Tijekom sedam dana u gradu notornog kolumbijskog narkobosa Pabla Escobara samo jedna misao prolazila nam je glavom - ovo je priča sa sretnim završetkom. Zašto? Pa zbog toga jer je Medellin danas istinski metropolis. El Poblado noću izgleda kao Manhattan sa svim impozantnim neboderima, centralnu dolinu presijecaju superluksuzne metro linije, jedine u Kolumbiji, grad obiluje raznoraznim kulturnim sadržajima, od tematskih parkova do galerija i muzeja, a centralni trg krase deseci doniranih kipova slavnog Botera, koji vrijede preko 40 milijuna eura.

Naravno postoje dijelovi koji ne pripadaju ovom opisu, "mračni" parkovi gdje se pred očima policajaca uživa u teškim drogama i stopostotnom alkoholu ili antikne crkve uz čije se zidove prodaju hard-core porno uraci i ordinira stotine prostitutki, međutim to je ta živopisnost južnoameričkih zemalja, spajanje potpunih suprotnosti u jedan potpuno uređeni kaos.

Slavne crkve i HC pronografija (FOTO: Vedran Buble)

Kada su se dojmovi slegli, usudili smo se misao o "happy endu" uobličiti u dijalog s lokalcima, ne shvaćajući da smo upravo otvorili Pandorinu kutiju nezadovoljstva. "Ma kakva priča sa sretnim završetkom, to jednostavno nije istina. Jasno, situacija je puno bolja u usporedbi s onom otprije 20 godina, ali nemojte misliti da je ono što ste vidjeli prava slika Medellina. I dalje, dva desetljeća od smrti Pabla Escobara, veliki broj političara ima svoje prste u trgovini drogom, puno je favela na rubnim dijelovima grada u koje policija i dalje ne smije ni ući, a većina ljudi poznaje najmanje jednu osobu koja je u 'igri', bilo da se radi proizvodnji, transportu ili direktnoj prodaji kokaina. Razlika je jedino u tome što je u velikoj ideji Kolumbije kao turističke destinacije, sve spretno pogurnuto ispod tepiha", žustro je započeo izlaganje naš domaćin Pablo.

"Imam 37 godina, ja i Ana već 11 godina živimo zajedno i kao što vidite nemamo djece. Tako smo odlučili jer je u ovoj zemlji, a pogotovo u ovom gradu gotovo nemoguće odgajati potomke. Taj vodopad izvrnutih vrijednosti, koji je počeo sedamdesetih godina s Escobarom, dobrim je dijelom i posustao, međutim u toj prosutoj vodi još ćemo se dugo brčkati. Pitam ja vas, kako sinove i kćeri usmjeriti na pravi put, kada je toliko primjera lagodnog i luksuznog života onih koji se bave prodajom droge? Kako ih uvjeriti da je obrazovanje nužno, kad njihovi kvartovski prijatelji voze zvjerske automobile i razbacuju se novcem, a kolege s fakulteta ne mogu naći posao bez prave veze? Reći ćete, tako je u većini zemalja svijeta, ali varate se! Nigdje nije tako loše kao ovdje, u epicentru kokainske pošasti", izlaže Pablo.

'Kako sinove i kćeri usmjeriti na pravi put, kada je toliko primjera lagodnog i luksuznog života onih koji se bave prodajom droge?' (FOTO: Rašeljka Krnić)

"Ne znam jeste li gledali dokumentarac 'Cocaine cowboys', gdje se o Miamiju priča kao o gradu izgrađenom od 'prljavog novca'. Zapravo to je u još većoj mjeri priča Medellina. Pogledajte sve ova zdanja", poveo nas je na balkon svog stana na 18 katu i pokazao prema obzorju.

"Dobar dio ovog stvoren je novcem od prodaje kokaina. Nema boljeg načina za oprati lovu, vjerujte mi, u građevinarstvu sam već 15 godina i znam kako stvari funkcioniraju...", govori nam, a raskošno mahanje rukama bilo je uvjerljiva podrška tezama.

