Halo inspekcija, halo pravna državo, vozači Taxi Camea voze po dvanaest sati dnevno, šest dana u tjednu. Halo, vi koji se upinjete uvjeriti nas da su radnička prava u Hrvatskoj prevelika; vi koji tvrdite da ljudi ne žele raditi jer su lijene barabe, kad idući put sjednete u taxi - pitajte svog vozača kakvi su mu radni uvjeti, koliko vozi i kako ga vlasnik Camea tretira. Svi koji su pitali dobili su isti odgovor: prva smjena traje od šest ujutro do šest navečer, a druga od šest navečer do šest ujutro. Slobodan dan im je nedjelja. Dakle, u subotu dođu u drugu smjenu u šest navečer, voze do nedjelje u šest ujutro, a onda im slobodan dan traje do sutradan u šest ujutro. Ponedjeljkom u zoru već su ponovo za volanom. Kakve su inspekcije koje to dozvoljavaju? Kakva je država u kojoj je radnika moguće tako izrabljivati?

Ostavimo li po strani radnička prava vozača Camea, što je očito redovita praksa u državi čije se građane iz dana u dan uvjerava da su lijenčine, kao drugo važno pitanje nametnut će se pitanje sigurnosti. Znamo li za opisani radni režim taksista, jasno je da stavlja glavu u torbu onaj tko sjedne u pet sati navečer s premorenim vozačem. Pobogu, 12 sati gradske vožnje, pa to je kao da čovjek svaki dan vozi do Berlina. Za šest radnih dana taksisti Koste Minovskog tri puta putuju do Berlina i nazad. Ukoliko ste vozač, jasno vam je kakav je to napor.

Nije Kosti malo što na ovakav način izrabljuje radnike, nego im još šalje kontrole »u civilu«, koje propituju vozače o radnim uvjetima, a ako nesretnik nasjedne i istrese svoju gorčinu - vrlo je izvjesno da će dobiti otkaz. Da nam je jedan taksist to rekao - mislili bi da pretjeruje, da je kivan na gazdu i na činjenicu da mora raditi. Ne, nije u pitanju jedan vozač. Svi koje smo pitali, a pitali smo barem dvadeset ljudi - tvrde isto. Rade dvanaest sati, a uz to ih na poslu postrojavaju, da ne kažemo maltretiraju, i čitaju im bukvicu. Da ne zaboravimo spomenuti, vozači Camea ne završavaju svoj posao s istekom dvanaestog radnog sata. Nakon toga moraju se vratiti u bazu i još razdužiti vozilo. Na to izgube barem još jedan sat. Cijeli grad to zna; o tome su ljudi govorili javno, u medijima. Što su poduzele nadležne službe? Možemo li se nadati da u ovoj državi postoji barem mrvica volje da se radnici zaštite od poslodavaca kao što je Kosta Minovski?

Više od stotinu godina prošlo je otkad su radnici u Chicagu, na Haymarket trgu, potocima krvi platili borbu za osmosatno radno vrijeme. Osam sati rada, osam sati slobodnog vremena i osam sati spavanja. U 21. stoljeću u Hrvatskoj ovo pravo gazi kako tko stigne. Što se, pobogu, događa i što će se tek dogoditi kad u čašu punu žuči padna zadnja kap koja će je preliti? Nije valjda da će se voditi već jednom dobivena bitka? Što se vozača Taxi Camea tiče, oni imaju razloga da koliko sutra iziđu na ulicu, opet u borbu za osmosatno radno vrijeme. Država bi u ovom slučaju morala, MORALA nešto poduzeti i stati na kraj brutalnoj praksi gaženja radničkih prava u Taxi Cameu. Činjenica da se radi uglavnom o ljudima koji su ucijenjeni egzistencijom, zbog čega su prisiljeni raditi kao robovi, morala bi biti dodatni poticaj da se nešto u ovom slučaju poduzme. Ako bude tolerirala ovakvu praksu, vlast ne treba imati iluzija da u čašu žuči neće pasti ona presudna kap. Kad nepravda postane zakon, pobuna je dužnost svakog čovjeka, a ljudi će to prije ili kasnije osvijestiti. Zato - bolje je to spriječiti, jer liječenje će koštati više, puno više.

Lupiga.Com via www.novilist.hr