Polovicom XVI. stoljeća zahvatila je Europu prva ekonomska kriza Novog vijeka. Vrlo su rijetki u ono vrijeme uočili njezine prave uzroke, a nitko nije tome davao naročito značenje. Tek u najnovije doba počelo se sustavno ispitivati ekonomske prilike onoga vremena, pa se prošlih godina osnovalo i jedno međunarodno udruženje koje se bavi specijalno tim. Kod nas se na tome nije još ništa učinilo, premda su i neki dijelovi naše zemlje bili zahvaćeni krizom. O tome ima mnogo i vrlo interesantne građe u arhivima naših priobalnih gradova, naročito u Dubrovniku.

Dubrovnik je, koliko znamo, bio najviše pogođen krizom. A to nije čudo. Sve važnije pojave u ekonomskom životu Europe tu su se isticale jače nego u drugim našim gradovima koji nisu bili slobodni niti su činili jedno samostalno gospodarsko područje. Ktome, Dubrovnik je stajao u neposrednoj, stalnoj i vrlo živoj vezi sa svim većim državama Europe, pa su prilike kod njih morale utjecati i na njega. Pedesetih godina XVI. stoljeća u Dubrovniku se odjednom primjetilo poskupljivanje mnogih artikala, u prvom redu životnih namirnica, smanjenje državnih prihoda i opći zastoj u trgovini.

Dubrovačka vlada se odmah pobrinula doskočiti tome, pa je donijela neke naročite mjere protiv toga.  Odredila je veću taksu na sve dubrovačke brodove koji su plovili između stranih luka, a u slučaju da su prenosili teret inozemaca, plaćali su dvostruko (1551, 1554.). Strancima su dali carinske olakšice kako bi se što više služili dubrovačkom lukom, a time povećali carinske prihode (1554.). Iste se godine uvela neka vrsta današnje trošarine na uvoz vina. Da bi se povećala potrošnja monopolske soli iz Stona, određena je prisilna kupovina 12 kg soli godišnje za svakog dubrovačkog podanika. To se moralo platiti unaprijed, bez obzira da li će je kupac ikad podići. Za tri godine zaustavljene su sve državne investicije u bilo kakve gradnje, uvela se stroža kontrola nad državnim računovodstvom, a postavljeni su i novi računski činovnici (1558.). Za svaki i najmanji izdatak tražilo se posebno vladino odobrenje, a svaki utrošak državnoga novca oko dobave žita morao se pravdati posebnim, kako bi danas kazali, komisijskim referatima [izvješćima].

Za inozemna plaćanja brinuli su se naročiti državni organi koji su morali kupovati strane valute u momentu kada su kursevi bili najpovoljniji. Bilo je zabranjeno Dubrovčanima trgovati u društvu sa strancima da ne bi varali pri carinjenju jer su strani trgovci plaćali veće carine od domaćih.

Međutim su cijene žita koje se skoro u potpunosti uvozilo naglo rasle. Ono se već plaćalo dvostruko više nego u prvoj polovici stoljeća, a pri kraju XVI. vijeka doseglo je 4-5 puta veću cijenu. Vrijednost trgovačkih brodova također je rasla, dok je njihova čista dobit pala na polovicu. Carinski prihodi, najvažniji za dubrovačku državnu ekonomiju, bili su sve manji. Vrijednost novca naglo je padala.

Sve ovo ima razne uzroke, opće i posebne. Otkrićem Amerike došlo je u Europu mnogo dragocjenih metala. Iskorišćivanjem srebrnih rudnika u Potosi (Bolivija) dobijala je Španjolska svake godine po nekoliko stotina tisuća kilograma [tona] čistog srebra. Time je opadala vrijednost srebra, prema tome i novca, u cijeloj Europi, dok su cijene svemu ostalom naglo i jako podignute. Za Dubrovčane je bila ova pojava još teža, jer su se morali unaprijed boriti s pojačanom stranom konkurencijom na mnogim tržištima. A sve veća slabost Turske, kao i njezina nesređenost u drugoj polovici XVI. vijeka morale su utjecati i na dubrovačku trgovinu.

Dva jedina proizvoda nisu postajala skuplja: vino i meso. Time je stanovništvo Dubrovnika bilo još više oštećeno jer su to bili jedini proizvodi njihova kraja. Zbog toga, a i iz drugih razloga, dubrovački su seljaci vrlo slabo prolazili. Već 1558. godine država nije mogla utjerati od Konavljana, Primoraca i Mljećana novac za podijeljeno žito, te je za njih [pr]oglasila petomjesečni moratorij [odgodu plaćanja]. A kad je 1564. godine bila slaba žetva, vlada je naredila da nitko, osim države, ne smije naplatiti svoje dugove od ovogodišnje žetve u Konavlima. Konavljanima je bilo zabranjeno prodavati svoje žito, ali ako ih nevolja i na to natjera, smjeli su ga prodati jedino državi. Slijedeće je godine zabranjeno davati zajmove Konavljanima, jer su ih povjeritelji izrabljivali naplaćujući nečovječno plodove njihove žetve. Godine 1569. proglašena je za jednu godinu zaštita seljaka iz Konavala, Primorja i Pelješca, jedino što su i ovaj put izuzeta državna potraživanja.