"Znate što mi je posebno smiješno", odjednom je podignuo glas pa nastavio nešto nižim tonom. "Ona misao s početka devedesetih kako su pred nama bolja vremena nakon smrti Pabla Escobara. Kao što je to lijepo prikazano u kultnoj američkoj seriji 'Wire', uvijek dolaze neki novi klinci. Imena i lica se mijenjaju, ali kokain uvijek ostaje. Odnosno potražnja uvijek ostaje, a samim time i proizvodnja. Upravo zato serem se na cijeli svijet, onaj bezobrazni globalni stav 'Kolumbija je u kurcu, proizvodi kokain kojim se truje i uništava naša nevina dječica'. Ja im svima poručujem, nismo u kurcu mi nego Vi i ta vaša razmažena dječica, gamad koja šmrče u svojim luksuznim stanovima i noćnim klubovima. Da nema Vaše odvratne ovisnosti, Kolumbijci ga nikad ne bi proizvodili niti bi generacije naše djece završile u zatvoru ili s metkom u čelu. Zapamtite, kokain ništa dobrog nije donio ovoj zemlji, samo jad, tugu, neimaštinu i smrt. A uz sve to, konstantno se borimo s etiketama kojih se očigledno nikada nećemo riješiti. Evo ti dva lijepa primjera...", oštro će Pablo pa nastavlja.

Na lošem glasu (FOTO: Vedran Buble)

"Posljednjih godina puno sam proveo putujući svijetom, a zasigurno najodvratnije trenutke proveo sam na graničnim prijelazima. Susret s policijom naravno uvijek počinje kurtoaznim pozdravom. Nakon što pružim putovnicu na kojoj piše Republika Kolumbija, njegove usne razvuku se u kiseli osmijeh, a kada je otvori i ugleda da dolazim iz Medellina, počne me ispod oka sumnjičavo analizirati. Na kraju kad još, pogađate, vidi da se zovem Pablo, za tren se nađem u maloj prostoriji okružen petoricom, koja su se namjerila pregledati baš sve rupe na mom tijelu. Doslovno mi se povraća kada moram prijeći granicu. Najrecentniji primjer tih etiketa o kojima govorim doživio sam ovdje u Medellinu, kada sam ugostio jednu Francuskinju. Kada se raspakirala i otuširala, još mokre kose stala je pred mene i rekla - 'Ajde daj mi kokain. Što me tako gledaš? Znam da svi ode šmrčete, ako je problem platit ću'. Jooj, koliko mi je nedostajalo da je na glavu izbacim iz stana...", baca Pablo pred nas primjer.

Povijesna slikovnica Kolumbije

Ako niste upoznati s onim što se događalo u Kolumbiji i Medellinu posljednjih osamdesetak godina, dozvolite da vam ukratko pokušamo oslikati ovu turbulentnu povijest. Prije svega valja uzeti u obzir da je Kolumbija kao i ostale južnoameričke zemlje nastala uslijed golemog pokolja konkvistadora u šesnaestom stoljeću i da je nasilje ostalo i sljedećih pet stotina godina jedno od najlakših i najčešćih oblika rješavanja problema. U slučaju Kolumbije, nakon osamostaljena od Španjolske sredinom 19. stoljeća pod vodstvom Simona Bolivara i Francisca de Paula Santandera, pojavile su se dvije političke struje - konzervativna i liberalna, prateći različite političke vizije dvaju vojskovođa. Uz veće i manje probleme dvije stranke izmjenjivale su se na čelu države do 9. travnja 1948. godine, trenutka atentata na Jorgea Eliecera Gaitana. Ovaj događaj smatra se okidačem jednog od najnasilnijih razdoblja u povijesti Kolumbije, tijekom kojeg je u pedesetak godina stradalo više od 200.000 ljudi.

