeri i visoko plemstvo) koji su i organski bili protiv Lawa jer im je prekinuo najveći izvor prihoda.

Pa, za početak on nije ni računao na njih, ali je znao da, ukoliko želi da Sistem uspije, mora napraviti dvije stvari. Prva je bila vratiti vjeru nacije u kreditnu sposobnost Krune, a druga je bila povećati osnovni kapital svoje banke bez pomoći onih koji su u ondašnjoj Francuskoj imali praktički sav kapital (čitaj: zlato!), a sve to pod uvjetom da livre koje je tiskala njegova banka (i koje više nisu bile samo obračunsko, nego i ozakonjeno platežno sredstvo) ne izgube ništa od svoje vrijednosti. Ako ste dobro razumjeli gornje primjere sa maslinarom i Željkom, tada će vam biti savršeno jasno da zlato nije sve što sja, Lawu je jednostavno trebala nekretnina za koju Francuzi nisu bili ni svjesni da je imaju, ili još bolje, za koju uopće nisu znali koliko točno vrijedi. Ta nekretnina bila je Louisianna, teritorij veličine 25% površine današnjeg SAD-a, a koliko Louisianna točno vrijedi to će odrediti Law. I kako prikladno, pravo na vlasništvo polagala je isključivo Kruna...

Law je sada započeo s drugom fazom svoga velikog plana, a ona se sastojala u tome da se osnuje dioničko društvo po uzoru na nizozemsku Istočnoindijsku kompaniju, samo što će Kompanija Mississippi biti državni pothvat. Ako ste željeli kupiti dionicu Kompanije Mississippi, trebale su vam prije svega papirnate livre – iste one koje je štampala i izdavala, vidi čuda, samo Lawova banka! Livre u Lawovoj banci biste dobili ako biste u njoj ostavili polog u zlatnom ili srebrnom novcu, ili bi vam banka isplaćivala livre u zamjenu za iste one obveznice koje su bile predmetom istraga Vise. Ovo zadnje je posebno važno jer je na taj način Law rješavao problem Kruninog javnog duga.

Drugim riječima, Kruna je od vas tražila pozajmicu od recimo 100 lujdora (zlatnih novčića), vi ste joj to i dali, a zauzvrat ste od Krune dobili komad papira (obveznicu) koja je zapravo potvrda da će vam Kruna tu pozajmicu nakon nekog vremena vratiti i to u lujdorima uz određenu kamatu. Kroz Visu ste prošli netaknuti, možda ste i podmitili Visinog inspektora da vam ne poništi obveznicu, ali pitanje vaših potraživanja ni izbliza nije riješeno. Samo ste dobili vrijeme i nadu da će vam jednoga dana dug biti vraćen. Kako Kruna (ne računamo li Njezin polog u Lawovoj banci i koji je trebao banci za osnovno poslovanje) nije imala lujdora i nije mogla vratiti ono što je posudila od vas, najviše što ste u tim nesigurnim vremenima mogli napraviti je da svoju obveznicu u Lawovoj banci zamijenite za livre (koje su prema Lawovim reformama pretvorene u zakonsko platežno sredstvo).

Prema tome, ako bi jedan lujdor vrijedio 20 livri, za obveznicu od 100 lujdora u Banque General biste dobili 2000 livri i s njima ste mogli najnormalnije plaćati porez. Iznerviran duljinom ovog broja „ST-ćanistike“ gnjevni čitaoc bi mogao postaviti jedno logično pitanje: „Ako san već zaminija obveznicu od 100 lujdora za livre u Lawovoj banci, zašto onda u toj istoj banci ne bi te livre moga odma prominit u lujdore po fiksnon tečaju i odjebat svo to sranje s dugom, a i s ovin brojem Splićanistike?“ Ponavljamo, prema novom zakonu livrama možete plaćati sve, od poreza do kurve, ali, da slučajno ne biste došli u napast kakvu navodi naš čitaoc, trebali ste u blizini imati priliku za tako sigurno ulaganje od kojega biste mogli zaraditi takav novac da debelo osigurate pet generacija potomaka unaprijed i da pritom ne maknete ni malim prstom. Samo pustiti vaše livre da rade za vas! Za to je poslužila Kompanija Mississippi čije ste dionice mogli kupiti ne zlatom, ne srebrom nego samo livrama.

