„Koliko god mi želeli da to poreknemo, na ovim prostorima žive narodi koji su vrlo bliski. Kroz muziku se najviše kreira ljubav, a to je osećaj koji ljudima treba“, kažu Ratko i Radiša Teofilović u intervjuu za Lupigu i TV KUPEK. Za Teofiloviće muzika i žanrovi nemaju granica, baš kao ni ljubav. Uvjereni su da muzika kao univerzalna kategorija komunicira izvan okvira porekla i etnosa. U njihovom repertoaru su i obrade klapa, makedonskih pjesama, sevdalinki… „Jezička barijera je postala floskula. Postoji jedna barijera koja je mnogo veća ovde, a to je ta mentalna barijera“, tvrde braća koja 28. veljače nastupaju u zagrebačkom Kerempuhu. Za ovu priliku podstakli smo ih na dodatni napor, a vi se otvorite za Teofiloviće, jer oni su se za vas već odavno otvorili.

Postoji nešto što se zove veltšmerc, koji ovaj put nema svoje poreklo u romantičarskoj i sebičnoj samosvesti pojedinca već u univerzalnosti posebne smrti. On ostaje svež u sećanju i u duhu, vanvremenski i vanprostorno, mrtvima služi, žive proganja, a pisanje ga zatomljava. Svest ostaje negde na pola puta između bola i bekstva od odgovornosti. Na današnji dan, Dan sećanja na žrtve holokausta, neka zamišljenost nad tim bude naš minut ćutanja. "Da li je posle Aušvica važno ko će koga ostaviti ili šta će sutra biti za doručak u koju školu dati decu i slične banalnosti zbog kojih se prenemažemo. Da li je posle Aušvica uopšte išta važno."

S današnjim danom protiče, evo točno 21 godina od smrti Srđana Aleksića, mladića koji je svojom plemenitošću opomenuo i zadužio ovaj naš nesretni svijet, što se stisnuo u zajedničkom jeziku i osjećaju jakog antagonizma prema ljudima druge vjere i nacije. Priča o Srđanu uglavnom je poznata, ali to nipošto ne znači da ne bi trebala biti ponavljana dok je svijeta i vijeka. Ono što je prije 21 godinu Srđan učinio na trebinjskoj tržnici ostat će u kolektivnoj memoriji kao jedan od najplemenitijih činova vremena u kojem je zlo imalo glavnu i presudnu riječ. Njegov otac nakon Srđanove smrti oblijepit će Trebinje plavim smrtovnicama na kojima je pisalo: "Obavještavamo rodbinu, prijatelje kumove i poštene građane da je naš Srđan Radov Aleksić ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život"

Na ovom mjestu donosimo kratak pregled (minulog) tjedna, što ćemo - pod egidom Sedam dana, ljudi i događaja - nedjeljom činiti od sada pa nadalje i ubuduće. Pregled događaja započinjemo s nedjeljom 19. siječnja, a završavamo sa subotom 25. siječnja. Što se dogodilo u Hrvatskoj, što u Ukrajini, što u Albaniji, a što u Srbiji - pročitajte na ovom mjestu. Pritom vas pozivamo da iznesete svoje viđenje prezentiranih događaja, odnosno da nam skrenete pažnju na događaje i ljude koje smo propustili, a koje smatrate važnijim od ovdje navedenih. Do daljnjega ostajte zdravo, plaćajte redovito porez i pazite da ne zaboravite pogledati Dnevnik.

Danska policija uhitila je noćas poznatog sportskog komentatora Hrvatske radiotelevizije Dragu Ćosića. Iako danski mediji ne navode identitet, izvještavajući tek kako je uhićen hrvatski državljanin star 56 godina, naš izvor iz Hrvatskog rukometnog saveza potvrdio je da se radi o Ćosiću. Perjanici sportskog novinarstva u Hrvatskoj i općenito ovom dijelu Europe, na teret se stavlja više kaznenih i prekršajnih djela, a navodno je sve počeo kada je nakon polufinalne utakmice Europskog rukometnog prvenstva između Danske i Hrvatske, želio raščistiti neke nesporazume sa sucima ovog susreta i napao ih ispred hotela.

„Najčešća, a ujedno i najveća pogreška nekih poslodavaca je da svojim radnicima daju ljudska obilježja“, počeo je u prepunoj dvorani Vatroslav Lisniski svoje predavanje čuveni domaći stručnjak za radnička prava, "Šaptač radnicima". Na primjeru svog radnika koji je tijekom dvosatnog spektakla mirno sjedio kraj njegovih nogu i publiku povremeno zabavljao trikovima kao što je „gladan“, „mrtav“, „lezi“ i „noga“, pokazao je da izdresirati radnika i nije tako teško kao što se čini. U oduševljenoj publici, u kojoj su mnogi svoje radnike s brnjicama čvrsto držali na uzici, sjedio je i ministar rada Mirando Mrsić, ujedno i najzaslužniji za popularizaciju Šaptača radnicima.