Grad se od Escobarove smrti počeo mijenjati (FOTO: Vedran Buble)

Gaitan je bio kandidat liberala za predstojeće izbore, a ubojicu Juana Roa Sierru razularena masa smaknula je na još na ulici odmah nakon atentata. Kako je Sierra bio obični zidar s navodnih duševnim problemima, bilo je teško povjerovati njegovim motivima za ubojstvo. Liberali su naravno za sve optužili konzervativce, a uskoro je u ruralnim krajevima počeo pravi pravcati rat, koji je rezultirao stvaranjem s jedne strane gerilskih, a s druge paravojnih postrojbi. Nakon suludog desetogodišnjeg pokolja, dvije stranke su 1958. godine dogovorile takozvani režim nacionalne fronte, koji je pretpostavljao kako će se svake četiri godine liberali i konzervativci izmjenjivati na čelu države. Nažalost, ovaj dogovor nije riješio problem konstantnih sukoba, osim što je uvelike pridonio potpunoj nedemokratičnosti zemlje. Naime, praktično su se unaprijed znali svi predsjednici u narednih 16 godina.

Koliko god problematični i kaotični, sukobi gerilskih i paravojnih postrojbi bili su relativno primitivni i odvijali su se u ruralnim dijelovima Kolumbije. Sve se promijenilo sredinom sedamdesetih godina, kada se pojavila kokainska manija i notorni trgovac drogom Pablo Escobar. Skovavši tajni dogovor s obje strane oko čuvanja njegovih nepreglednih polja koke na jugoistoku države, paramilitarne i gerilske postrojbe doživjele su potpuni redizajn. Novcem od droge naoružali su se do zuba, a međusobni sukob, sada moderniziran kalašnjikovima, strojnicama i bombama, spustio se s planinskih klanaca u gradove. U međuvremenu, posao Pabla Escobara upravo je cvjetao, a sredinom osamdesetih bio toliko ugledan da je kao kandidat liberalne stranke postao član Kongresa. Do početka devedesetih Medellinski klan kontrolirao je 80 posto svjetske prodaje kokaina, a Escobarov imetak procjenjivao je na 30 milijardi dolara.

Grad je godinama bio poprištem borbe mafijapških klanova (FOTO: Vedran Buble)

Oni koji su početkom devedesetih vjerovali kako nikada Kolumbija i Medellin nisu bili u goroj situaciji, ubojstvo Pabla Escobara 1993. dočekali su visoko uzdignutih ruku. Nažalost, dogodilo se upravo suprotno. Odlazak velikog gazde otvorio je prostor raznoraznim hijenama u borbi za moć i slavu. Uslijedilo je deset najstrašnijih godina, a u sredinu sukoba desnice i ljevice, uglavila se stravična borba mafijaških narkoklanova na ulicama.

"Cijelo desetljeće bio je pravi luksuz prošetati se gradom, školski prijatelji ginuli su iz dana u dan, bombe su se padale po kvartovima kao jabuke sa stabala, a strah kakav ne možete ni zamisliti uvukao se u stanovnike. Strah kojeg se i dan danas ne možemo riješiti. Ostao je naslagan kao salo na čovjeku koji se prežderava, a mi smo se ovim emocijama hranili iz sata u sat punih tri tisuće dana. Znate, u to vrijeme nije čudno bilo ni kada su tri od četiri kandidata 'počinila samoubojstvo' noć prije izbora ili kada je gradonačelnik Medellina priznao da šalje goleme količine novca favelaškim bossovima u zamjenu za mir. Našeg novca! Pa gdje to ima", reći će Pablo zamišljeno.

Grad se u prvom desetljeću 21. stoljeća počeo povezivati (FOTO: Vedran Buble)