Ta je kompanija, prema regentovim odredbama, dobila monopol na svu trgovinu s Louisiannom. Da bi se potaknulo Francuze, bez obzira kojem staležu pripadali, na kupnju dionica Kompanije Mississippi, Law je namjerno puštao glasine o Louisianni kao o rajskom vrtu, nastanjenom prijateljski raspoloženim divljacima i krcatom raznim egzotičnim dobrima koja će u Francusku dolaziti preko Novog Orleansa, novoosnovanog grada na delti Mississippija, nazvanog u čast regenta, vojvode od Orleansa. Law je predviđao neviđene zarade od trgovine, ukratko pumpao, i pumpao i pumpao vrijednost Kompanije (radio je dakle ono što je Željko sa POS-ovim stanovima loše radio, a to je manipulacija vrijednošću/cijenom). Procjenjuje se da je u razdoblju od tri godine Law podigao vrijednost Kompanije od nekih 34 milijuna livri na 5 miljardi livri. Ulagačima je obećavao i isplaćivao ogromne dividende (on sam bio je vlasnik 100 milijuna dionica) tako da su dionice u javnoj ponudi s 500 livri (prvi paket ili tzv. „majke“) u kratkom vremenu skočile na 5000, pa na 10000 livri kolika im je i bila najviša cijena.

Law je sa zarađenim novcima preuzimao sve i pretvarao Kompaniju Mississippi u čudovišni konglomerat, regent ga je zadužio za nadzor nad čitavom francuskom trgovinom s Azijom i Afrikom, svih 26 državnih kovnica u kojima se proizvodio zlatni i srebrni novac, te prikupljanje neizravnog poreza (da, preoteo je koncesije poreznicima i carinicima!) i upravljanje nacionalnim dugom. Bio je vlasnik 12 dvoraca i 2 palače u centru Pariza...

Francusku je tresla histerija javne ponude - što su dionice bile skuplje, to su se bolje prodavale. Srećom po Lawa, i njegova banka i Kompanija Mississippi imale su sjedište u istoj zgradi – sve što je trebao napraviti da podigne cijenu dionica je da se prošeta hodnikom od ureda za izdavanje dionica do prostorija u kojima se tiskao novac. Problem je bio u tome što Law nije znao kada treba stati. Lawov sistem nije bio ništa drugo nego „Ponzijeva šema“ – da bi isplatio one velikodušne dividende prvoj grupi naivčina, trebao je uzeti novce od druge grupe naivčina. Dakle, dividende koje je Law isplaćivao nisu bile financirane zaradom koju je ostvarivala Kompanija Mississippi, nego prodajom njezinih dionica. U čitavom razdoblju rasta cijene dionica, Kompanija zapravo nije ni počela svoje pravo poslovanje.

Nikakve trgovine duhanom i egzotičnim mirodijama nije bilo. I to iz jednostavnog razloga što kolonija u Novom Orleansu nije imala naseljenike. Pretpostavljajući da su Francuzi više zainteresirani za burzovne špekulacije negoli za mukotrpnu kolonizaciju, Law je u francusko-njemačkom pograničnom području pronašao nekoliko tisuća dobrovoljaca (uglavnom Nijemaca) koji su pristali odjedriti u obećanu zemlju. Ono što su zatekli kad su stigli u Novi Orleans je bila močvara prepuna najgore insektoidne gamadi. U roku od godinu dana, 80% doseljenika je umrlo ili od gladi, ili od tropskih bolesti poput žute groznice. Na žalost po Lawa, glavni adut njegove kompanije i glavno materijalno pokriće milijuna odštampanih livri - monopol na svu trgovinu s Louisiannom, je bio potpuno bezvrijedan. Parizom su ubrzo počele kolati glasine da nešto nije u redu s Lawovom Kompanijom, cijena dionica je počela padati.

U očajničkom pokušaju da spriječi masovnu prodaju dionica, Law je zatražio od regenta zamrzavanje cijene na 5000 livri. Ali nije bilo pomoći. Svi su se samo željeli riješiti tih dionica, cijena im je i dalje padala dok nije izgubila 90% vrijednosti. Mjehur zvan Kompanija Mississippi je konačno puknuo. Francuzi su popizdili, krvi žedna rulja se okupljala ispred zgrade Lawove banke, bacala kamenje u prozore i tražila linč. U strahu za vlastiti život, Law je, prerušen u ženu, pobjegao iz Francuske. Ostatak života proveo je kockajući i pišući duga pisma u kojima se opravdavao i branio svoj Sistem. Obitelj koju je ostavio u Francuskoj, nikada više nije vidio. Prezren i škartan umire u Veneciji od upale pluća...

U Francuskoj su posljedice njegovih špekulacija bile stravične. Sve donedavno, financijske ustanove u toj zemlji izbjegavale su pojam „banka“ i uglavnom koristile termin „credit“ (Credit Lyonnais, Credit Agricole, Credit Foncier itd.). Duboka ekonomska kriza ostala je nerazriješena za cijelo vrijeme vladavine Luja XV i Luja XVI kad je i pukla Revolucija. Revolucija je iznjedrila Napoleona. Napoleon je Louisiannu prodao Amerikancima kako bi financirao rat protiv čitave Evrope...

Lupiga.Com via http://splicanistika.blog.hr