„Najdrastičnijim mjerama nasilja dužni smo rješavati situacije koje bi mogle rezultirati nasiljem. Strijeljajmo da sutra ne bismo morali pribjegavati strijeljanju“, rezimira u svojoj novoj kolumni Viktor Ivančić recept Ivana Aralice, koji je ustvrdio da bi trebalo zakonom sankcionirati „jugoslavensku promidžbu“ i označiti je protuustavnom, makar se ona javljala i kao nostalgija, baš kao što je nekada ovaj pisac poručivao da Hrvati „svoje“ teritorije u BiH trebaju temeljito očistiti od „bošnjačkih elemenata“, jer bi u protivnome tamo buktali okršaji između Hrvata i Bošnjaka. Zaključujući da Aralica smatra kako je plodotvoran suživot s drugačijima ostvariv samo ako ih nema, primjećuje da bi ga Tuđmanov liebling skupa s njegovom „jugoslavenskom braćom“, bez krizmanja stavio u haps ili napunio olovom.

Ovaj tekst nije prvotno zamišljen kao presjek aktualnih događanja na kulturnoj sceni. Trebao je to biti osvrt na izložbu "Drugi prostori" Gorana Škofića u Galeriji Forum. Budući sam jedna od rijetkih osoba koja je dotičnu izložbu i vidjela počelo me kopkati koliko to ima smisla. Izložba je naime, protivno svakoj logici, trajala svega četiri dana. (Riječ je o„milostivom“ produženju, jer je shodno prvotnoj odluci trebala trajati još apsurdnija dva dana!?) Međutim nije mi suđeno pisati o Škofićevim radovima, refleksivnosti, meditativnosti, njegovoj manipulaciji i multipliciranju vlastitog lika, karikaturalnosti i uvida u suvremeno društvo koji pritom postiže.

Nakon što je Hrvatski sabor prošlog petka donio nacrt promjena Ustava, ove srijede taj nacrt trebao je izaći pred zastupnike na jedan jedini dan saborske rasprave. Već dva dana kasnije, u petak, o prijedlogu promjene Ustava trebalo se i glasati, što znači da je od prihvaćanja konačnog nacrta pa do same promjene trebalo proći svega tjedan dana. Građani Republike Hrvatske nisu trebali dobili priliku komentirati ove promjene jer javne rasprave o predloženom nacrtu nije trebalo biti. Vladajuće garniture u Hrvatskoj imaju dugačku tradiciju gaženja same institucije referenduma (neovisno o tome ugrožava li on ljudska prava ili ne), ali i nekih ustavnih vrednota, kršeći pritom trodiobu vlasti.

„Paradoks je - htjeli to priznati ili ne - da su vrednote kao obitelj, zajedništvo, ljubav, solidarnost, darivanje, radost i slično veoma potrebni čak i onima koji bi željeli demontirati sve vjersko, transcendentno, pa i samoga Boga“, don Ivan Miklenić u katoličkom tjedniku Glas Koncila, u svojevrsnoj „božićnoj propovjedi“, spoznaje da pobornici sekularizacije nisu monstrumi nego ljudi koji imaju i vole svoje obitelji, prijatelje, susjede, te se znaju radovati, biti solidarni i čak darivati, što je do sada, izgleda, bilo rezervirano samo za vjernike i zagovaratelje vjerskih država.