Naročite žrtve krize bili su, naravno, državni činovnici. Uvodeći štednju u državno vlasništvo vlada je najlakše mogla to ostvariti na plaćama svojih namještenika. Stoga je najprije ukinula stanarinu nižim činovnicima (1584.), a godine 1596. izgubili su je i svi ostali. Kako se visina činovničkih plaća određivala ugovorom pri stupanju u službu, to vlada nije mogla snižavati plaće, a da ne povrijedi ugovore. Ona je zbog toga pribjegla jednoj drugoj mjeri: produžila je trajanje činovničke godine od 12 na 14 mjeseci! U isto vrijeme bilo je, naravno, i redukcija [ograničenja broja] državnih namještenika, u prvom redu, dabome, onih nižih.

Da bi od svojih dužnika naplatila svoja potraživanja, vlada je uvela vrlo stroge mjere protiv njih. Progonila ih je, ometala im rad, tražila ih svuda i, konačno, stavljala u zatvor. Tjerani s raznih strana, a u nemogućnosti da uvijek i u svemu ispunjavaju svoje obveze, mnogi su dubrovački trgovci padali pod stečaj, dospjevali u zatvor i potpuno propadali. Tko nije imao dovoljno gotova novca ili se nije znao snaći u novim okolnostima, gubio je sve što je imao. Tako su upropaštene mnoge vlasteoske i građanske obitelji. Bilo je mnogo vlastele koja je pala u vrlo veliko siromaštvo. Neki se od njih nisu nikako bavili trgovinom, a neki su bili nesposobni ili stari snaći se u novim okolnostima.
Mnogima pak prihodi njihovih imanja ili kuća nisu više bili dovoljni za izdržavanje u ovom razdoblju velikih promjena i naglog povećanja cijena.

Stanje dubrovačkih žena bilo je naročito teško. I u normalnim okolnostima one su se teško udavale ako nisu imale velike miraze. A kada je nastupila kriza, muškarci su se još manje ženili. Ukoliko su već bili vjereni, neki su izbjegavali ispuniti zadana obećanja. Vlada je vrlo oštro ustala protiv ovakvih vjerenika. Davala im je rokove do kada su se morali oženiti, a tvrdokorne je otpornike zatvarala, te ih puštala iz tamnica jedino uz svečano obećanje da će odmah povesti vjerenice svojim kućama. Da se ne bi i dalje muškarci ženili samo zbog miraza, vlada je određivala koliko djevojke mogu ponijeti svojim muževima, te strogo kažnjavala one koji su davali ili primali veće miraze. U ženske samostane zatvarane su djevojke koje se nisu udavale bilo da nisu mogle naći muževe bilo da roditelji nisu htjeli cijepati obiteljska imanja davanjem velikih miraza. Ima, naravno, i onih koje su u samostane ulazile i iz religijskih razloga. U Dubrovniku je bilo osam ženskih samostana, a svih članica u njima (dumana, [časnih sestara]) 300-400. Primajući sve ove neudate ili nezbrinute djevojke, dubrovački su samostani više bili socijalne nego vjerske ustanove. [Zapravo su bili nerazdvojno obostrani i višestrani.]. Glavni nadzor nad njima bio je u rukama vlade koja se uvijek brinula i za njihovo materijalno stanje, koje je u vrijeme krize bilo vrlo teško.

Da bi se Dubrovčani očuvali od svih ovih neugodnih posljedica krize, njihova se vlada unaprijed sve jače i aktivnije miješala u gospodarske prilike svoje države i svojih podanika. To nas dosta podsjeća na suvremene prilike u svijetu. Postupno je donosila cijeli niz propisa preko kojih je skoro svu ekonomsku djelatnost dubrovačkih građana stavila pod strogu kontrolu svojih organa. Kada se primjetilo da su mnogi Dubrovčani povukli svoje kapitale iz trgovine, a uložili u razne rentabilne ustanove i banke Napulja, Rima, Genove i drugih gradova Italije, vlada je je i tome doskočila. Naredila je 1575. godine da se moraju prijaviti svi kapitali onamo uloženi, pa je njihovu rentu oporezivala s 20 posto. A da bi se potaklo Dubrovčane da svoj novac ulažu kod kuće, odlučeno je da se u Dubrovniku osnuje zalagaonica (1576.), ali do njezina osnivanja nije došlo tada. [Banka Sv. Vlaha (Monte di s. Biagio) bijaše dubrovački kreditni zavod (1674.).

Dok je ekonomska kriza na jednoj strani kosila slabije i nesposobnije, dotle je, na drugoj, mnogima dala da se naglo i  jako obogate. Cijeli niz Dubrovčana podigao se onih godina i stvorio svoja velika bogatstva. Sposobnost i staro iskustvo pomogli su im i ovoga puta. Uspjeli su se prilagoditi novim okolnostima i uspješno prevladati zapreke na koje su nailazili. Tako su i mogli očuvati svoju slobodu još puna dva stoljeća".

Jorjo Tadić, 6.- 8. siječnja 1938. godine


priredio: Đivo Bašić (http://hakave.org)