Temelje onoga u čemu turisti danas uživaju, 2002. godine postavio je novoizabrani predsjednik Alvaro Uribe, koji je vrlo brzo nazvan "čelična šaka". Njegova ideja da Kolumbiju napokon riješi problema rezultirala je oštrim akcijama nacionalne garde, koja je započela pravi genocid pripadnika paramilitarnih i gerilskih postrojbi te narkomafije. Iako su ove akcije u mnogome bile pretjerane i svakojako sporne, rezultati su vrlo brzo počeli nazirati. U međuvremenu osim na sigurnosnom planu puno je uloženo u promjenu imidža na način da simbole lošeg nisu uništavali ili rušili, već prenamjenjivali u nešto izrazito pozitivno. U gradovima su tako notorni trgovi, koji su godinama bili domovi beskućnika, pretvoreni u plaze s otvorenim muzejima, a napuštene i skvotirane zgrade gdje se ubijalo, silovalo i trgovalo drogom u ministarstva, biblioteke ili centre za obrazovanje. Isto je tako, zatvor u kojem je boravio Pablo Escobar postao škola, a njegova hacijenda zabavni tematski park za djecu. Shvaćate poantu. Na taj način vrlo je upečatljivo prikazana promjena i napredak ma kako površinske naravi bio.

El Doctor, El Patró, El Padrino, Don Pablo, El Señor, El Magico, El Sar de la Cocaina

Naravno, nećemo pisati biografiju najpoznatijeg svjetskog narkodilera, za to postoje knjige, brojni dokumentarci pa i Wikipedija, već ćemo s nekoliko interesantnih priča pokušati dočarati njegov lik. Kao i kod većine negativaca, na bliskim nam primjerima Milana Bandića i Zdravka Mamića, naći će se oni koji će veličati njegovo djelo, ponavljajući primjerice priču o Dinamu kao jedinom uspješnom hrvatskom brandu, koji plaća golemi porez državi i hrani tisuće obitelji ili o Zagrebu kao svjetski uređenoj metropoli.

"Sigurno da postoji veliki broj ljudi koji će danas reći kako je Escobar napravio čudesne stvari za ovaj grad. U Medellinu je u njegovo vrijeme bilo relativno sigurno živjeti, iz mjeseca u mjesec nešto je gradio i otvarao brojna radna mjesta, a neki kažu i kako je bio vrlo darežljiv. Najveći problemi počeli su zapravo s njegovom smrću i bilo je trenutaka kada se s pozitivnim prizvukom zazivalo njegovo prosperitetno doba. Za mene su to sramotne tvrdnje, jer ono što je Pablo Escobar napravio Medellinu vjerojatno se nikada neće moći ispraviti. On je etiketirao ovaj grad za sva vremena i uvijek ću se pitati, zašto od svih zemalja na svijetu baš Kolumbija i zašto od svih gradova u Kolumbiji baš Medellin", dodat će Pablo i stoput prokleti roditelje što su mi dali to ime.

"Ma Escobar je bio potpuno poremećen lik, ali kakav je i mogao ispasti kad je bio dijete onih krvavih sukoba s kraja četrdesetih godina. Znate li da je uokolo svoje hacijende dao izgraditi golemi safari park. Iz Azije je doveo tigrove i slonove, iz Afrike lavove, antilope, nosoroge i onda se u trenucima dosade okolo vozikao sdžipom i igrao Indiane Jonesa. Neki su tvrdili kako je ideja 'Jurassic parka' potekla upravo od njega", dodaje naš domaćin.

U gradu danas postoji nešto što se zove "Pablo Escobar tour" (FOTO: Vedran Buble)

Inače, u Medellinu se danas može otići na "Pablo Escobar tour", a jedan od highlightova izleta potencijalna je ćakula s Pablovim bratom Robertom. Iako smo imali priliku obići nekoliko ključnih mjesta slavne kokainske drame devedesetih, odlučili smo preskočiti ovaj doživljaj. Naime, očevici kažu kako je u posljednje vrijeme cijela tura zapravo postala neukusna anti-escobar propaganda te kako se Roberto propio pa sve češće samo mahne turistima sa svoje luksuzne terase. Ni sad nije lako živjeti članovima obitelji Medellinskog kartela, a kamoli prije dvadesetak godina. Priča kaže kako su osamdesetih godina, žene kartelaških moćnika, nezadovoljne diskriminiranjem vlastite djece u školama i fakultetima, odlučile osnovati privatno sveučilište u kojem će obrazovati svoje miljenika. Naravno, nekoliko godina kasnije zgrada je svečano otvorena, a tadašnji profesori s neskrivenim oduševljenjem prepričavaju kako su izgledale bakanalije na dan Očeva.

