Nasuprot onima koji „ne vole ni h od Hrvatske“, postoje, srećom, i oni koji obožavaju h od bilo čega. Spremni su podmetnuti drago slovo gdje god se za to ukaže prilika, pa se tako valjda i davno obećana hrvatska bajka preobrazila u hrvatsku hajku, više-manje kontinuiranu formu društvenih zapleta na ovim prostorima, a u njenom zadnjem uprizorenju, umjesto Snjeguljice i sedam patuljaka, u nosećim rolama nastupaju Stožer i devet registara.

Aktivisti „Stožera za obranu hrvatskog Vukovara“ od srijede ordiniraju pred zgradom Sabora i prikupljaju potpise uvaženih zastupnika, ne bi li najviše političko tijelo donijelo odluku o objavi „devet registara“, dosad (izgleda) strogo čuvanih lista s imenima domaćih izdajnika, udbaša, agresora i dezertera. „To je prvi korak prema lustraciji“, naglasio je predsjednik Stožera Tomislav Josić, dodajući kako cjelokupna operacija, između ostaloga, ima za cilj podignuti poljoprivredni potencijal domovine, naime – „razdvojiti žito od kukolja“.

Kakve će mjere „lustracije“ biti provedene nad „kukoljem“ zasad nije precizirano, no za pretpostaviti je da prvaci iz Stožera, koji tako zdušno prizivaju povratak slavnih devedesetih, kane slijediti tradiciju tadašnjeg odnosa prema službeno verificiranim nitkovima: jedni će vjerojatno biti posipani katranom, perjem i krupnijim kamenicama, drugima će se uskratiti mogućnost bilo kakvog javnog djelovanja, dok će treći, radi dugoročnih interesa zajednice, možda biti lustrirani poput Milana Levara ili Josipa Reihl-Kira.

Josić za sad nije precizirao kako će provoditi mjere "lustracije" (FOTO: Novilist.hr)

U svakom slučaju, domoljubi iz Stožera zahtijevaju da se, uz popise udbaša, komunista, ratnih zločinaca i hulja slične vrste, hitno objave registri „svih državljana RH koji su bili pripadnici agresorske vojske“, zatim „svih političara i državnih dužnosnika od 1991. do 2013. koji su mogli, a nisu se uključili u obranu Hrvatske“, te naposljetku i „svih koji se nisu odazvali mobilizaciji u obrani Hrvatske u Domovinskom ratu“.

Taj sam! – sijevnulo mi je kroz glavu na spomen zadnje kategorije. A istoga trena u meni se razbudio odgovoran građanin, duboko odan načelima transparentnog društva. Nije li, vodeći računa o dobrobiti žita, primjerenije samoinicijativno se deklarirati kao dezerter, nego čekati okončanje zakučaste demokratske procedure nakon koje će moje ime – bez sumnje zasluženo – osvanuti na listi srama? Uostalom, u tolerantnom društvu i kukolj treba naći svoje mjesto pod mlatom.

Istini za volju, odmah sam počeo premišljati i o implikacijama takvog čina na moju intimu. No tada me netko s leđa odlučno kucnuo po ramenu.

„Radije to učini sam, momče“, rekla je meni nepoznata ženska osoba raščupane frizure, hipnotizirajući me mrzloplavim pogledom. „Bolje se među dezertere javiti kao dragovoljac, nego čekati prisilnu mobilizaciju.“

„A vi ste…?“ upitao sam zbunjeno.

„Ne nastupam javno pod punim imenom“, rekla je. „Možeš me zvati gospođa Savjest.“

„Vi ste također iz Stožera?“

„Dopisni član, recimo“, osmjehnula se. „Samo hrabro, momče! Možda će tvoj primjer slijediti i ostali hrvatski kukolj, pa nam potpisi saborskih zastupnika neće ni trebati.“

Sjećam se kao da je bilo danas, dezertirao sam 31. prosinca 1993., kukavički zbrisavši pred dvojicom vojnih policajaca, koji su me bezuspješno jurili kolima nekih pedesetak kilometara, što je gospođi Savjest, jasno sam uočio, bilo do detalja poznato. Uhapsili su me pet dana kasnije – doduše, nakon što sam im javio gdje se nalazim i poručio da ne kanim dobrovoljno doći u vojarnu – a zatim pospremili na neko vrijeme u zatvor, te ispratili u toplo okrilje jedne gardijske brigade.

