Ubiše nas azilanti! I spolja i iznutra. U Srbiju dolazi sve više emigranata koji se pokušavaju domoći Evrope. Pa se zajebu i krenu preko zemlje Srbije. Tu se, naravno, suoče sa tipičnom toplinom slovenske duše, od koje spontano izgore barake namenjene za privremeni smeštaj tih ljudi. Prekjuče Banja Koviljača, juče Mladenovac, Obrenovac... Organizovao se narod spontano, kad je država donela odluku da nevoljnike smesti baš u njihove opštine. A i ti Romi, i oni su sami po sebi azilanti... Tu se muvaju, žive na obodima gradova u kartonskim kutijama, ulaze konjskim zapregama, tzv. romobilima, u naša uređena naselja, onako prljavi kopaju po našim urednim kontejnerima za smeće…

„Najzad se, eto, pojavio famozni 'strani investitor', fantastično biće iz slavenske mitologije koje ulaže u propulzivne balkanske ekonomije, zapošljava desetine hiljada ljudi i pumpa nacionalni brutto dohodak“, piše Boris Dežulović u sarajevskom Oslobođenju, na nezadovoljstvo onih koji u to biće iz slavenske mitologije još uvijek vjeruju. Povod njegovoj kolumni je spektakularni dolazak malezijskog milijardera, Vincenta Tana, u Sarajevo, koji je, piše Dežulović, „stvar s liberalnim kapitalizmom“ shvatio na način da sa svojim privatnim vlasništvom može raditi što god hoće. „To je, jasno, manji problem. Veći je problem što stvar s liberalnim kapitalizmom upravo tako i stoji“, zaključit će Dežulović.

„Prva lekcija demokracije jest ta da uz tvoju riječ postoji još jedna – tuđa“, rekao je na Sajmu knjiga u Istri Aleksandar Genis, ruski pisac s njujorškom adresom. Ova rečenica ticala se naziva pulskih ulica koje, baš kao i nekoć sovjetska Riga u kojoj je pisac proveo djetinjstvo, nose dvojezični naziv. Naravno, dok je Aleksandar Genis izgovarao te riječi, vjerojatno nije bio svjestan da se na suprotnom kraju Hrvatske razbijaju glave i ploče s ćiriličnim natpisom. Govoreći o stanju u Rusiji, koju muče slični problemi kao i Hrvatsku, Genis će reći: „Jedna od prvih stvari koje napravim kad se vratim u Moskvu, osvrnem se oko sebe te pogledam što piše po zidovima i ogradama kuća. Ti grafiti zapravo su mjesto slobode danas u Rusiji“.

Nema se šta naročito novo reći o aktuelnoj TV seriji “Ravna Gora,” kojom se pokušavaju indoktrinirati mlađe generacije sa nekom našminkanom verzijom četništva, pošto je skoro sve rečeno. Glavni glumac iz serije, Nebojša Glogovac već postaje i pomalo naporan sa ponavljanjem kako je “čiča Draža bio nežan čikica” i tome slično. Naravno, Nebojša nije time ništa rekao o Draži Mihailoviću, ali jeste o sebi, isto kao i režiser serijala Radoš Bajić, nekadašnji “ponosni” partizan Dalibor iz serije Partizanska eskadrila. No, zato se može reći nešto ‘novo’ o televizijsko-političkoj budućnosti ovih prostora, u skladu sa trenutnim poimanjem ovakvih serija, filmova, društvenih manipulacija, istorijskih prikrivanja, i druge propagande.

Na početku velikog krvoprolića, kasnije nazvanog Prvi svjetski rat, povijest pamti neobičan događaj koji zorno pokazuje kakav je ljudski rod. Za Božić 1914. godine vojnici na Zapadnoj fronti odlučili su obustaviti paljbu. Duboko ukopani u rovove, jedni naspram drugih, njemački i britanski vojnici počeli su pjevati božićne pjesme, da bi ujutro izašli iz rovova i na „ničijoj zemlji“ razmijenili cigarete. Ovaj će događaj ostati upamćen kao „Božićno primirje“, a koliko god on može poslužiti za uzdizanje ljudskoga roda, toliko ga valja upamtiti i kao spomenik ljudskoj gluposti, jer isti su se junaci nakon ćaskanja vratili u rovove i ponovo zapucali jedni na druge, s tom razlikom da su sada i poznavali lica onih na koje su pucali.

„Ja sam moderni europski socijaldemokrat. Nošen Internacionalnom, na istu glazbu, ali drugi tekst“, hrvatski premijer i predsjednik Socijaldemokratske partije Zoran Milanović u intervjuu glavnom uredniku Novog lista, Branku Mijiću, romantičarski odgovara na pitanje smeta li ga što mu dio javnosti spočitava da je neoliberal, a dio da je komunist. Inače, ovaj „socijaldemokrat“, zanesenjak nošen glazbom „Internacionale“, u istom je intervjuu, danom povodom dvije godine njegova mandata, na pitanje po čemu bi volio da ga jednog dana pamte, izrekao sljedeću rečenicu: „Volio bih da me ne pamte.“