Od svih pravnih i političkih teorija o tome zašto je Mustač oslobođen a Perković isporučen u minhenski zatvor, uključujući i onu koja kaže da se naprosto radi o tome da jedan od njih dvojice nije znao izabrati pravu adresu prebivališta, ovom potpisniku fikcionalno najzavodljivijom čini se ona po kojoj je netko i u ovom post scriptumu karijera Zdravka Mustača i Josipa Perkovića odlučio pokazati tko je tu – tko. A Mustač je uvijek bio neusporedivo važniji od Perkovića, premda se takav dojam ne može steći na osnovu višegodišnjeg praćenja hrvatskih medija. Za razliku od Mustača koji je ranih devedesetih imao osobnu Tuđmanovu zaštitu, Perković je bio potreban tek da probisvijete i vucibatine nauči prljavom zanatu.

Na pitanja iz naslova kolega Ive Pukanića, ubijenog u klasičnoj mafijaškoj likvidaciji, Berislav Jelinić, pokušava dati odgovore u štivu koje čitatelja neće ostaviti ravnodušnim i nezadovoljnim ili izdanim po pitanju novih činjenica i podataka o atentatu koji je potresao zemlju. On izvodi zaključak da je atentat najvjerojatnije naručen iz kruga duhanske mafije, stavljajući na vrh te „nevladine organizacije“ Stanka Subotića Caneta i Mila Đukanovića, dok razmatra i scenarije prema kojima je narudžba za atentat mogla doći i izvan duhanske mafije. Tu postavlja i razrađuje teze da je Pukanićeva smrt odgovarala ondašnjem premijeru Ivi Sanaderu i Tomislavu Karamarku.

„Nije situacija toliko loša, ali nije zadovoljavajuća. Ljudi ne idu van trbuhom za kruhom, nego idu glavom za kruhom. Nešto ih ide i trbuhom za kruhom, ali gladnih nema. Dakle, ljudi za sebe traže bolju šansu i odljeva nam se talent“, hrvatski premijer Zoran Milanović, veliki poznavatelj hrvatske svakodnevice i „malog čovjeka“, na „aktualcu“ u Hrvatskom saboru odgovara na pitanje iz oporbenih klupa smatra li se uspješnim premijerom. Još nedavno, ovaj stručnjak za gladne nakon posjete Baranji, govorio je drugačije: „sve mjere Ministarstva poduzetništva trebaju biti iskorištene upravo na ovom području kako bi se stanovništvo zadržalo, a ne da odlaze trbuhom za kruhom“.

„Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade“, prisjetio se Viktor Ivančić u kolumni za Novosti. On se, s punim pravom, prepoznao kao kukolj kojeg treba istrijebiti iz žita, kao ogledni primjerak za kakvim žude u "Stožeru za obranu hrvatskog Vukovara" gdje ovih dana čine prve korake prema lustraciji. I ne samo da je Ivančić obična pobjegulja nego je i agitator koji je pozivao i druge da to čine, a o tome ovdje postoji i corpus delicti.