A sve zbog slike Vrhovnog komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske (ILUSTRACIJA: Feral)

„Strogo uzevši“, ipak sam vrdao pred sugovornicom, „to nije bila normalna mobilizacija. Mislim, išli su me strpati u uniformu zbog one slike Vrhovnoga komandanta koji se valja u krevetu s Vrhovnim komandantom agresorske vojske…“

„Što tu ima nenormalno?“ čudila se.

„Zašto bi dužnost prema domovini bila isporučena kao kazna?“ trsio sam se.

„Hajde, hajde, to su jeftine izlike“, obrecnula se gospođa Savjest. „Istina je da te nije bilo briga. Pošteno je priznati da ti je do Hrvatske bilo stalo koliko i do lanjskog snijega.“

„Oprostite, gospođo“, primijetio sam, „u mome kraju snijeg skoro nikad ne pada. A i kad padne, mi mu se iskreno radujemo, makar bio lanjski.“

„Nemoj retoričkim trikovima bježati od suštine“, rekla je.

„U suštini sam ja tu vojnu obavezu ipak odradio“, meškoljio sam se. „ A nisu me ni upisali u registar branitelja! Što ako sutra osvanem na drugome popisu, a onda me netko prokaže kao lažnog dezertera?“

„A što je ovo, momče?!“ uzviknula je gospođa Savjest i, trznuvši rukom kao da izvlači revolver, pružila mi požutjelu novinsku stranicu. Jedan pogled na pohabanu tiskanu građu bio je dovoljan da mi se zaljulja pred očima.

„U pičku materinu!“ zgrozio sam se.

Novinski corpus delicti nosio je u zaglavlju davni datum, 24. srpnja 1991. Pa ispod toga masni nadnaslov: „Pjesma u dezertercu“. Pa ispod još masniji naslov: „Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ Pa ispod stihotvorina otisnuta krupnim slovima, preko čitave stranice, sve uz crtež prokletog Švejka.

„Ne samo da si pribjegao sramotnome dezerterstvu“, siktala je gospođa Savjest, „nego si još pozivao i druge da to čine! Bio si dezert-agitator, gade!“

„Dezerteri svih zemalja, ujedinite se!“ (FOTO: defense.gov)

Stropoštao sam se na koljena, pao za domovinu, takoreći, obgrlio gležnjeve gospođe Savjest i prepustio se katarzičnim jecajima. Bile su to suze olakšanja, čitaoče. Gmižući kao okorjela pobjegulja, mislio sam na čeličnu riješenost žitobrana iz Stožera, formacije koja će – kako joj sam naziv kaže – učiniti sve da dane mira proživimo u ratnom stanju i tako nacionalnom biću vratimo dostojanstvo. Najmanje što ti vrijedni ljudi zaslužuju je da znaju s kim ne mogu računati. Oslobođenom, očišćenom, polulustriranom, ostaje mi jedino da, pretiskujući svoje staro rimovano nedjelo, pozovem hrvatski kukolj na kolektivno autanje.

Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem jen šinjel,
al ga više nisem štel.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem jen pištol,
ak ga najdeš, bil bu tvoj.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem avtomat,
ni mi trebal takšen svat.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem tromblon drag,
hitil sem ga, zel ga vrag.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem min-bacač,
dal ga za sto jezerač.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Imel jesem bombi pet,
naj bo z njima rušil klet.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Z kmicom sem napustil puk,
tražiju me, svugde muk.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Dojdi mreti, čujem glas,
morti budem – posle vas.
Ja sem dezerterec, dezerterec,
domovine sin!

Viktor Ivančić

Lupiga.Com u suradnji s www.novossti.com