Pula, u kojoj je na nedavnom referendumu „o braku“ natpolovična većina glasala „protiv“, ugostila je ruske pisce u sklopu programa „Kratki izlet u Rusiju“.

Suvremena ruska književnost gotovo da dosad nije postojala na našim prostorima. U tuđmanovskoj Hrvatskoj njoj su, iz dobro nam poznatih razloga, bila zatvorena vrata, a njezin stariji brat – ruska klasika – bio je bačen sa ćiriličnim knjigama u ulične kontejnere. Iako su nam jezici i kultura relativno bliski, suvremena ruska književnost ostala nam je onoliko poznata, koliko su Puškin, Dostojevski i Čehov suvremeni autori. Most koji smo davno prije sagradili s ruskom kulturom teško nam može pomoći da shvatimo suvremeno rusko društvo.

"Grafiti su mjesto slobode danas u Rusiji“ - Aleksandar Genis (FOTO: sanjamknjige.hr/Tanja Draškić Savić)

A problemi u ruskom i hrvatskom društvu su, naravno, slični. I jedno i drugo društvo upravo potiskuje „tuđu“ riječ. Hrvatska se referendumom o braku priklonila istočnim zemljama (Bjelorusija, Rusija) koje su, zbog učvršćivanja jedinstvene većine, ušutkale pravo glasa manjinama. Kanali kojim se može službeno čuti glas manjina u takvim su društvima prerezani. Zamislimo situaciju u kojoj zastupnik, deklarirani homoseksualac, istupa u ruskoj Državnoj Dumi, nakon što je donesen zakon o gej propagandi. Državni organi, dakle, postaju megafon većinske riječi, a „tuđoj“ riječi je u startu eliminirana mogućnost da joj bude ravnopravna. Kad je HRT, u emisiji Pola ure kulture, u studenom govorio o referendumu o ćirilici, nije govorio o pravu jedne nacionalne manjine na svoje pismo, već samo o „običnom povijesnom pismu“, dakle, nečemu što je slično uglatoj glagoljici.

„Jedna od prvih stvari koje napravim kad se vratim u Moskvu, osvrnem se oko sebe te pogledam što piše po zidovima i ogradama kuća. Ti grafiti zapravo su mjesto slobode danas u Rusiji“, govori Genis, ističući kako ruski mediji serviraju svoju službenu istinu. Ispostavlja se da si Hrvatska i Rusija, mimo neprestanog spominjanja uvedenog viznog režima za ruske građane, imaju puno toga za reći.

I ruski klasici nerijetko su završavali u smeću skupa s "ćirilicom" (FOTO: fc2.com)

„Bacili mržnje, kao što je i karakteristično za bacile, traže i nalaze najslabije, najnezaštićenije, najosjetljivija mjesta u društvenom organizmu“. Ne pogađaju li ove nedavne riječi o rastućoj homofobiji u Rusiji suvremenog pisca Leva Rubinštejna – treba li reći „kod nas neprevedenog“ - sadašnje šovinističke prilike u Hrvatskoj? Nedavno je Stožer za obranu hrvatskog Vukovara predao je Saboru 632.165 potpisa građana, koji su dali potporu referendumskoj inicijativi „Vukovar – Ne ćirilici“. Upotreba ćirilice, inače, zadnji put je ukinuta u travnju 1941. godine.

Istovremeno djela koja su došli predstaviti naši ruski gosti ostala su, da stvar bude paradoksalnija, takoreći neprevedena na hrvatski jezik, izuzev par novopečenih prijevoda („Kis“ Tatjane Tolstoj, „Daniel Stein, prevoditelj“ Ljudmile Ulicke). Aleksandar Genis upoznao je, recimo, hrvatsku publiku sa svojim stvaralaštvom preko srpskih prijevoda i svojeg beogradskog izdavača. Zato nam se sad, nakon što su isključene kamere državne televizije i dodijeljeni Kiklopi, obavljeni posao na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Puli čini još većim.

Nabrajajući sve one ruske riječi koje su po izgovoru bliske hrvatskom, pokušavali su odgonetnuti značenja „tuđih“ riječi s pulskih zgrada - Genis i Tatjana Tolstoj na pulskom Forumu (FOTO: Facebook/Aleksandar Genis)

Jedna književnost, koja je za nas izuzetno bitna i s kojom smo održavali višestoljetne veze, ponovno se vratila na naše prostore. Prostor kroz koji je prodirala „tuđa“ riječ uvijek je bila i bit će književnost. A junaci jedne takve literature šetali su se, u pauzama između svojih okruglih stolova, istarskim gradom te su, nabrajajući sve one ruske riječi koje su po izgovoru bliske hrvatskom, pokušavali odgonetnuti značenja „tuđih“ riječi s pulskih zgrada.

Lupiga.Com