"Škola je bila okružena stotinjak masno naoružanih plaćenika, poviše krova letjeli su helikopteri, a unutra se uz potoke alkohola i najluksuznije hrane družili najveći svjetski trgovci drogom. Joj da je u tom trenutku bilo bacit' bombu na taj objekt i završit priču jednom za uvijek", reći će Jesus, nekada profesor na ovom fakultetu, koji i dan danas normalno funkcionira, iako se gensko stablo studenata uvelike promijenilo.

Kao što je nevjerojatan bio Escobarov život, tako je nevjerojatan bio i njegov kraj. naime, 1989. godine nakon ubojstva Luisa Carlosa Galana, poznatog novinara i predsjedničkog kandidata liberala, politički aparati sa svih strana pritisnuli su Pabla Escobara. Kako se kralj kokaina bojao izručenja SAD-u, koje su ga smatrale jednim od državnih neprijatelja, s kolumbijskim vlastima dogovorio je predaju. Međutim, jedan od uvjeta bio je da ode u zatvor koji je upravo on izgradio za sebe i svoje suradnike. Medellinski kartel uskoro se uselio u superluksuznu vilu, a Escobar nastavio poslovati iz "zatvora". Kad je vlast shvatila kako je nasamarena, Pablo je isti čas pobjegao iz legendarne "La Catedrale" jednim od stotine tajnih prolaza koje je projektirao. Punih petnaest mjeseci trajala je furiozna potraga, da bi narkobosa na kraju pronašli u jednom skromnom stanu u centru Medellina. Tako će slika poručnika "Search Bloca" Huga Martineza, kako s nogom na mrtvom Escobarovom tijelu slavi konačni kraj jedne od najskupljih potraga u povijesti (300 milijuna dolara), označiti početak dotad neviđenog kaosa u borbi za zlatnim Pablovim tronom...

"Medellin je prije 2002. godine bio kao Polinezija, tisuće zasebnih otoka" (FOTO: Rašeljka Krnić)

"Na početku si spomenuo superluksuzni Medellinski metro. Što misliš, zašto i danas, 13 godina nakon izgradnje taj metro nema nijedan jedini grafit, a na podu ni naznaka smeća? Zato što je izgradnja ovog metroa započela upravo u trenutku najvećeg kaosa u Medellinu, borbe za Escobarovim naslijeđem. Svih tih čudovišnih godina dok smo se doslovno utapali u krvi naše djece, taj metro predstavljao je granu spasa. Vjerovali smo, ako se držimo za nju, nekako ćemo preživjeti to razdoblje i zato taj kurčevi metro danas za nas predstavlja simbol spasa, novog početka. Osim poetske naravi, linije metroa imale su strašan utjecaj na razvoj grada početkom novog milenija. Zašto? Cijena karte iznosi jedan dolar, a u cijenu su uključene i raznorazne žičare po okolnim brdima. Što to znači u praksi? Pa da se stotine tisuća ljudi iz favela vrlo jednostavno i jeftino moglo zaposliti u gradu. Medellin je prije 2002. godine bio kao Polinezija, tisuće zasebnih otoka, zajednica, a danas je jedan vrlo produktivni i uspješni organizam nastavlja rasti iz dana u dan", dodaje Jesus.

"Medellin je 2000. godine posjetilo 40.000 turista, a 2014. milijun i pol. Za nas nema boljeg glasnika promjene, međutim Paisanima koji su se rodili, odrastali i živjeli u Medellinu, teško je svaki put iznova pričati ovu priču i žao nam što veliki broj stranaca dolazi ovdje samo da bi osjetilo djelić tragedije koju smo preživjeli. Ovaj grad nudi puno više, klimu vječnog proljeća, prekrasno prirodno okruženje, divne ljude i mnogobrojne kulturne atrakcije", zaključit će.

I potpuno je u pravu!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Rašeljka Krnić